Prošlost u plamenu

Preuske su ulice, premalo je srce
kad si sam pod suncem, tragovima muzike
hodaš ovim gradom, kažeš nebu uzmi me,
ja to ne zaslužujem, hajde sada slomi me
k'o što nekad ona je! Sebe ni ne poznajem,
vidim te u oblacima u naletima košave,
dane mrzim zato al oni brzo odlaze
a noći su porazne, vidim te u mislima.
Ne želim da sećam se, a i neću nikada
zato sto te srećo moja nikad ne zaboravljam.
Slušam neke priče, s nekim tamo srećna si,
sretnem te u gradu ti mi se ni ne javiš.
Možda lice ne vidiš ispod te kapuljače
al srce moje čula bi što kuca tad najjače.
Nema veze, oke je, ne nudi mi poglede
i ako se dese, ja ti glavu okrenem,
i ako te vidim, nikom to ne spomenem
a meseci lome me, nema neke promene,
tugu piju olovke, stranice što ispišem.
I da kažem, lakše je, guram sada napred.
Prošlost me ne zanima, vidim sunce danima
a mesec u noćima, sve pre bilo tamno je.
Ti odlaziš, dobro je, na licu mi osmeh,
ova pesma podstrek za buduće uspehe,
nova ljubav biće tu, na pragu sad čujem je.
Usne naše spojiće se da me u to uvere.
Ljudi priče kazuju da list novi okrenem.
Ja u plamen knjige bacam da bi najzad gorele..
 

Back
Top