Sebičnost

Tragedija i nesreća nam je ovog puta tako blizu... Pogađa ljude, obične.. Naše... Prijatelje, kolege, rođake... Ili prijatelje i rođake naših prijatelja... Malo nas je, svako ima nekog “tamo” i neki svoj razlog da se oseća malim, nemoćnim i ima želju i traži način da pomogne. Bar malo. Bar nečim. Zbog sebe. Da se oseća manje malim, manje bezvrednim...
Od prvog dana slušam šta treba... Šta najviše nedostaje. I razmišljam kako i čime da pomognem... Ovo nije prilika da se oslobađamo stvari koje nam ne trebaju... Ne traži se obična garderoba koju više nema ko da nosi (a čega imam mnogo više nego što treba)... Treba biti praktičan i odneti ono što će nekom koristiti...
Ljudi će doći mokri, promrzli, iscrpljeni, gladni i žedni. Uplašeni, ojađeni. Za strah i tugu teško da ima leka, ali bar ih možemo dati najosnvnije. Ne da možemo nego moramo. Dužni smo im... Ljudski... Jer smo pošteđeni nesreće. Pre nego što krenem u kupovinu (imam jedan ček... Pustiću ga “na odloženo” za pelene, uloške, vlažne maramice, vodu... I ono što mi padne na pamet da bi moglo biti korisno), odlazim do “mamine” sobe gde je orman sa većinom stvari koje se ne koriste svakodnevno... Iz sopstvene tuge i sentimenta, retko tamo i ulazim... Još ređe preturam po ormanima... Ali, sad moram...
Odvajam lepo, veliko, toplo ćebe... Nedavno sam ga oprala i složila tamo. Nađem peškire, odvojim nekoliko komada... Par čaršava... I čini mi se da je malo... Sigurna sam da ima još nečega... Pogled mi pada na uredno složenu ćebad. U momentu shvatim da ih ne koristim i odlučim da poklonim i njih. U dodiru sa mekom tkaninom, ipak počnem da se predomišljam... Žao mi je. To su ćebad moje mame... Zajedno smo ih birale. Zimi smoih koristili svi četvoro u dnevnoj sobi, kad gledamo TV... Na etiketi jednog sam koncem izvezla slovo “M” ... Jer sam uvek vodila računa o tome koji deo ide do lica... Pa da znam koje ćebe da uzmem kad mi zatreba... U proleće smo ih obavezno prali i sklanjali. Kada bismo ih u jesen ponovo aktivirali, mirisali su na lavandu. I svako od ta dva ćebeta ima svoju priču... Svoj “život” u našoj kući, od momenta kada smo ih onako meke i nežne prvi put uzeli u ruke.
Gledam u tu ćebad, pa zagnjurim lice u jedno... Etikete više nema, nisam sigurna da li je baš to ono “moje”, ali svejedno mi je... Vezujem ga za mamu, vidim ga na kauču u dnevnoj sobi, savijeno na pola (mama je toliko mirno spavala da je mogla da se zavuče i ispod polovine ćebeta) i mamu ispod njega. Ne. Ne mogu da ga dam. Želim da ostane tu... Rađe ću kupiti novu ćebad i odneti ih... Počnem da pakujem pripremljeno i ponovo pogledam na tu ćebad... U momentu se zastidim. Shvatam svoju užasnu sebičnost onog trena kada pomislim na vodu u kućama i domovima ljudi. “Vidim” vodu koja prodire u moju kuću, uništava moje stvari, moje uspomene... I natapa “maminu” ćebad. Shvatam koliko je to sve ništavno... koliko su to samo obične stvari čija jedina vrednost je u upotrebi. Uspomene se mogu i moraju čuvati na drugom mestu. I ti ljudi su imali svoja sećanja, stvari sačuvane “za uspomenu” i mnogo toga što im je potrebno... U trenutku više nemaju ništa. I promrzli su i mokri... Pomilujem ćebe još jednom... Pre nego što oba spakujem u kesu. I pomislim da je vreme da ih prepustim nekom drugom... Nekom kome su danas potrebnija. I poželim im da još nekog ugreju... To će biti sasvim dovoljno za jedan “ćebeći život”.
 
mari47;bt260348:
Plemenita moja prijateljice, i ne znaš koliko si toga "pokrenula" u meni :zag:
Mene je to sve "pokrenulo" da razmišljam koliko smo jaki na rečima a zatvoreni u ušuškanost sopstvenog komfora i onoga što smatramo da nam pripada. I ni na kraj pameti nam nije da ga se odreknemo. A trebalo bi. Jer je nekad nešto korisnije na drugom mestu...
 
mimi's mom;bt260353:
Uspomene je jako teško pustiti, nekad uhvatim sebe da mazim nagorele tragove od tatine cigarete, iako sam tu njegovu naviku prezirala. Dobro si odlučila. :zag:
Uspomene čine ljudi... Bez njih stvari, navike... nemaju smisla.
To treba ponavljati sebi sve dok ne naučimo...
Stvari su samo - stvari.
Uspomene su u nama...
 
*BILJA*;bt260360:
Nisi ni svesna koliko si mnogo dala, nadam se da ce ih grejati i ono što si u njima i s njima poslala... Neprocenjivo:heart:
I ja se nadam da će nekog ugrejati... To je jedino i važno...
Ostalo je sve jako relativno.
Mnogo lekše je odvojiti novac (čak i kada ga nemamo... sreća u čekove :)) nego odreći se nečeg svog...
Ipak, najiskrenije verujem da je želja i potreba za davanjem privilegija.
 
Davanje, to je istinski početak Buđenja...

Kada se u potpunosti damo i predamo svemu, tada se u nama uzdiže Fantom-osjećanje; LJUBAV.

Ćebad tvoje mame mogu da probude sjećanje na Ljubav ali ne i da Ljubav probude u tebi. Ljubav se uvijek budi davanjem, te je u Sebi možeš uzdići jedino novim činom davanja.

Često nam nedaće 'drugih' pomažu da iz Sebe izvučemo najvrednije.

Nadahnut tekst.:heart:
 
JA KOJI JESAM;bt260369:
Davanje, to je istinski početak Buđenja...

Kada se u potpunosti damo i predamo svemu, tada se u nama uzdiže Fantom-osjećanje; LJUBAV.

Ćebad tvoje mame mogu da probude sjećanje na Ljubav ali ne i da Ljubav probude u tebi. Ljubav se uvijek budi davanjem, te je u Sebi možeš uzdići jedino novim činom davanja.

Često nam nedaće 'drugih' pomažu da iz Sebe izvučemo najvrednije.

Nadahnut tekst.:heart:
Sve što radimo, radimo zbog sebe... u to spada i davanje.
I potreba da se nešto podeli sa drugima. Uključujući i ovaj tekst.
Hvala puno :heart:
 

Back
Top