Reči

Prapočeci mog verovanja u oblike i snagu reči su još iz perioda detinjstva kada sam imenima ljudi pronalazio zajedničke imenioce. Nastavilo se decenijama koje su sledile. Nije se promenilo puno. Ostao sam na stavu da nema reči - ne bi postojala dela, jer dela i ne postoje ako se ne mogu prepričati, opisati.... ako nema dela i reči, a gde smo tu Mi?
Tako jedna sentenca oduvek je čučala na obodu mog šešira i ponavljala ... - Otvori se, pojavi se....

Osetim tvoje tanke prste kako klize niz moje lice, kao da ću nestati, kao da odlazim, kao da me ostavljaš, kao da me puštaš. Sve je u tebi - i Majka i Žena i Ljubavnica i Budućnost i Prošlost i Sanjano i nikad Dosanjano...
Klize tvoji prsti niz moje obraze. Ispod štrikane kape velike tople oči nikad dosanjane magle se... Nestajem. Bez reči kao da me nikada nije ni bilo.
U pozadini vetar u ravnici....

Sa oboda šešira ta bezobrazna sentenca ponavlja samu sebe, šapuće - oblikujući - potvrdjujući Tebe: Otvori se, pojavi se - znaš da sam i tvojoj Laži Veran.
 

Back
Top