SKalinada

Narednih dana, mislim da ih nije bilo više od tri, sestrica Šnajder me je redovno terala u šetnje, tokom kojih smo i dalje žustro diskutovali „teme za vežbe pluća“ i posle svake ture žučnog tabananja po hodniku, skidala me je, sa ponekog aparata od životne važnosti. Tako napokon, ostah i bez plastične svetleće štipaljke, koja me je sve vreme blago grizla za levi palac i pri tom svetlela krvavo crveno. Bilo je vreme da me prebace na obično bolničko odeljejnje. Profesor Lihtl, moj spasilac, samo je jednom, tokom vizite, kratko izjavio da me seli na odelenje za žive, u sobu odakle sam i došao ovamo, pre hiljadu godina, činilo mi se. Odmah potom Šnajderica me je oslobodila ostatka životne tehnologije i oslobodivši neku polugu ispod mog kreveta, pretvorila ga u čamac jednoleg, bez kormilara.
- Vozim vas natrag, tamo gde izgleda, još uvek pripadate. –rekla je kratko dok smo čekali lift.
Tog jutra mi je obrijala bradu od xy dana. Bilo mi je to prvi put da me brije ženska ruka, mislim bradu. Ostavila mi je kratke brkove i bradicu. Tako se neću mnogo istraumirati kad se pogledam u ogledalo, rekla je, jer sam inače dosta smršao. Parkirala me je u moju sobu sa pogledom na Marianplac i olimpijski toranj, izgubljen negde u niskim gustim oblacima.
- Želim vam brz oporavak. –rekla je zvanično, a potom tiho dodala –vi ste nariočiti.
Šta god da je pri tom mislila, ugledah tad dobro poznatu nijansu u njenim tamnozelenm očima.
- Hvala vam i oprostite mi. – ne ostah joj dužan, –Znate, pogrešio sam kad sam pomislio da ste defetista. Vi ste jedna mlada osoba, koju je za neke moje poglede, život samo malo prerano naučio svojoj tvrđoj strani, ali on je takav i kakav god da je, valja mu se radovati, - a kad ugledah nagoveštaj plime u tom pogledu, koga je već krenula da obori, brzo dodah, -zato ne dozvolite da vas ometaju matori patetični pacijenti.
Hteo sam da joj se nekako naklonim, ali ležeći na leđima, nije mi baš uspelo.

U gluvo doba, te prve večeri, na odeljenju za žive, od nekuda se tiho čula poznata, davno zaboravljena pesma:
„Mirno spavaj dušo moja
noć je 'ladna zvizda tvoja
sjaja nima
na sto vrata ja san kuca
tople rići, mrvu srca
nigdi nima“
Mora da je noćas dežurna neka sestrica sa juga Evrope

„Pismo mala reci svima
moj je život pusta stina
mira nima
miljun baši ja san proša
sad se pitan di san doša
sriće nima“
Kako te stare pesme znaju da pogode i mesto i vreme i način, da stvarno pogode.

Ubrzo potom, počeo sam da se osećam sve bolje i jače, no nije mi padalo na pamet da nešto posebno istražujem oko toga, koliko je toga falilo, da sa operacijom ne bude baš „sve po planu“. Ipak, nisam mogao da se otmem utisku da su svi oko mene, tih dana bili prilično susretljivi i uglavnom iskreno veseli što sam se eto, probudio. Izuzetak bila je moja Lana. Ona je oduvek znala kada će tata doći i samo na njenoj odluci, bilo je da li da to pokaže, ili što je u našoj porodici oduvek bilo jednostavnije, jednostavno oćuti, dok i mi ostali ne ukapiramo. Njoj, nikad i niko nije mogao da izmami ni tračak isfolirane emocije. Radovala se jako, kad me je ugledala budnog, sred svih mogućih kablova i cevčica, a toliko isto je propatila, kad je saznala da sam bolestan. Prave emocije su kod našeg sanjača uvek bile na javi, na svetlu Sunca, svima na uvid. Valjda se tako snovi čiste, da budu bistri kao Šarkanjoš u Januaru, onako pod šakom i po leda. Tih dana, znala je, tokom posete, da se duboko zagleda u ispijeno lice svog oca, kao da njemu nešto traži. Kada sam je jednom upitao, šta je to tako interesantno na „ovom što je ostalo od tate“, samo je diskretno pogledala u pravcu jednog ugla moje bolesničke sobe, onog koga sam ja tokom tih poseta pogledom izbegavao. Tokom tih poseta, moje tri dame, su me neverovatno usrećivale. Izgledalo je kao da se sastavljamo kao porodica, posle jako dugog vremena, a ja sam bio van kuće sve ukupno, ne više od nedelju dana. Spolja gledano, sve je bilo kao i pre, ali iznutra postao sam svestan, prvi put za sve vreme svog bračnog i porodičnog života, da ova naša zajednica dobija na snazi, da postaje nešto više od obične porodice lekarke i inženjera. Postajali smo nešto kao klan, pade mi od nekud na pamet baš ta reč. Beše to jedne večeri kad sam ih ispratio.
- Klan možda, ali rekla sam Kukulkan. – bez glasa začuh poznati glas iz tog senovitog ugla sobe, zapadnog naravno. Lana ne samo da je videla, ona je i znala šta vidi. Kada dva čoveka ugledaju nešto, to još ne znači da vide isto. Češće je upravo suprotno.
-„Isto vide, a razno tumače, Đavo prste u farbu umače.“
Lepo je to otpevala.
- Znam i znam da te i ona vidi.
- Što se onda foliraš da me ne vidiš, kad su one tu.
- Zato što ne znam šta Dama vidi.
- Ne znaš jer nećeš da znaš, ustvari nećeš ni da osetiš. Ona me vidi još i bolje od tebe, ustvari ti me od svih najslabije razabireš. Nije poenta niti u tome, ko koga bolje vidi, niti u tome ko je koga zazvao.
- Nego u čemu je onda?
-Ti se plašiš, eto u čemu.
To je bilo suviše. Ona neće otići dok je ja ne otpustim.
Čega se ja to plašim, daj da vidimo.
Kada smo se sreli poslednji put, iskusio sam kako izgleda definitivan kraj igre u kojoj se muškarac i žena igraju zavođenja i pružanja zaštite, do krajnjih mogućih granica. U realnosti se takve igre uglavnom zavšavaju kada se njih dvoje odluče da žive zajedno, a onda počinju neke sasvim druge igre. Ume to biti emotivno, veoma jako, mnogima su emocije iz tih vremena jedne od najjačih u životu, ali na kraju se ipak sve to smiri, čak i bez obzira na to kakav je ishod, brak ili mrak. Ponekad je to jedno te isto, ali kada se završi, u realnosti počinju i druge stvari i to više nije to. Iako su osećanja tu, uspomene žive, život, onaj realni, ima svoje zakone.
-Ovo naše bilo je ipak malo znatno drugačije. Hajde reci i sama. – glasno izgovorivši ovo, zvučalo mi je mi je nekako kao da se pravdam, u nekom dijalogu. To mi se nje dopalo, iz mesta prevarih sebe zaključkom, da je to zato, jer je bezvezno da se obraćam praznoj sobi, pa nastavih u tišini.
Pre svega, čitava priča dešavala se na način, za koji jedino mogu da tvrdim, da u njoj nisam učestvovao svojom fizičkom pojavom. Mislio sam da je to više nego dovoljno, da niko ne može da me optuži da sam prevario Damu. Ma koliko da sam to uradio svesno i svojevoljno, to nije realnost, to nije Malkut, to je nešto drugo i tamo važe drugi zakoni, mislio sam. Ne bih doduše svojevoljno ušao u glasnu diskusiju rečima, o tome sa Damom, niti sa bilo kojom drugom ženom. Poučen ranijim iskustvima, da neke stvari, a to naročito važi za stvari emotivne prirode, koje su nama, muškarcima, naravno, jasne kao dan, potpuno nesporne i korektne i na mestu, ženama, a naročito onima do kojih nam je stalo, često izgledaju upravo suprotno, krajnje nesporno nekorektno i pokvareno, muškosvinjski, muškošovinistički... i znate već. Kako sam bio siguran, da bih se iz svega izvukao bez Tijanine pomoći, tako sam bio još sigurniji da nisam ništa zgrešio. Koliko nas sanja ili sanjari, lude snove, koje ako bi ih ostvario, ispao bi težak monstrum u bilo kom pogledu, pre svega sam pred sobom?
Bolje da sam pitao, ko to ne sanja?
Na kraju, i one, naše žene, sanjaju svašta.
Neki dan sam, prvi put nakon jednog velikog stoleća, prošetao ulicom pored moje stare osnovne škole, i na jednom legendarnom zidu, koji je onomad važio kao neformalna oglasna tabla, a izgleda i dalje važi, ugledah sveže napisano, belom školskom kredom, nesigurnim muškim rukopisom nižeg razreda, prosvetljenje jednog mladog momka:
„I devojčice prdu!“
Priroda je čudo i čega se ja, molim te lepo onda plašim?
- Priroda je čudo, dragi moj. Toga se ti najviše i plašiš. Vidiš kako je lako da sam dođeš tamo odakle stalno bežiš.
Čekaj malo, bila je to moja, ustvari, naša fantazija da se zavodimo do same granice smisla koji zavođenje, kao prirodna stvar uopšte ima. Do same granice i malo preko nje, sve te predivne iluzije, te igre prošli smo, neometeni zakonima fizičke i moralne realnosti, do samog kraja koji nije kao u realnosti. U realnosti nema beskrajnog zavođenja, one lepe maladalčke igre udvaranja, očijukanja, patnji i znaš već. U realnosti to sve prestane, kad mu dođe vreme i onda idu moral obaveze egzistencija, svakodnevica, to je već nešto sasvim drugo. Hajde reci mi je li tako i u tvom svetu?
- Manje ili više, ali nije to sad važno. Ja te predivne trenutke, ne bih nazvala iluzijom, ni slučajno. Sa tom tvojom elaboracijom zvučiš kao švaler koji se vadi. Koliko se sećam, tada ti nije bilo baš iluzorno.
O Majko, sa kim ja to diskutujem?
- Sa undinom.
Naravno, a undina bi kanda opet?
- A ti ne bi?
Bih, i to ne jednom. Hteo bih da sa tobom zauvek mogu da trajem u takvoj igri kao tad u tom snu, budimo realni, ali to ne može živ čovek, koliko znam, dok je živ. Mi svi sanjamo snove. Neko je čak naučio i da se kroz svoje snove kreće relativno svestan, kao kroz svoj realan život. Isto, da u njima traje i živi, učeći, radeći napreduje, provodi se, uživa, čak izgleda i nekažnjeno švalera, kako vidim, ali za ime Njeno to nije to, izeš ga Dijana.
-Da, ali za sada nekažnjeno.
 
- Dobro za sada, neka i jeste i neka je kažnjivo, ali ne može trajati večno. Može biti zaliveno u sećanje, to da. Najlepše iskustvo koje pamtim, kako u snu tako i na javi, verujem da ga nikad neću zaboraviti. Možemo da ga ponovimo, ali to će da bude nešto što mi zovemo „opet“, ali osim uspomene, ništa od toga neće biti večno, draga moja. Zatvoren u takvom trenutku, a to je ono što undine rade ljudima, sad znam.
Sakrila tad svoje lice u šake, nisam mogao sda verujem da će da zaplače. Izgledala je malo komično, kao da se stidi.

- Potpuno dobrovoljno i samo po svojoj volji i izboru, ja bih te voleo do ludila i patio u toj nekoj večnosti. Bila bi to neka smrt bez smrti, za mene, sigurno. Šta bi tada sa tobom bilo, ispričaćeš mi jednom, nadam se. Vas ne kači karma, koliko znam. Koliko nam je malo falilo do toga sećaš se, a ja sam se izvukao, ispecao, jer sam, eto nekim čudom to sagledao, samo tren pre nego je bilo prekasno. Prefrigani pecaroš kresnuo undinu, a izbegao da mu pojede dušu. Zvući mačo, ali ipak to je samo zato što si me ti pustila, znam, jer sam te ja molio, a oboje izgleda, znamo zašto. Zaveo je, a izmakao kazni, kažeš, za sad. Što se mene tiče, to može da bude verzija za istoričare, slično kao ono kod Odiseja. Jesam li zbog toga kriv? Jesam, naravno. Svaki muškarac voli da se hvali svojom muškošču. Zato valjda samo i muškarci pišu istoriju i mitologiju, često jedno preko drugog. Da, ali samo zbog toga. Gde je tu greh, kaži mi, ja ga ne vidim? Sa druge strane ostali smo ovde, u običnom vremenu, ti i ja goli i sami. Ostali smo u reci koja teče ka nečemu, kao ponornica, malo kroz snove malo kroz javu, ali teče, ljubavi moja, khm astralna.

Tek kad sam čuo odjek svojih reči u tišini prazne sobe, primetih da sam sve vreme govorio glasno i to poprilično. Bila je prošla ponoć i mora da se čulo i van sobe.

Odjednom odnekuda tiha melodija


„Sudbo moja 'ol ne vidiš
na toj stazi di me vodiš
sunca nima
u đardinu od zivota
još mi samo pisma osta
cvića nima.“


Tad se ovoriše vrata. Munjevito posegnuh rukom u džep pižame, da dograbim mobilni telefon, da, kada me u sledećem trenutku ugleda noćna sestra, ispadne da sam telefonirao, a ne bulaznio praznim zidovima. Ipak, na pola pokreta rukom obuzdah taj glupi nagon, da lažući ispadnem normalan. Ispao bih normalan švaler, čak potpuno običan.

Pokazalo se da nisam mogao bolje da odigram. U sledećem otkucaju srca ugledah lice sestre Marice iz Dervente, na kom se videlo da je čula sve što je moglo da se čuje. Šarala je očima po mom uzglavlju, bolesničkom stolu, kraj kreveta i svuda okolo gde bi se mogao nalaziti na brzinu odbačen mobilni telefon. Nije ga ugledala srećom. Da je još videla da ga držim u ruci, koji okean bi me oprao?

- Sve u redu? upita me.

- Skoro sve.- rekoh -Sanjao sam da se svađam sa švalerkama.

- To je dobar znak, kažu kod nas u Bosni. Hoćete da vam dam tabletu za spavanje?

- Neka, hvala ti Marice. Sad je u redu. Izgleda da se oporavljam.

- Ok, ako treba nešto samo me zovite, Laku noć.

- Laku noć.

Vrata se tiho zatvoriše.


„Kad zajeca mandolina
sve ću skončat čašon vina
nek me nima
kraj fontane sklopit oči
ona tudju sriću toči
moje nima“


A, Lipo li pivaš, sireno moja lipa. Ne znam samo odakle ti klavirska pratnja.


- Al’ si se ispec’o, ne’am reči.

A, jesam li je sla’go?

- Ne direktno, zato si se i ispec’o. Stari mornarski fazoni.

I, kako to da je Marica baš sad prolazila pored moje sobe, a znam da obilazi tek posle dva. Pored mornarskih fazona, tu nešto kanda malo miriše još na nečije prstiće, Ha?

- Ja sam je pozvala, da se ne lažemo. Kad sam čula da se ovako lepo isprazno dernjaš, pozvala sam je da priviri ovamo. Naravno nije svesna zašto, ali javio joj se onaj čudan osećaj, koje neke žene i danas neguju, da bi tu moglo biti nešto. Nisi je slagao u lice, rekao joj istinu, onu koju će da protumači onako kako zna, a to znači da će ti, kao i većina vaših žena u sopstvnoj zabludi i neznanju jednostavno oprostiti. Eto ti mog odgovora na tvoje filozofiranje o grehu.

Uf, čekaj malo. Ja se nisam isprazno dernjao. Dobro, bilo je glasno, ali pokušao sam da ti objasnim šta ja mislim o tome.

A, ona je odjednom ustala sa kreveta, zakleo bih se da sam čuo šuštanje tamnozelenog pliša njene haljine. Uspravila se nada mnom, šumno udahnuvši, bajkovita prsa postaviše se na tron od guste, valovite kao mrak crne kose. Zelene oči sevnuše dubinom. Osetih plimu poznate energije, Zamirsa odjednom na šaš, na vlažni pesak, nagorelu vrbovinu, katran za čamce. Sasvim običnim pokretom dohvatila je stolicu, privukla je do kreveta i sela.

- Mich, ako smem tako da te zovem, ja sam undina, čoveče. Koliko znam, biće sam samo jednog Elementa, barem za sad. Kako misliš da mi nešto možeš objasniti samo na osnovu tih tvojih argumenata, a bez ikakvih osećaja? Kada se upneš u ta tvoja razjašnjavnja, ja te jedva i vidim. To malo što razumevam jedini je naš plod, i ma koliko mi to značilo, nije mi pravo, iskreno da ti kažem, to što pričaš. Jedino što osetim je taj tvoj greh. Zar je to jedino, što je ostalo iza svega što smo imali? Zar sve ono što ne umem da ti opišem, sve ono što smo imali zajedno, nije pomena vredno pred tim jednim pitanjem. Greh, jeste ili nije? Koliko znam, možeš o tome da misliš do kraja života, odluka o tome neće biti ni na tebi ni na tvojim argumentima. Greh muške časti. To je kod vas nešto negativno, čega se klonite i upinjete da ih što manje činite iz nekakvog straha, da bi vam se to moglo nekako vratiti. Ako ih i činite, bez čega u tom tvom svetu, izgleda, ne može, e onda se ubijate od „argumentovanja“, kako to nije to. Kome je to uopšte važno Mich? Kome je u ovoj sobi važno šta ti misliš o tome? Šta to uopšte vredi, pitao bi te neki gnom, da je na mom mestu?

Ili, u čemu priča da li je bilo fizički ili nije, kada je to bila tvoja namera ili možda nije? Nadam se da me osetiš.

- Osetim, valjda. Zato sam se onako nekontrolisano razvikao. Hvala ti što si ovde. Bio je greh, ustvari zgrešio sam skoro kao i u stvarnosti. Naravno da je bila moja namera, oprosti mi undino.

-Ja? Zašto ja da ti praštam? Meni nisi ništa zgrešio, ali nisi mi odgovorio šta sam te pitala.

Greh je nama izgleda na prvom mestu od svih osećaja. ali to je zabluda. Doduše ne obazirati se na njega i ne priznavati ga je isto zabluda. Ustvari, kako god da ga okreneš, greh ti je kod nas muškaraca jedan jako trivijalan i u biti pogrešan način na koji tumačimo zakon Karme. Ja ti nisam nikakav izuzetak. U pravu si, i zato sam ti zahvalan, što si još uvek tu. Znajući da smo tako plitkoumni, skoro sve naše žene još u mladim danima, nauče da se koriste tom našom glupošću i tako vešto utiču na sve nas, iako spolja gledano izgleda da žena svoju nameru ne može da suprostavi muškarčevoj, a da se nada uspehu. Stoga mi se čini da iako si „biće samo jednog elementa“, brzo učiš. Slušam te kako pričaš i svakom svojom rečju sve više zvučiš mi isto kao napuštena švalerka. To je nešto u našem odnosu što ćemo morati jako brižljivo da negujemo, inače ćemo se jednostavno ošvalerati, a to je kraj za nas oboje kako vidim, i to pre ikakvog početka.

- Mislim da mogu da te pratim, ali to je bolno, to što sad osećaš.

Boleće nas još mnogo više, ali prati me koliko možeš, moram to zarad nas da izguram, sam ne mogu a i ne bi imalo smisla.

- Hajde udri.

Zato, mani se tih fazona mladih sirena pred matorim mornarem. Znaš ti bolje nego ja, koliko je Vode proteklo Dunavom od kad su tvoje sestre ugledale prvog pecaroša na obali, pa neće biti da si ti od tad prva, koja je nekog od njih upecala, ili dala se upecati, nazovi to kako hoćeš. Koliko ja pamtim neka svedočenja, one malobrojne, ušavši u svet ljudi, postale su žene, obične žene, veoma lepe doduše, ali i to je stvar ukusa i vremena, koje u našem svetu teče i odnosi nam sve što baca senku pod suncem. Nije ih zapamćeno mnogo, ali odreda nijedna nije bila srećna, ni tim svojim izborom, niti tom svojom lepotom. Ko zna, možda su one srećne umele da ostanu nezapamćene. Voleo bih da je tako. Undino draga, ta lepota je samo mamac na vašim udicama, a svi pecaroši su ustvari ravni glupim šaranima koje pecaju. Gledano ispod površine vode prema gore, ona ti izgleda kao neko ogledalo, ali nije. Slično izgleda ako se gleda od gore, nekakvo ogledalo, ali jednako nije. Oni koji to ne shvataju misle da im treba samo mamac i udica, da ukebaju nešto sa druge strane, a ne kapiraju da tako zabacivši svoj, ustvari gutaju nečiji, sa druge strane. Jesi li čula nekad za izreku: „Kako je gore isto tako je i dole“? Svaki pecaroš je zna, samo redak kapira.

Prišla mi je bliže, nagnuvši se nad krevetom i iako dobro videh obrise tavanične svetiljke kroz njeno raskošno poprsje, zakleo bih se da osetih dodir njenih prstiju preko obraza. Meko kao lagani vrtlog pod letnjim vrbakom. U ove sitne sate, krvna slika bi trebalo da mi je relativno normalna, pomislih, a ona se setno nasmeši.

 
- Plivaj Mich pratim te, iako mi je teško.
Teško je i meni, ali to nam još nije sve. Hteo bih da te nešto pitam, ne moraš da mi odgovoriš ako nećeš.

-Pitaj slobodno.

Sećaš li se samog kraja?

-Naravno, to je bilo najlepše.

Ma ne toga, nego onog posle, onoga što ja pamtim, kao da sam uronio u tvoje oči, ono predivno smaragdno zeleno i...

-I?

..one ogromne tuge u tebi.

-Upravo na to i mislim, to je bilo najlepše. Rado sam te primila, oh kako samo? To je bilo i jedino stvarno. Ono sve pre toga, bila je tvoja astralna uvertira, koju si dobrim delom sam ispleo. Dobar si ti u tome, ili pre, naročit, što reče ona frajlica. Ne stvarno, dopalo mi se. Oni tvoji bezvezni fazoni na čamcu, ona jurnjava po Dunavu, čak i ono kad smo potonuli u onu rupu, hm, ono potom, sve to je samo razigravanje, naspram tog poslednjeg. Ti ni ne znaš šta si mi uradio.

Zašto si onda tako tužna, kada kažeš da je to bilo najlepše?

-Zato što je tako bilo i zato što sam undina i zato što si ti čovek. Tuzi od iskona treba iskra svetlosti i ne smem ništa više o tome da ti kažem. Pustila sam te da odeš, jer sam osetila ko je _____. Neću sad da izgovorim tvoje ime, i zato sam tako odlučila, a ako ne znaš, to je naš izbor dragi moj Mich. To je nešto malo drugačije od greha i čak da je do plaćanja, za to je cena jako velika.

Biće plaćena.

-NI ne znaš, koliko velika.

Biće plaćena.

-Voda ne prima avans.

Na Odvek ti Moru TokOvi, DuNave.

Njena lepa prilika sedela je na rubu kreveta. Prozirnost prikaze se polako topila, sve dok se nije, onako u polutami, blago povijena nad mojim visokim uzglavljem, prikazala svojim punim oblikom. Čak su i neki detalji bolesničke sobe pokazivali želju da se makar na kratko izgube, ako več nije neophodno da dežuraju. Undina, kojoj bi svaka vodena vila, imala da pozavidi na lepoti i skladnim oblinama, nadvila je svoja obla ramena nada mnom nekako brižno ali i zaštitnički. Duga crna kosa opasujući prelepo lice tekla joj je niz ta obla ramena, pružajući umornom veslaču blagu iluziju toplog peščanog spruda, pod prelepim vrbakom, skrivenu sigurnost pod krošnjom prelepe žalosne Vrbe.

Negde na Lepom Foku, onih dana...

Uspravih se koliko sam mogao, udahnuh koliko sam mogao i nastavih glasno, rečima ali tiho. Bilo mi je važno, da ono, što mi je u tom trenutku postalo jasno, ipak izgovorim. Ko god da je, ili šta god da je, to što je u njoj žensko, leži na mojim plećima. Greh il ne, ima već ko će o tome da brine.

Nije imalo više šta da se odlaže.

Znao sam da će nas oboje jako zaboleti.

Obratih joj se kao ženi:

- Nisam nikad nameravao da te učinim svojom ljubavnicom.

Sipljivi glas pacijenta zaškripao u praznoj bolničkoj sobi. Zvučao sam kao trećerazredni švaler na samrti. Neka, pomislih. To su samo moje malograđanske predrasude. Ovo i nije za drugi (treći?) par ušiju.

- Nisam nikad nameravao da te dovedem u fizičku realnost. – nastavih odlučnije. Zazvučalo je kao pod poprsjem Undine.

Osetih njen uzdah na obrazu.

- Želeo sam prvo samo da naučim, da zadovoljim svoju mačiju radoznalst, onda sam hteo da te upoznam, a zatim da drugujem sa tobom, šta god da to bude. Iako kao čovek imam pravo na tvoj Element nisam hteo da ti gospodarim. Hteo sam i hoću, druženje, kad niko nikog ne isisava, nego dobrovoljno pruža ono što želi da podeli. Nisam želeo da ti išta uzmem. Iskra koju pominješ, dao sam je jer sam osetio da smem i mogu i opet bih, i ne iskru. Dao bih ti svu vatru ovog sveta, ništa ne tražim zauzvrat. Zahvalan sam ti jer si je primila.

- Volim svoju ženu i kćeri, onako kako to može i zna običan muškarac.

- U neukosti smetala mi inferionost Inferiorne Eve, ali nisam znao da ona prožima ceo Malkut i da je ona jedan od njegovih stubova. Krivio sam Damu u zabludi da je samo ona takva, ali sad znam da nije tako i žao mi je zbog sve boli koje sam joj naneo. Nisam znao, jer nisam hteo da osetim i zato se kajem. Kriv sam, kao svako dete koje se dohvati igračke opasnije i moćnije od njegovog razumevanja.

- Znam da moram da ispaštam, ali molim to isto Dete za oproštaj.

- Želim da živim, ja volim svoj život, znam da mi nije prvi i da skoro neću videti svoj poslednji, ali nekako, on mi je jedino za šta znam, Tvojom voljom uvek i u vekove, Dete nad svima.

- Želim da sam s tobom Undino, da drugujemo, upoznamo naše svetove, želim da sa tobom podelim sve što znam i ne znam. Ništa ne tražim zauzvrat.

- Za ime Velike Majke, ubićeš nas tim suzama.

Prekasno.

Mogao sam samo pogledom da je pratim, kako klizi niz tamnoputi obraz i pogađa pravo u moj levi dlan, netom podignut, da je obrišem.

Bila je vrela. Olizah je, slanu kao More, zaronivši pogledom u dlan na trenutak. Kad provirih ponovo, ugledah onaj veiliki matori vir, isti onaj koji je onomad progutao Štajnbahov salaš, malo uzvodno od mesta, gde su dva tri veka kasnije napravili apatinsko brodogradilište,

Zinuo k’o terpan, treći put da me proguta, i učinilo mi se i da sam čuo alarm sa nekog od aparata.

-E, nećeš vala...

 

Back
Top