Narednih dana, mislim da ih nije bilo više od tri, sestrica Šnajder me je redovno terala u šetnje, tokom kojih smo i dalje žustro diskutovali „teme za vežbe pluća“ i posle svake ture žučnog tabananja po hodniku, skidala me je, sa ponekog aparata od životne važnosti. Tako napokon, ostah i bez plastične svetleće štipaljke, koja me je sve vreme blago grizla za levi palac i pri tom svetlela krvavo crveno. Bilo je vreme da me prebace na obično bolničko odeljejnje. Profesor Lihtl, moj spasilac, samo je jednom, tokom vizite, kratko izjavio da me seli na odelenje za žive, u sobu odakle sam i došao ovamo, pre hiljadu godina, činilo mi se. Odmah potom Šnajderica me je oslobodila ostatka životne tehnologije i oslobodivši neku polugu ispod mog kreveta, pretvorila ga u čamac jednoleg, bez kormilara.
- Vozim vas natrag, tamo gde izgleda, još uvek pripadate. –rekla je kratko dok smo čekali lift.
Tog jutra mi je obrijala bradu od xy dana. Bilo mi je to prvi put da me brije ženska ruka, mislim bradu. Ostavila mi je kratke brkove i bradicu. Tako se neću mnogo istraumirati kad se pogledam u ogledalo, rekla je, jer sam inače dosta smršao. Parkirala me je u moju sobu sa pogledom na Marianplac i olimpijski toranj, izgubljen negde u niskim gustim oblacima.
- Želim vam brz oporavak. –rekla je zvanično, a potom tiho dodala –vi ste nariočiti.
Šta god da je pri tom mislila, ugledah tad dobro poznatu nijansu u njenim tamnozelenm očima.
- Hvala vam i oprostite mi. – ne ostah joj dužan, –Znate, pogrešio sam kad sam pomislio da ste defetista. Vi ste jedna mlada osoba, koju je za neke moje poglede, život samo malo prerano naučio svojoj tvrđoj strani, ali on je takav i kakav god da je, valja mu se radovati, - a kad ugledah nagoveštaj plime u tom pogledu, koga je već krenula da obori, brzo dodah, -zato ne dozvolite da vas ometaju matori patetični pacijenti.
Hteo sam da joj se nekako naklonim, ali ležeći na leđima, nije mi baš uspelo.
U gluvo doba, te prve večeri, na odeljenju za žive, od nekuda se tiho čula poznata, davno zaboravljena pesma:
„Mirno spavaj dušo moja
noć je 'ladna zvizda tvoja
sjaja nima
na sto vrata ja san kuca
tople rići, mrvu srca
nigdi nima“
Mora da je noćas dežurna neka sestrica sa juga Evrope
„Pismo mala reci svima
moj je život pusta stina
mira nima
miljun baši ja san proša
sad se pitan di san doša
sriće nima“
Kako te stare pesme znaju da pogode i mesto i vreme i način, da stvarno pogode.
Ubrzo potom, počeo sam da se osećam sve bolje i jače, no nije mi padalo na pamet da nešto posebno istražujem oko toga, koliko je toga falilo, da sa operacijom ne bude baš „sve po planu“. Ipak, nisam mogao da se otmem utisku da su svi oko mene, tih dana bili prilično susretljivi i uglavnom iskreno veseli što sam se eto, probudio. Izuzetak bila je moja Lana. Ona je oduvek znala kada će tata doći i samo na njenoj odluci, bilo je da li da to pokaže, ili što je u našoj porodici oduvek bilo jednostavnije, jednostavno oćuti, dok i mi ostali ne ukapiramo. Njoj, nikad i niko nije mogao da izmami ni tračak isfolirane emocije. Radovala se jako, kad me je ugledala budnog, sred svih mogućih kablova i cevčica, a toliko isto je propatila, kad je saznala da sam bolestan. Prave emocije su kod našeg sanjača uvek bile na javi, na svetlu Sunca, svima na uvid. Valjda se tako snovi čiste, da budu bistri kao Šarkanjoš u Januaru, onako pod šakom i po leda. Tih dana, znala je, tokom posete, da se duboko zagleda u ispijeno lice svog oca, kao da njemu nešto traži. Kada sam je jednom upitao, šta je to tako interesantno na „ovom što je ostalo od tate“, samo je diskretno pogledala u pravcu jednog ugla moje bolesničke sobe, onog koga sam ja tokom tih poseta pogledom izbegavao. Tokom tih poseta, moje tri dame, su me neverovatno usrećivale. Izgledalo je kao da se sastavljamo kao porodica, posle jako dugog vremena, a ja sam bio van kuće sve ukupno, ne više od nedelju dana. Spolja gledano, sve je bilo kao i pre, ali iznutra postao sam svestan, prvi put za sve vreme svog bračnog i porodičnog života, da ova naša zajednica dobija na snazi, da postaje nešto više od obične porodice lekarke i inženjera. Postajali smo nešto kao klan, pade mi od nekud na pamet baš ta reč. Beše to jedne večeri kad sam ih ispratio.
- Klan možda, ali rekla sam Kukulkan. – bez glasa začuh poznati glas iz tog senovitog ugla sobe, zapadnog naravno. Lana ne samo da je videla, ona je i znala šta vidi. Kada dva čoveka ugledaju nešto, to još ne znači da vide isto. Češće je upravo suprotno.
-„Isto vide, a razno tumače, Đavo prste u farbu umače.“
Lepo je to otpevala.
- Znam i znam da te i ona vidi.
- Što se onda foliraš da me ne vidiš, kad su one tu.
- Zato što ne znam šta Dama vidi.
- Ne znaš jer nećeš da znaš, ustvari nećeš ni da osetiš. Ona me vidi još i bolje od tebe, ustvari ti me od svih najslabije razabireš. Nije poenta niti u tome, ko koga bolje vidi, niti u tome ko je koga zazvao.
- Nego u čemu je onda?
-Ti se plašiš, eto u čemu.
To je bilo suviše. Ona neće otići dok je ja ne otpustim.
Čega se ja to plašim, daj da vidimo.
Kada smo se sreli poslednji put, iskusio sam kako izgleda definitivan kraj igre u kojoj se muškarac i žena igraju zavođenja i pružanja zaštite, do krajnjih mogućih granica. U realnosti se takve igre uglavnom zavšavaju kada se njih dvoje odluče da žive zajedno, a onda počinju neke sasvim druge igre. Ume to biti emotivno, veoma jako, mnogima su emocije iz tih vremena jedne od najjačih u životu, ali na kraju se ipak sve to smiri, čak i bez obzira na to kakav je ishod, brak ili mrak. Ponekad je to jedno te isto, ali kada se završi, u realnosti počinju i druge stvari i to više nije to. Iako su osećanja tu, uspomene žive, život, onaj realni, ima svoje zakone.
-Ovo naše bilo je ipak malo znatno drugačije. Hajde reci i sama. – glasno izgovorivši ovo, zvučalo mi je mi je nekako kao da se pravdam, u nekom dijalogu. To mi se nje dopalo, iz mesta prevarih sebe zaključkom, da je to zato, jer je bezvezno da se obraćam praznoj sobi, pa nastavih u tišini.
Pre svega, čitava priča dešavala se na način, za koji jedino mogu da tvrdim, da u njoj nisam učestvovao svojom fizičkom pojavom. Mislio sam da je to više nego dovoljno, da niko ne može da me optuži da sam prevario Damu. Ma koliko da sam to uradio svesno i svojevoljno, to nije realnost, to nije Malkut, to je nešto drugo i tamo važe drugi zakoni, mislio sam. Ne bih doduše svojevoljno ušao u glasnu diskusiju rečima, o tome sa Damom, niti sa bilo kojom drugom ženom. Poučen ranijim iskustvima, da neke stvari, a to naročito važi za stvari emotivne prirode, koje su nama, muškarcima, naravno, jasne kao dan, potpuno nesporne i korektne i na mestu, ženama, a naročito onima do kojih nam je stalo, često izgledaju upravo suprotno, krajnje nesporno nekorektno i pokvareno, muškosvinjski, muškošovinistički... i znate već. Kako sam bio siguran, da bih se iz svega izvukao bez Tijanine pomoći, tako sam bio još sigurniji da nisam ništa zgrešio. Koliko nas sanja ili sanjari, lude snove, koje ako bi ih ostvario, ispao bi težak monstrum u bilo kom pogledu, pre svega sam pred sobom?
Bolje da sam pitao, ko to ne sanja?
Na kraju, i one, naše žene, sanjaju svašta.
Neki dan sam, prvi put nakon jednog velikog stoleća, prošetao ulicom pored moje stare osnovne škole, i na jednom legendarnom zidu, koji je onomad važio kao neformalna oglasna tabla, a izgleda i dalje važi, ugledah sveže napisano, belom školskom kredom, nesigurnim muškim rukopisom nižeg razreda, prosvetljenje jednog mladog momka:
„I devojčice prdu!“
Priroda je čudo i čega se ja, molim te lepo onda plašim?
- Priroda je čudo, dragi moj. Toga se ti najviše i plašiš. Vidiš kako je lako da sam dođeš tamo odakle stalno bežiš.
Čekaj malo, bila je to moja, ustvari, naša fantazija da se zavodimo do same granice smisla koji zavođenje, kao prirodna stvar uopšte ima. Do same granice i malo preko nje, sve te predivne iluzije, te igre prošli smo, neometeni zakonima fizičke i moralne realnosti, do samog kraja koji nije kao u realnosti. U realnosti nema beskrajnog zavođenja, one lepe maladalčke igre udvaranja, očijukanja, patnji i znaš već. U realnosti to sve prestane, kad mu dođe vreme i onda idu moral obaveze egzistencija, svakodnevica, to je već nešto sasvim drugo. Hajde reci mi je li tako i u tvom svetu?
- Manje ili više, ali nije to sad važno. Ja te predivne trenutke, ne bih nazvala iluzijom, ni slučajno. Sa tom tvojom elaboracijom zvučiš kao švaler koji se vadi. Koliko se sećam, tada ti nije bilo baš iluzorno.
O Majko, sa kim ja to diskutujem?
- Sa undinom.
Naravno, a undina bi kanda opet?
- A ti ne bi?
Bih, i to ne jednom. Hteo bih da sa tobom zauvek mogu da trajem u takvoj igri kao tad u tom snu, budimo realni, ali to ne može živ čovek, koliko znam, dok je živ. Mi svi sanjamo snove. Neko je čak naučio i da se kroz svoje snove kreće relativno svestan, kao kroz svoj realan život. Isto, da u njima traje i živi, učeći, radeći napreduje, provodi se, uživa, čak izgleda i nekažnjeno švalera, kako vidim, ali za ime Njeno to nije to, izeš ga Dijana.
-Da, ali za sada nekažnjeno.
- Vozim vas natrag, tamo gde izgleda, još uvek pripadate. –rekla je kratko dok smo čekali lift.
Tog jutra mi je obrijala bradu od xy dana. Bilo mi je to prvi put da me brije ženska ruka, mislim bradu. Ostavila mi je kratke brkove i bradicu. Tako se neću mnogo istraumirati kad se pogledam u ogledalo, rekla je, jer sam inače dosta smršao. Parkirala me je u moju sobu sa pogledom na Marianplac i olimpijski toranj, izgubljen negde u niskim gustim oblacima.
- Želim vam brz oporavak. –rekla je zvanično, a potom tiho dodala –vi ste nariočiti.
Šta god da je pri tom mislila, ugledah tad dobro poznatu nijansu u njenim tamnozelenm očima.
- Hvala vam i oprostite mi. – ne ostah joj dužan, –Znate, pogrešio sam kad sam pomislio da ste defetista. Vi ste jedna mlada osoba, koju je za neke moje poglede, život samo malo prerano naučio svojoj tvrđoj strani, ali on je takav i kakav god da je, valja mu se radovati, - a kad ugledah nagoveštaj plime u tom pogledu, koga je već krenula da obori, brzo dodah, -zato ne dozvolite da vas ometaju matori patetični pacijenti.
Hteo sam da joj se nekako naklonim, ali ležeći na leđima, nije mi baš uspelo.
U gluvo doba, te prve večeri, na odeljenju za žive, od nekuda se tiho čula poznata, davno zaboravljena pesma:
„Mirno spavaj dušo moja
noć je 'ladna zvizda tvoja
sjaja nima
na sto vrata ja san kuca
tople rići, mrvu srca
nigdi nima“
Mora da je noćas dežurna neka sestrica sa juga Evrope
„Pismo mala reci svima
moj je život pusta stina
mira nima
miljun baši ja san proša
sad se pitan di san doša
sriće nima“
Kako te stare pesme znaju da pogode i mesto i vreme i način, da stvarno pogode.
Ubrzo potom, počeo sam da se osećam sve bolje i jače, no nije mi padalo na pamet da nešto posebno istražujem oko toga, koliko je toga falilo, da sa operacijom ne bude baš „sve po planu“. Ipak, nisam mogao da se otmem utisku da su svi oko mene, tih dana bili prilično susretljivi i uglavnom iskreno veseli što sam se eto, probudio. Izuzetak bila je moja Lana. Ona je oduvek znala kada će tata doći i samo na njenoj odluci, bilo je da li da to pokaže, ili što je u našoj porodici oduvek bilo jednostavnije, jednostavno oćuti, dok i mi ostali ne ukapiramo. Njoj, nikad i niko nije mogao da izmami ni tračak isfolirane emocije. Radovala se jako, kad me je ugledala budnog, sred svih mogućih kablova i cevčica, a toliko isto je propatila, kad je saznala da sam bolestan. Prave emocije su kod našeg sanjača uvek bile na javi, na svetlu Sunca, svima na uvid. Valjda se tako snovi čiste, da budu bistri kao Šarkanjoš u Januaru, onako pod šakom i po leda. Tih dana, znala je, tokom posete, da se duboko zagleda u ispijeno lice svog oca, kao da njemu nešto traži. Kada sam je jednom upitao, šta je to tako interesantno na „ovom što je ostalo od tate“, samo je diskretno pogledala u pravcu jednog ugla moje bolesničke sobe, onog koga sam ja tokom tih poseta pogledom izbegavao. Tokom tih poseta, moje tri dame, su me neverovatno usrećivale. Izgledalo je kao da se sastavljamo kao porodica, posle jako dugog vremena, a ja sam bio van kuće sve ukupno, ne više od nedelju dana. Spolja gledano, sve je bilo kao i pre, ali iznutra postao sam svestan, prvi put za sve vreme svog bračnog i porodičnog života, da ova naša zajednica dobija na snazi, da postaje nešto više od obične porodice lekarke i inženjera. Postajali smo nešto kao klan, pade mi od nekud na pamet baš ta reč. Beše to jedne večeri kad sam ih ispratio.
- Klan možda, ali rekla sam Kukulkan. – bez glasa začuh poznati glas iz tog senovitog ugla sobe, zapadnog naravno. Lana ne samo da je videla, ona je i znala šta vidi. Kada dva čoveka ugledaju nešto, to još ne znači da vide isto. Češće je upravo suprotno.
-„Isto vide, a razno tumače, Đavo prste u farbu umače.“
Lepo je to otpevala.
- Znam i znam da te i ona vidi.
- Što se onda foliraš da me ne vidiš, kad su one tu.
- Zato što ne znam šta Dama vidi.
- Ne znaš jer nećeš da znaš, ustvari nećeš ni da osetiš. Ona me vidi još i bolje od tebe, ustvari ti me od svih najslabije razabireš. Nije poenta niti u tome, ko koga bolje vidi, niti u tome ko je koga zazvao.
- Nego u čemu je onda?
-Ti se plašiš, eto u čemu.
To je bilo suviše. Ona neće otići dok je ja ne otpustim.
Čega se ja to plašim, daj da vidimo.
Kada smo se sreli poslednji put, iskusio sam kako izgleda definitivan kraj igre u kojoj se muškarac i žena igraju zavođenja i pružanja zaštite, do krajnjih mogućih granica. U realnosti se takve igre uglavnom zavšavaju kada se njih dvoje odluče da žive zajedno, a onda počinju neke sasvim druge igre. Ume to biti emotivno, veoma jako, mnogima su emocije iz tih vremena jedne od najjačih u životu, ali na kraju se ipak sve to smiri, čak i bez obzira na to kakav je ishod, brak ili mrak. Ponekad je to jedno te isto, ali kada se završi, u realnosti počinju i druge stvari i to više nije to. Iako su osećanja tu, uspomene žive, život, onaj realni, ima svoje zakone.
-Ovo naše bilo je ipak malo znatno drugačije. Hajde reci i sama. – glasno izgovorivši ovo, zvučalo mi je mi je nekako kao da se pravdam, u nekom dijalogu. To mi se nje dopalo, iz mesta prevarih sebe zaključkom, da je to zato, jer je bezvezno da se obraćam praznoj sobi, pa nastavih u tišini.
Pre svega, čitava priča dešavala se na način, za koji jedino mogu da tvrdim, da u njoj nisam učestvovao svojom fizičkom pojavom. Mislio sam da je to više nego dovoljno, da niko ne može da me optuži da sam prevario Damu. Ma koliko da sam to uradio svesno i svojevoljno, to nije realnost, to nije Malkut, to je nešto drugo i tamo važe drugi zakoni, mislio sam. Ne bih doduše svojevoljno ušao u glasnu diskusiju rečima, o tome sa Damom, niti sa bilo kojom drugom ženom. Poučen ranijim iskustvima, da neke stvari, a to naročito važi za stvari emotivne prirode, koje su nama, muškarcima, naravno, jasne kao dan, potpuno nesporne i korektne i na mestu, ženama, a naročito onima do kojih nam je stalo, često izgledaju upravo suprotno, krajnje nesporno nekorektno i pokvareno, muškosvinjski, muškošovinistički... i znate već. Kako sam bio siguran, da bih se iz svega izvukao bez Tijanine pomoći, tako sam bio još sigurniji da nisam ništa zgrešio. Koliko nas sanja ili sanjari, lude snove, koje ako bi ih ostvario, ispao bi težak monstrum u bilo kom pogledu, pre svega sam pred sobom?
Bolje da sam pitao, ko to ne sanja?
Na kraju, i one, naše žene, sanjaju svašta.
Neki dan sam, prvi put nakon jednog velikog stoleća, prošetao ulicom pored moje stare osnovne škole, i na jednom legendarnom zidu, koji je onomad važio kao neformalna oglasna tabla, a izgleda i dalje važi, ugledah sveže napisano, belom školskom kredom, nesigurnim muškim rukopisom nižeg razreda, prosvetljenje jednog mladog momka:
„I devojčice prdu!“
Priroda je čudo i čega se ja, molim te lepo onda plašim?
- Priroda je čudo, dragi moj. Toga se ti najviše i plašiš. Vidiš kako je lako da sam dođeš tamo odakle stalno bežiš.
Čekaj malo, bila je to moja, ustvari, naša fantazija da se zavodimo do same granice smisla koji zavođenje, kao prirodna stvar uopšte ima. Do same granice i malo preko nje, sve te predivne iluzije, te igre prošli smo, neometeni zakonima fizičke i moralne realnosti, do samog kraja koji nije kao u realnosti. U realnosti nema beskrajnog zavođenja, one lepe maladalčke igre udvaranja, očijukanja, patnji i znaš već. U realnosti to sve prestane, kad mu dođe vreme i onda idu moral obaveze egzistencija, svakodnevica, to je već nešto sasvim drugo. Hajde reci mi je li tako i u tvom svetu?
- Manje ili više, ali nije to sad važno. Ja te predivne trenutke, ne bih nazvala iluzijom, ni slučajno. Sa tom tvojom elaboracijom zvučiš kao švaler koji se vadi. Koliko se sećam, tada ti nije bilo baš iluzorno.
O Majko, sa kim ja to diskutujem?
- Sa undinom.
Naravno, a undina bi kanda opet?
- A ti ne bi?
Bih, i to ne jednom. Hteo bih da sa tobom zauvek mogu da trajem u takvoj igri kao tad u tom snu, budimo realni, ali to ne može živ čovek, koliko znam, dok je živ. Mi svi sanjamo snove. Neko je čak naučio i da se kroz svoje snove kreće relativno svestan, kao kroz svoj realan život. Isto, da u njima traje i živi, učeći, radeći napreduje, provodi se, uživa, čak izgleda i nekažnjeno švalera, kako vidim, ali za ime Njeno to nije to, izeš ga Dijana.
-Da, ali za sada nekažnjeno.