Vegetarijanstvo i veganstvo u izvornoj hrišćanskoj religiji

“A meso ubijenog zvjerinja u njegovom će mu tijelu vlastitim grobom postati. Jer uistinu vam kažem, onaj tko ubija, ubija sebe, a tko meso ubijenog zvjerinja jede, tijelo smrti jede.”

Esensko Evanđelje mira


Ovaj će tekst biti posvećen onome što se danas može činiti oblikom “radikalnog” hrišćanstva, hrišćanstva koje se u stvari zasniva na Svicima sa Mrtvog mora i drugim relativno novim nalazima vezanim za doba hrišćanstva. (Treba napomenuti kako ti nalazi zapravo nisu “radikalni”, već naprotiv jasno prikazuju najranije oblike hrišćanstva, koji su najbliže onome što je Isus propovedao.)

U ovom članku želimo da vidimo kakvo se svetlo baca na vegetarijanstvo u hrišćanskoj tradiciji. Mnogi stručnjaci za istoriju i religiju tvrde kako su na Nikejskom koncilu (325. godine naše ere) sveštenici i političari, služeći se izbacivanjem i ubacivanjem rečenica, potpuno izmenili izvorne hrišćanske dokumente, sa željom da ih učine prihvatljivim caru Konstantinu, koji se u to vreme žestoko suprotstavljao spisima. Svrha im je bila preobratiti Konstantina na hrišćanstvo i tako učiniti svoju religiju sveopštom verom Rimskog carstva.

“Neki nisu svesni,” napisao je arhiđakon Wildeforce, “kako su nakon Nikejskog koncila rukopisi Novog zaveta bili u znatnoj meri izmenjeni. Profesor Nestle, u svom uvodu u Tekstualnu kritiku Grčkog zaveta, kaže kako su određeni učenjaci, takozvani “korektori”, bili postavljeni i opunomoćeni, od strane crkvenih autoriteta, da isprave tekst spisa u interesu onoga što se smatralo pravovernim.” Komentarišući ovu zamisao u uvodu svog prevoda “Evanđelja svete dvanaestorice”, velečasni Gideon Jasper Richard Ousley kaže: “Ti su korektori sa pomnom pažnjom iz evanđelja izbacili određena učenja našeg Gospodina koja nisu nameravali da slede - naime ona koja se protive jedenju mesa i konzumiranju opojnih napitaka.”

Svici sa Mrtvog mora - biblijski rukopisi nastali početkom hrišćanske ere - otkriveni su 1947. godine. Na temelju ovih tekstova može se uistinu videti da je Biblija bila izmenjena, posebno u pogledu takvih običaja kao što je jedenje mesa. Vrednost ovih svitaka (kao i ostalih arheoloških nalaza posle njih) leži u velikoj verovatnoći da se zaista radi o originalnim, neizmenjenim rukopisima, čiji nastanak seže unatrag do vremena u kome je živeo Isus. Jedini drugi dokumenti koji su nam dostupni jesu dokumenti Novog zaveta koji datiraju (najranije) od IV veka, a i oni su samo kopije kopija. Premda neki naučnici tvrde kako između nalaza sa Mrtvog mora, i kasnijih biblijskih dokumenata, nema nekog bitnog neslaganja, neosporno je kako mnoge od tih tekstova karakterišu suptilne ali značajne razlike. Dok ove arheološke nalaze neki hrišćanski istoričari odbacuju, drugi ih sa velikom verom prihvataju. Zahvaljujući njihovom radu danas znamo kako je vegetarijanstvo bilo sastavnim deo ranokršćanske tradicije.

Ousley je, na primer, sastavio prevod onih delova teksta, koji su svojim sadržajem ukazivali na izvorna jevanđelja, sačuvana od strane pripadnika esenske zajednice (religijske sekte čiji su članovi živeli u oblasti Mrtvog mora, i koji su ostali zapamćeni po svojoj disciplini i duhovnom integritetu). Ousley tvrdi kako je rukopis bio sačuvan u jednom tibetanskom budističkom samostanu, “gde su ga, sa željom da ne padne u ruke pokvarenjaka, sakrili neki od pripadnika esenske zajednice”. Ako su autentični, Ousleyevi rukopisi svakako predstavljaju najstarije i najkompletnije postojeće hrišćanske tekstove, napisane na aramejskom, i neizmenjene još od vremena kad su se koristili u prvim hrišćanskim školama u Jerusalimu. Oni naučnici koji ih prihvataju kao autentične, zaključuju kako se u stvari radi o izvornom jevanđelju na kome se (uz brojne varijacije i izostavljanja) zasnivaju četiri jevanđelja iz Novog zaveta. To je možda tačno, a možda i ne, ali informacije koje iz tih rukopisa dobijamo nedvosmisleno podržavaju vegetarijanski ideal, te su stoga vredne našeg pomnog ispitivanja.

Zanimljivo je kako je neposredno pred svoju smrt Ousley izrazio zabrinutost po pitanju budućnosti ovih rukopisa: priča iz prošlosti mogla bi se ponoviti. Po svoj prilici, mislio je Ousley, to će se dogoditi, posebno ako se uređivanje rukopisa poveri materijalistima, u čijim će rukama “korekcija” postati “korupcija”, odnosno iskrivljenje. U cilju predostrožnosti, Ousley je 1904. godine preneo svoja autorska prava vezana za ovo delo na svog pouzdanog prijatelja, zamolivši ga: “Ne dopusti da ovo padne u ruke ritualista, bilo romanskih ili anglikanskih.” Ousleyev dragoceni rukopis, nazvan Jevanđelje svete dvanaestorice, nekad poznat kao Jevanđelje Hebrejima, a ponekad i kao Nazarensko jevanđelje, preživeo je do danas.

Prema Jevanđelju svete dvanaestorice, pre Isusovog rođenja, anđeo je rekao Mariji: “Ne jedi nikakva mesa niti pij jaka pića, jer dijete će biti posvećeno Bogu još od utrobe majčine, pa tako ni mesa ni jaka pića uzeti ne smije.” Odlučan i snažan ton ovakve nebeske zapovesti, ako se ona prihvati kao činjenica, svakako upućuje na Isusa kao mesiju najavljenogu Starom zavetu: “Zato će vam sam Bog dati znak. Eto, djevojka će zatrudnjeti i roditi sina, i nadjenuti će mu ime Emanuel. Maslo i med jesti će, dokle ne nauči odbaciti zlo a izabrati dobro.” (Isaija 7:14, 15)

Tekst dalje opisuje kako pripadnici zajednice u kojoj su živeli Josif i Marija nisu klali jagnje prilikom svetkovine Pashe: “I tako su Josif i Marija, njegovi roditelji, svake godine odlazili u Jerusalim svetkovati Pashu, i slavili su taj praznik po običaju svoje braće koji su uzdržavali se od krvoprolića i jedenja mesa.” Ovaj opis zajednice u kojoj je Isus ponikao razjašnjava zašto je on, još od ranog detinjstva, voleo ptice i životinje: “Jednoga je dana mali Isus došao na mjesto gdje je bila postavljena zamka za ptice, i tu je našao nekoliko dječaka. Upitao ih je: ‘Tko je postavio zamku za ova nedužna stvorenja Božja? Pogledajte, u zamku će i on na sličan način biti uhvaćen’.”

U ovim navodno neizmenjenim tekstovima nije iznenađujuće da nas Isus poučava kako treba da budemo pažljivi prema svim stvorenjima, a ne samo prema čoveku: “Stoga budite obazrivi, blagi, suosjećajni, dobrostivi, i to ne samo prema svojoj vrsti, već i prema svakom stvorenju koje vam je povjereno; jer za njih ste kao bogovi kojima se okreću u trenucima nužde i potrebe.” Isus dalje nastavlja da objašnjava kako je došao u kontakt sa žrtvovanjima ogrezlim u krvi: “Dolazim zaustaviti žrtvovanja i krvave gozbe; i ako ne prestanete sa ponudama jedenja mesa i krvi, gnjev Božji neće vas napuštati; baš kao što sručio se na očeve vaše u divljini, koji požudno zaželješe mesa i jedoše ga do mile volje, pa ih trulež ispuni i kuga proždra.”

 

[Razvodnik]

U ovim ranim rukopisima ne nalazimo čudo sa hlebom i ribama. Umesto toga, javlja se opis čuda sa hlebom, voćem i peharom vode. “I Isus postavi pred njih kruh i voće, kao i vodu. Počeše jesti i piti - i do grla se najedoše. Čudo ih potom obuze; jer svaki je dovoljno imao, pa i više od toga, a bilo ih je četiri tisuće. Tad odoše zahvaljujući Bogu na onome što čuše i vidješe.”

Ovi rani dokumenti prikazuju Isusa kao pobornika prirodne ishrane, naročito vegetarijanstva: “Kad je za to čuo jedan sadukej, koji nije polagao vere u svete stvari Božje, upitao je Isusa: ‘Reci mi, molim te, zašto nas savjetuješ da ne jedemo meso životinja, zar one nisu dane čovjeku za hranu, baš kao i voće i bilje o kojima zboriš?’ U odgovoru, Isus mu reče: ‘Pogledaj ovu lubenicu, taj plod zemlje.’ I Isus raspolovi lubenicu, nastavljajući sa odgovorom seduceju: ‘Vlastitim se očima uvjeri kako dobar je ovaj plod što iz tla nastaje, ova hrana za čovjeka, i pogledaj sve te sjemenke u njemu, izbroji ih, jer jedna ih lubenica ima na stotine, pa i više. Ako sjemenje ovo posiješ, uistinu od Boga jedeš, jer krv prolivena nije; što više, nikakvog krika ili boli tvoje oči i uši nisu zamijetile. Istinska hrana za čovjeka iz majke zemlje stiže, jer savršene darove ona pruža poniznima što joj stoje. Ali ti Sotonina davanja grliš - bol, smrt i krv živih duša, mačem podarene. Zar ne znaš, oni što od mača žive od mača i umiru? Ispravnim putem kreni i posij sjemenje dobrih plodova života. Ne nanosi boli nedužnim stvorenjima Božjim’.”

Isus čak osuđuje i one koji love životinje: “Dok je šetao sa nekolicinom svojih učenika, Isus je naišao na nekog čovjeka koji je dresirao psa za lov na druga, slabija stvorenja. Vidjevši to, Isus ga upita: ‘Zašto se baviš tim gnusnim poslom?’ Čovjek mu odgovori: ‘Time zarađujem za život; u čemu drugom ta stvorenja mogu biti od koristi? Slaba su, pa tako zaslužuju smrt, ali psi, oni su jaki’. Na to ga Isus tužno pogleda i reče: ‘Uistinu ti nedostaje mudrosti i ljubavi sa nebesa, jer gle, svako stvorenje što ga Bog stvori ima svoje mjesto i svrhu u kraljevstvu života, i tko može reći što je dobro u njemu? Ili od kakve je koristi tebi, ili ljudskom rodu? Jer nije tvoje da ocjenjuješ slabe kao podređene jakima, jer slabi nisu dodijeljeni čovjeku za hranu ili zabavu. Jao podmuklima koji povrijeđuju i ubijaju stvorenja Božja! Zaista jao lovcima, jer bit će lovljeni, i kakvu god milost ukažu svom nedužnom plijenu, takvu će i primiti od ruku nedostojnih ljudi! Ostavi se tog gnusnog djelovanja zlih ljudi i čini ono što dobro je u očima Gospodnjim, i blagoslovljen budi, kako sam sebi ne bi bio uzrokom prokletstva’.”

Konačno, u ovim ranim rukopisima čitamo kako Isus zapravo pjekoreva ribare, uprkos činjenici što su mu oni bili najvatrenije pristalice: “A onda se jednog dana ponovno poteglo pitanje o jedenju mrtvih stvorova, pa su se neki od Isusovih novijih učenika okupili oko njega i upitali: ‘Učitelju ti uistinu znadeš sve, i poznaješ Sveti Zakon najbolje od svih; reci nam stoga, je li jedenje morskih stvorova u skladu sa Zakonom kao što neki kažu?’ Isus ih tad pogleda sa tugom u očima, jer znao je da su još uvijek neuki, sa srcima otvrdlim od lažnih demonskih učenja; potom im reče: “Pogledajte ove ribe morske, sad dok stojimo na obali i gledamo u vode života mnogih. Zaista, voda je njihov svijet, baš kao što kopno pripada čovjeku; pitam vas, dolaze li ribe vama iskati suhu zemlju ili plodove njene? Ne dolaze. Tako ni za vas nije u skladu sa Zakonom odlaziti k moru i iskati stvari koje vam ne pripadaju; jer zemlja je podijeljena na tri kraljevstva duša - jedno je na kopnu, jedno u vazduhu, a jedno u moru, svako prema stvorovima svojim. U njih Veliko Biće položilo je duh života i dah sveti, a ono što On darežljivo je dao stvorovima Svojim, ni čovjek ni anđeli nemaju pravo prisvojiti’.”

Zanimljivo je da kad Isus prvi put podučava svoje učenike, inače Jevreje, o ishrani koju treba da prihvate (vegetarijanstvo), oni ga kritikuju: “Tvoje se riječi protive Zakonu.” - što se očito odnosi na dozvolu u različitim delovima Starog zaveta, po kome im se dozvoljava da jedu meso. Isusov poznati odgovor na to predstavlja pravo otkrovenje: “Protiv Mojsija uistinu ja ne govorim, niti protiv Zakona, kojim on udovoljio je tvrdoći vašeg srca. Doista, kažem vam, na početku sva stvorenja Božja jela su samo bilje i plodove zemlje, sve dok mnoga od njih neznanje čovjekovo i sebičnost ne okrenuše od izvorne navike; ali čak se i ona imaju vratiti svojoj prirodnoj hrani; kao što zapisali su proroci, a njihove se riječi neće izjaloviti.” Ovi delovi, i mnogi drugi, mogu se naći u knjizi The Humane Gospel of Jesus, koju je objavilo Edensko društvo. Radi se o jednom od nekoliko prevoda Jevanđelja svete dvanaestorice. Bilo da neko sa punom verom prihvata učenja ovih esenskih tekstova, ili ih odbacuje kao sramotne i krivotvorene, moramo priznati kako su ona u potpunom suglasju sa fundamentalnim učenjima Isusa Hrista, jer se temelje na ljubavi i samilosti, i to u njihovom najuzvišenijem obliku.

Hrišćani i nehrišćani, vernici i nevernici, šta mislite o ovome? Da vas čujem.