ŽENA ...



Jesen dođe snažna i zlatna kao tigar.
Osećam zube kako mi se nežno zarivaju u kožu,
u stomaku se vrti kugla, svet se okreće,
ja se okrećem, glava mi je u oblacima, otići ću
u kupatilo, pred ogledalo, koža mi se ljušti
sa lica, potrebna mi je voda, puno vode, sapun
i poverenje u sebe, videti se znači znati da jesi.

Glatka postajem. Samo tako mogu da skliznem u te dane,
da me ne bi izgrebalo. Mislim na nevinost kao na
paralelno vreme. Nedeljna popodneva posejana su
s praznim gradovima, s odsečcima ravnoteže, u kuhinji
se prikuplja svetlost, sedim za stolom i predajem se
vremenu, kao brašno u ostavi, jedno sam sa stvarima.
Novine leže ispred vrata, onda postane hladno,
godišnje doba je takvo da bih najradije legla u krevet
i rodila snažno dete.

Uveče pušim. Berba je završena, brinem za
vino, kad slušam kako zri, pribrana sam i čista,
boju svojih misli poredim sa bojom opranog neba,
danas je sve veoma prisutno, rado bih se svukla
i otklizala još dalje. Govoriti o događajima kao da te nema,
i ne govoriti, kada obrišeš čašu, razbiješ vazu
ili obuješ meke krznene cipele. Žetva je ove
godine bila obilna, sećam se kako počinje Harvest,
tiho i crveno kako svetlokosa devojčica, nisam
odsekla kosu, izgorelu od sunca, volim da nosim znamenja
drugih, osećam se skrivenijom.

Ničija nisam. Juče je duvao vetar, išla sam
s njim, napolje, međ' drveće, savijena ispod grana
bukve, sa porumenelim lišćem između očiju, onda
je prišla susetka, moji prsti su vešti kada
dodiruju porcelanske šoljice, čaj je mekog
ukusa kao krv, kad je otišla, bila sam umorna,
treba spavati, govorim sebi da je potrebno spavati
mada ne moram, sva istinitost hoće kroz
otvorene oči, ponekad ne podnosim neke priče,
neki ljudi me ne vide celu, najopasnije
je kada se izgubim u gradu.

Još glatkija moramda budem. Možda mi treba plač,
gledam u ogledalo i plačem, slika se razlije,
pa ipak nešto mora da ostane, moram da zadržim celo lice,
celo telo, mada više iznutra, umiti svu spoljašnju
kožu, cele nedelje sam čekala na nedelju, sad sve
otpada, vidim vreme kako me obliva, i sebe,
kako klizim ka sredini sve dublje, celu
kuću poznajem, poznajem ova nedeljna popodneva, ovo
je prostor u koji moram da stignem.

Voda kaplje sa česme, volim vodu i tišinu koju
pravi kada idem u vrt s kanticama vode
u rukama, znam da sam opet ovde, posmatrati mrkvu,
peršun, gledati crni luk, beli luk, salata se sjaji,
zalivati, zemlja je kao usta, mnoga usta osećam
u sebi, na sebi, otvorena sam, ne znam šta će biti, ovo
nije važno, videti znači videti to što je tu.



 
Tone,odavno nisam pročitala snažniju pesmu o ženi.U 8 i 37 ujutru ,ovo je bila baš snažna doza stihova...Na poslu ću je otštampati da je isčitavam.Hvala.Dobro jutro Tone.
 

Back
Top