Tut-Ankh-Amon Egipat u srcu srednjeg sveta

- Tutankamon, faraon, koji je vladao relativno kratko. Mlad ustoličen, umro je rano. Za Istoriju Egipta relativno je malo značajan, ipak njemu pripada jedna velika zasluga. Za njegovog doba izvršena je velika restauracija religijskog sistema, tako što su sve promene koje su uveli njegov otac, poznat kao Amenofis III kasnije EhnAton i tetka mnogo poznatija Nefertiti...
Svima nam je laknulo kad smo ušli u to odelenje. Brajtonke su se nervozno premeštale sa noge na nogu čim su se malo oporavile od omorine, no Habibi je već uveliko raširio jedra i na promaji klime njegov levantinski bariton sugestivno je ispunjavao kupolu odlično klimatizovanog odelenja.
- Povratak na saru religiju i stare, tada več dravne postavke egipatskog panteona, u narodu su pozdravljene, te je mladi Faraon bio slavljen kao oobnobitelj starih bogova, pre svega boga Amona ili Ra, vrhovnog božanstva drevnog egipatskog panteona ...
E, da – pomislih. Izmene u sistemu, ili bar pokušaji izmena u suštini neke religije, kao na primer: da li je SV. Marija zaista bogorodica, jer je u nekom teološkom smislu rodila Boga, ili je samo majka Sina čovekovog, danas ne bi dotakle mnogo ljudskih sudbina. Ipak pre samo nekih 300 godina, zbog sličnih stvari, na tlu stare Evrope, vođen je dotad nezapamćeno krvav rat, poznat kao tridesetogodišnji rat. Iako proklamovan zbog tog tada ne baš trivijalnog pitanja, vođen je ustvari, jer je masa krvožednih uvidela da se širom Evrope tronovi ljuljaju, i kao i uvek uhvatila šansu da arći pljačka ubija i siliuje, kao tokom svih ratova pre i posle. Luterova proklamacija izazvala je krizu, ostalo je klanje, a Egiptu je u doba Tutankamona značaj religije bio mnogo veći nego u Evropi srednjega veka.
- Promene, -nastavio je Habiibi- koje su Tutankamonovi preci uveli bile su veoma opsežne, a predstavljale su direktan napad Faraona na njegov sveštenički aparat, čiji je on bio tada vrhvni poglavar, bog na zemlji u doslovnom smislu.
Koliko je to uopšte moguće je’l, pomislih. Vremenom se sveštensvo osililo, a faraon je postao lutka sa naslovne strane, ali bilo je tu i još nečega u vezi nailazeće nove ideje u religiji, gotovo komunističke reklo bi se, a koja se danas zove Monoteizam, vera u jednoga Boga. No, pošto se to danas, baš ne uklapa u zvaničnu egiptologiju zbog političkih aktuelnosti, odnosa sa Izraelom npr, a bogami ni u turističku jer je malo prekomplikovano, Habibi je nastavio da opisuje jedan po jedan artefakt pronađen u Tutankamonovoj mastabi. Kao ni jedan faraon ni Tutankamon nije sahranjen u piramidi, nego u kompleksu podzemih odaja u dolini Kraljeva, negde uzvodno od Kaira i Gize, negde kod Luksora ili Tebe, ne znam tačno gde, nisam bio tamo. Mastabe, kako se zovu te podzemne odaje, bile su snabdevene gomilom zlatnih predmeta koje je Faraon koristio za života i masom verskih pomagala takoće od zlata. Faraoni su kao i svi ostali kraljevi, upotrebljavali velike količine zlata. Naravno tu je bila i neizostavno Faraonova zlatna maska, otisak njegovog lica u zlatu. Iako veoma brižljivo skrivnana i maskirana, skoro svaka mastaba je vremenom otkrivena i opljačkana. Svaku mastabu je gradio čovek, na kraju od manje ili više faraonovog povernja, a kada imate dovoljno vremena uspeh svake potrage je samo pitanje trenutka. Tutankamon je sa svojom mastabom prošao neotkriven, jer je kažu, ubrzo posle njegove sahrane, Nil neplanirano, obino poplavio celo područje mastaba u okolini, i tako promenio izgled terena, pa niko nije mogao tačno da odredi njen položaj. Osim toga verovatno su mislili da mastaba tako nebitnog faraona možda i nije vredna truda. Moguće je da su pravu, pitam se kakva bogatstva su onda, skrivale one mastabe “vredne truda“ u kojima su u vreme iskopavanja pronalažene samo isprevrtane poluraspadnute mumije i u kamenu pisana svedočanstva o dotičnom pokojniku. Bilo kako bilo, jedino je Tutankamonova mastaba, koliko je poznato ostala nedirnuta do dana njenog naučnog iskopavanja, Naravno mogućje je da ih ima još, jer tokom toliko mnogo vremena živelo je i podosta faraona.
Samo zbog toga Tutankamon, relativno slab i bolešljiv faraon, zaslužuje počasno mesto u kairskom muzeju.
Sa klimatizacijom, zlatu ne smeta suv vazduh, a turiste motiviše na kupovinu suvenira.
Svakako više nego omorina, bar po brajtokama ocenjujući.
- Tutankamonova kolekcija koju ovde vidite skoro je kompletan sadžaj pronađen u njegovoj mastabi. Ovde vidite njegove obredne simbole.... –zagledah se u zlatnu masku.
Maska se ne može dotaći, jer je u staklenoh vitrini, ali koliko vidim, na kakvom robusnom postolju stoji, teška je negde oko deset kilograma. Mora da je bilo zabavno to nositi na licu, ili je to samo posmrtna maska. Verovatno je izlivena u zlatu, ali završni radovi su rađeni kovanjem. Primetio sam da je kujundžijski rad slab i nekvalitetan lepo se vide tragovi čekića. Iako je korišćen skupoceni materijal, ako je to tada radio najbolji zanatlija u carstvu, onda to samo potrvđuje dekadenciju društva, koliko znam, Tutankamon je vladao u vreme kada je egipatska civilizacija odavno prevalila svoj zenit. Veoma slično tome, u šumarku na čuvenoj plaži Bol, na Braču, nalaze se ostaci letnjikovca nekog bogatog rimljanina, iz doba zalaska moći rimskog carstva. Kvalitet rada na zidovima i temeljima te luksuzne vile, odaju utisak veoma sličan kvalitetu maske. Traljavi zanatlija u dobrom materijalu fušuje za gazdu, koji plaća i ne pita.
Ima se, može se, ali dokle?
Ma koga briga? Značiii, pajaj brate i ne filozofiraj. Lova se pravi, ne kada ti hoćeš, nego kada se može.
Iz crnih misli prenu me nevini mladalčki izraz maske koja me je netremice gledala. Ko zna koga sve ovde nije propratila istim likom. Isti taj izraz lica gledao me je iz uspomene na knjigu iz Istorije za šesti razred.
Koliko li je otad proteklo vode Duna... pardon Nilom? Nisam tad nešto bio raspoložen za opasku sa Du... khm, sa jedne reke malo dalje odavde.
Rođen kao Tut-ankh-aTon, obnovitelj vere staroga Kema uzeo je ime Tut-ankh-amon.
Samo jedno slovo u imenu boga izmenjeno, a uzelo je života najmanje koliko u tridesetogodišnjem ratu.
E, da je samo do slovca?
Tut-ankh-amon, prevedoh davno kao: Tu živi Amon iliti RA, bez ikakvih pomagala, nekako sam osetio.
Tut je nešto kao: ovde ili na ovom mestu ili možda u ovom telu.
Ankh je stari hijeroglif, koji liči na katolički krst, samo umesto gornjeg dela uspravne linije ima kružić. Uvek me je podsećao na malu bebu raširenih ruku. Kažu da je to drevni hijeroglif života.
Ja sam Ankh preveo kao: živi, ili se reinkarnirao,
Amon.
Dosta llogično, činilo mi se. Izmenio je samo ime boga u svom imenu, ostavivši prethodni smisao
Sve to nasuprot svom , verovatno, ocu rođenom kao Amenofis, potom Eh-n-Aton. Aton je bilo tajno ime tgog jedinoga boga, koga je on uvodio, nasuprot tada već prilično razgranatom panteonu starih bogova.
Aton nije smeo biti imenovan, a prikazivan je jedino kao sunčev disk, pa pošto nema ni imena niti bilo kako razvijene ceremonije, otpada potreba za glomaznim i pre svega moćnim svešteničkim lobijem u carstvu. Nisam siguran, ali lako je moguće, da se sve to dešavalo u vreme kada je monoteizam u jevreja dostizao svoj vrhunac, negde u vreme Solomona recimo. Čini mi se da je on tada gladio odnose sa oslabljenim Egiptom, uz umereni izvoz religijskog uticaja, naravno, svoje religije. Bio je on veliki diplomata, ali i jedini hebrejski car.
Primetih odjednom da je Habibi utihnuo i da se raja polako giba ka bifeu, šankeri i konobari u pripravnosti. Osvrnuh se nigde Habibija.
- Tu sam ser. – naravno, uvek suprotno od smera osvrtanja.
- E, baš sam te tražio. –pružih mu ruku, rukovasmo se – zovem se Mich i ako može bez tog serkanja nisam britanac.
- Svakako mister Mich.
- Ajd’, nema veze.
- Hoćete li da prvo sednemo i osvežimo se.
- Rado, ali prvo bih da ti samo na kratko pokažem nešto dole u prizemlju.
 
Sparina nas je poklopila kao poklopac tiganja kad smo napustili Tutankamonovo odelenje. Povedoh ga dole u krilo, koje je bilo dosta neugledno, slabo osvetljeno i prašnjavo, u koje nas Habibi, tokom obilaska nije uvodio. Rekao je da su tu eksponati iz vremena početka egipatske civilizacije, da nisu posebno klasikfikvani, a ni naročito reprezentativni, pa ako neko, na kraju njegovog predavanja hoće, može da ih pogleda, jer ćemo tada imati još oko sat vremena za osveženje i naravno suvenire. Brajtonke su tad prigušeno, ali sinhrono ciknule na pomen jednosatne pauze u muzeju, a Habibi se osmehnuo sebi u bradu. Levantinac, garant i to kopt, zaključih tad.
Dosta prašnjavi eksponati bili su izloženi na drvenim policama, bilo kakvim staklenih vitrinama ni traga.
Na Internetu sam svojevremeno izgubio pola dana, tačno da lokalizujem, gde se nalazi, ostalo mi je samo da se nadam da je niko nije premestio. Okolina je izgledala isto kao i na slikama sa Neta, jedino je bilo mračnijhe i prašnjavije. Kretao sam se brzo kroz uske prolaze u hodnocima pretrpanih policama sa posudama, mačevima, štapovima, nekakvim pločicama, kamenim tablama, Habibi se verovatno čudio koliko dobro poznajem teren. Najzad, ugledasmo je. Tačno kao i na fotografiji. Stajala je cela, nerazbijena, a pored nje jedna ista takva, ali polomljena na dva dela. Loptasta posuda od jedno tri litre sa preko pola metra tankim, dugim grlom nekih 3 cm u prečniku. Na razbijenom komadu videlo se da debljina zidova posude ne prelazi nekih 5 mm na samom telu a grlić iako dug imao je pravilno oblikovane zidove ne deblje od 3 mm, bez ikakve drške za nošenje.
Vreme nastanka nepoznato, ceni se na 4000-5000 godina pre Hrista.
Ništa posebno, kasnoneolitska grnčarija.
Uzeh razbijeni komad i okrenuh se Habibiju u nameri da ispadnem pametan, no kad ugledah izraz na njegovom licu, učini mi se da nešto nije u redu. Izgledao na prvi pogled, kao da se plaši da ga ne razbijem, ako ga ispustim, ali nije to bio samo strah, držao se kao da me u nečemu podržava i to jako. Dok je tako preplašen i ozaren buljio u krhotinu koju sam mu pružao da pogleda, reših da pojačam ceremoniju.
- Sahib Habibi, recite molim vas, gde ste vi ono studirali?
- Na Kembridžu ser.
- Oprostite što sam radoznao, a šta ste tamo studirali.
- Zavržio sam mašinstvo sa rudarskom geologijom.
- Odličan izbor.
- Hvala ser, a posle sam doktorirao na kairskom univerzitetu za etnologiju starovekovne tradicije moje zemlje. – diskretno se hvalio i zbunjeno prevrtao krhotinu u rukama.
- To je zacelo bila lepa nadogradnja vaših osnovnih studija.
- Pa ne baš ser. Kada sam se, kao mladi diplomac, vratio iz Britanije, rat sa Izraelom je bio tek završen i ovde nije nije bilo posla za rudarskog inženjera. Turizam je pak obećavao, i ubrzo postao jedino od čega se moglo lepo živeti, a osim toga etnologija starog Kema, bila je velika i jedina želja moje majke. –dodao je malo sete u svoje otvorene levantske samoglasnike.
Definitivno nije musliman, pomislih, ne znam zašto. Nekako sam to i očekivao. Sklopih prste na levoj ruci u položaj koji sam jednom video da ima bog Toth, negde na nekoj slici, ne sećam se gde. Čisto, da podvučem značaj pitanja, koje sam tad hteo da mu postavim.
- Bez obzira, mislim da mi kao geolog i mašinac možete dati pouzdan odgovor, od kog materijala je izrađen predmet koj držite?
Pogledao ga je čisto reda radi, siguran sam da je očekivao to pitanje.
- Pa nisam baš siguran.. – počeo posle značajne pauze i za zvučalo je, namah, kao izvrdavanje, tipa: koliko biste mi ponudili kao avans, ali možda i ne baš sasvim. Oćutah, praveči se Toša. Tada je, čini mi se, tek uočio moju levu ruku i njegov pogled se promeni, poprimivši odlučne crte.
- Mister Mich, vi zacelo znate odgovor, ne biste me inače doveli pravo ovamo.
- Sahib, ja sam običan žicar električar, odgovore te vrste mogu samo da naslućujem, zato rado slušam mišljenje eksperta.
- Ali, Ser, obični žicari nam poodavno ne dolaze iz Evrope, bar ne kao turisti, koji naslućuju svašta. Ooprostite, ali čini mi se da ste vi možda nekad davno bili samo običan žicar, ako uopšte.
- Ipak slušam vas.
- Asuanski granit. –rekao je to odlučno ali tiho, stiskajući krhotinu i kao da mu je najednom laknulo. Okolo nije bilo nikoga, pa je nastavio
- Vidite, vidi se ovde po ovim crvenim primesama, to je jedan naročito tvrd oksid gvožđa. Doduše malo je čudno raspoređen kao da je razmazan po materijalu.
- Zašto bi to bilo čudno?
- Na uzorcima stena koje su iskopane, ova primesa je nekako granulirano, u tačkama raspoređena po masi stene, ovo razmazivanje mi je malo atipično, zato kažem da nisam baš siguran, ali ne vidim šta bi drugo moglo biti. Vidite, bez obzira na to, ovaj granit jako tvrd i lako lomljiv, to je iz Asuana.
Bez sumnje, bio je siguran a sa ovom razmazanošču kao da me je provocirao.
- Ok, ali kao je onda ova posuda mogla da nastane u vreme kad su ljudi živeli pećinama i jedino što su znali imali je grnčarija od nepečene gline.
- To je dobro pitanje ser, ali ne bih znao da vam odgovorim. –utisak levantinskog provociranja, ne bi li izvukao još koju kintu pojačavao se, ali opet mi se činilo da tu ima nešto još. Još je rano da ga upitam za cenu.
- A šta bi rekao mašinac sa Kejmbridža?
Zagledao se malo bolje krhotinu, krenuo da opipava unutrašnju površinu posude. Bila je tvrda i glatka
- Ovako tanki zidovi, mogli bi da nastanu veoma preciznim struganjem i poliranjem, ali skoro pola metra tankog grlića, a da se ne polomi?
- U vreme kad je kost bila jedini alat? – dodah. - Je li neko tada držao polovne CNC strugove sa dijamntskim noževima.
- Ser, iskreno, nisam siguran, da bi to moglo da se uradi ni na današnjm strugovima.- Provokacije je nestalo, nisam mogao da poverujem. Izgleda, da sam sve vreme imao pgrešan utisak, da mi mami lovu. Ako uopšte mami, mami nešto drugo. Zagledah se u glatku površinu unutrašnjosti grlića. Kamen, monolitan veoma tvrd, nema tragova ni najfinijih kružnih ogrebotina, koje bi nastale struganjem ili poliranjem. Na matreijalu tvrđem od platine, a prilično krtom, činilo mi se da je to jednostavno neizvodljivo iako to nije bio moj fah. Površina je bila glatka i tvrda, ali pod znojavim prstom ne preterano klizava, kao što bi bilo kod, recimo, vlažne keramičke pločice na zidu kupatila. Bila je pre poput voska, koji se ohladio. To me je konačno uverilo. Reših tada da ispalim strelicu, koju čuvah odavno. Prilika je bila da bolju neću imati.
Podigavši pogled sa krhotine, susretoh pogled, koji me podseti na dubine mora pod peskom Sahare. Naravno da je čekao, pitanje je samo zna li šta on šta čeka.
- Sahib, upitah ga ispod glasa -šta mislite, da li bi ova posuda mogla nastati u kalupu koji se okreće oko ose grlića, kao na lončarskom kolu, samo mnogo brže, dok u njemu odbojnim silama centrifuge, prilepljena uz zidove, očvrščava tečna masa?
Do sad sam primećivao da se on, svako malo diskretno osvrće, no diskrecije je odjednom nestalo. Pažljivo je okružio salu pogledom, odlučno izvadio mobilni telefon, javila mi se knedla u grlu, a on je odlučno izvadio bateriju iz svog telefona i prošaptao:
- Ser, ja ne znam tajnu tečnog granita. Da je znam, sigurno ne bih bio tu gde sam sad. Smem samo da vas upozorim, da je pitanje daleko od akademskog, verujem mnogo dalje nego što vam se čini. Budite oprezni, ne postavljajte ga iz zabave ili radoznalosti, čak ni u vašem svetu, gde je sve to još ugodna razbibriga. Drago mi je da ste upoznati sa nekim detaljima, videćete, u Velikoj piramidi ima dosta toga za pažljive oči. Ne znam, samo kako ste stigli do toga. – naglo zaćutavši, brzim pokretom vratio je bateriju u telefon.
Na trenutak sam bio zapanjen, nisam znao šta da mu kažem.
- Maktub. - izustih prvo što mi pade na pamet. Tih sam dana baš pročitao Kueljovog Alhemičara.
- Maktub. – odgovori. Ili ga je i on čitao, ili ta reč zaista ima značenje koje joj Kueljo pripisuje. Nešto kao, tako je zpisano. Danas, mislim da sam tad debelo preterao u foliranju.
- Hvala sahib svakako. Nego, šta mislite o onom osveženju koje smo malo pre pominjali?
- Vrlo rado ser.
Prilično oznojan penjući, se na drugi sprat muzeja ka Tutankamonovoj oazi rekoh mu:
- Sahib, ja nisam britanac, to ste verovatno primetili, zašto me stano oslovljavate sa ser?
- Iskreno ser, ne poznajem odgovarajuću jugoslovensku reč, a budući da vi meni persirate, ne bi bilo odgovarajuće, da vam se obraćam samo po imenu.
- Hm.
Dole smo se zadržali manje od deset minuta, ali i to je bilo dovoljno da se u svežini klimatizovanog bistroa začne buna na neodlazak na Bazar, dirigovana naravno iz Brajtona-UK.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Toliko toga sakrivenog ima...ljudi koji dolaze u Egipat su uglavnom te tvoje Brajtonke i sve što ih interesuje je Khan Al Khalili :D
Onih koji uspeju da razumeju značenje reči maktub nema mnogo, a i ono sto saznaju na svom putu otkrivanja maktuba, teško da bi neko, sem njih samih, uspeo da razume...
Hvala za divan tekst i oživljavanja asocijacija na moje egipatske avanture, koje se teško zaboravaljaju....:zag:
 
Aribi;bt240330:
Toliko toga sakrivenog ima...ljudi koji dolaze u Egipat su uglavnom te tvoje Brajtonke i sve što ih interesuje je Khan Al Khalili :D
Onih koji uspeju da razumeju značenje reči maktub nema mnogo, a i ono sto saznaju na svom putu otkrivanja maktuba, teško da bi neko, sem njih samih, uspeo da razume...
Hvala za divan tekst i oživljavanja asocijacija na moje egipatske avanture, koje se teško zaboravaljaju....:zag:

Hvala puno i tebi.
Imam još puno toga da napišem o svom egipatskom iskustvu, ali, mogu samo da naslutćujem dubinu tog pojma.
i da ronim naravno, jedino što u dubinama ima jako malo što se može izreći, samo tišina, inaće se dubine ne bi zvale gluve dubine.
Maktub.


Ljudi su deca, a pogotovu turisti. Ponekad mi ih je preko glave, ali ponekad se i ja tako ponašam.
Nadam se da ti je OK u Emiratima.
 
Dolina kraljeva 2013
Jedva da ima tri grupe što zbog politike što zbog paklene žege.
Postoje dva pravila, nema fotografisanja, nema priče unutra.
Vodič za nešto funti podmiti nezainteresovanog čuvara, da dozvoli priču. Naša grupa je sama u Grobnici ramzesa 9..
Od učenog vodiča ima šta da se čuje. Ulazi grupa od tri Britanska turista i gledaju u nas kao u mumije. Trče prema ulazu i traže od svog vodiča da im priča. Britanac dolazi sa policajcem i Srbin leti napolje, i tako ostadosmo u gluvoj tišini našaranih zidova.
 
MPMcB;bt240523:
Hvala puno i tebi.
Imam još puno toga da napišem o svom egipatskom iskustvu, ali, mogu samo da naslutćujem dubinu tog pojma.
i da ronim naravno, jedino što u dubinama ima jako malo što se može izreći, samo tišina, inaće se dubine ne bi zvale gluve dubine.
Maktub.


Ljudi su deca, a pogotovu turisti. Ponekad mi ih je preko glave, ali ponekad se i ja tako ponašam.
Nadam se da ti je OK u Emiratima.

Ajde pisi, svidja mi se...
OK je u Emiratima, ali dosadno posle 5 godina. Sve vec vidjeno i to po nekoliko puta.
U Egiptu je ostalo toliko toga sto nisam stigla da vidim i ko zna da li cu ikada. Mada, ko zna zasto je to dobro...
Zivot ide dalje, razmisljam gde bih mogla posle Emirata? Kazi ako znas....:bye:
 
Aribi;bt240628:
Ajde pisi, svidja mi se...
OK je u Emiratima, ali dosadno posle 5 godina. Sve vec vidjeno i to po nekoliko puta.
U Egiptu je ostalo toliko toga sto nisam stigla da vidim i ko zna da li cu ikada. Mada, ko zna zasto je to dobro...
Zivot ide dalje, razmisljam gde bih mogla posle Emirata? Kazi ako znas....:bye:

Ne bih znao, ali u poslednje vreme zanosim se mišlju, da nađem neki projekat u Emiratima ili u Dubaiju.
Damice odrastaju, starija će nam na jesen na fax, mlađa za dve godine, a obe jedva čekaju da odu od kuće.
Doduše, videćemo koliko će od toga ostati kad dođe do konkretnog, ali Dama i ja nekako kontamo da kad nam odu sa jasala, pravo je vreme da iskoristimo tu novoosvojenu mobilnost, dok smo još u snazi i bacimo se u jedno otprilike petogodišnje mlaćenje para po svetu na mestima gde se bude moglo. Gledao sam nešto u Kini, moglo bi se, ali unakaradili su okolinu, a i svoje društvo, ne zna se. Uopšte ne mare za prirodu, prepoznatljiva, novokomponovana, divljačka privreda, jug Pekinga ti je kao Novi Beograd, ljudi, običaji, saobraćaj, skoro kopija, ne mož prošetat uveće, a da ti neko ne ponudi masžži. Što se posla tiče, plaćaju lepo, ali pet godina života u narodnjačkoj zajednici, neka fala, ako baš ne moram, bolje Dubai ili Emirati, i tamo valjda ima nešto novaca za hitec frika i lekarku iz Jevrope.

Inače jako mi se dopao tvoj najnoviji blog, nije mi teško da se zamislim tamo.
 
Pa jeste Emirati nekako izgledaju obećavajuće, ali sve je teze doci ovde i zapoceti nesto sada. Svi oni koji su dosli ranije, devedesetih ili pre, pa sve do 2009 jos su se i usrecili, ali danas..nista vise nije isto. Mada, svako ima svoj maktub, ne treba se rukovoditi tudjim
mišljenjima. Ako mozes, dodjes, vidis, probas pa kom opanci kom obojci :)
 

Back
Top