Bežim u sećanja

U rana kišna jutra
dok mi je glava još
u neuhvatljivim snovima
a noge moraju biti
čvrsto na zemlji
u rana kišna jutra
kad samo treperave svetiljke
rasteruju tamu
ja bežim u sećanja

Izroni pred mene
maleno ostrvo okupano suncem
osetim pod sobom
topli kamen
i kapljice mora na koži
I mogu ići dalje

U danima
koji su svi slični jedan drugom
(samo one sunčane lakše podnosim)
dok se utrkujem s vremenom
ja bežim u sećanja

A onde
sena borova
i neumorni cvrčci

Vreme merimo
samo po suncu
i dolascima broda

Imam samo more
i tebe

Ništa mi više ne treba

Mogu ići dalje

U tihim večerima
kad imam samo tvoj glas
iz telefonske slušalice
a kad je spustim
ruke ostaju u vazduhu
prazne i nemoćne
ja bežim u sećanja

Ponovno vidim tvoju kosu
svetlu od sunca i soli
dodirujem tvoje telo
golo i potamnelo
osjetim tvoje ruke
i lagano zadrhtim
kao uvek

Onda mogu ići dalje

U dugim noćima
dok u hladnoj postelji tražim
najmanje neudoban položaj
dok oko mene vijuga zmija
mojih neispunjenih obaveza
a u glavi se roje
pitanja bez odgovora
ja bežim u sećanja

Šetamo uličicama
između kamenih kuća
i grmova oleandra
i dalje
do kapelice na steni

Pod njom šume talasi
u daljini svetluca grad

Mrak je mek i mirisan
naši koraci polagani

Govorim tiho
a znam da me čuješ

I kada ćutim
znam da me razumeš

Ne moram pružiti ruku
ne moram se okrenuti
a znam da si tu

I zato mogu
ići dalje
 

Back
Top