Vatra – unutar (gde god da je to) Egipat srcu srednjeg sveta

Matreijalne ostake sa početka nama najstarije, uzgred i jedine poznate civilizacije, danas pokriva inje i prašina, ali duh starog Kema je živ, da ga življeg ne znam ni opisati.
Neko može da kaže, da je inje ovde pomenuto, samo kao stilska figura, aluzija na jednu staru pesmu, ali tome bih preporučio da, ako sme, odšeta jedne noći negde oko četiri po ponoći podno Velike Piramide i proba da se popne po uglačanom kamenu. Samo, pažljivo molim, dosta je klizavo, a i po nekoj uredbi egipatskog ministarstva iz otprilike 2005. to je strogo zabranjeno. Podmićivanje ćuvara je izvodljivo relativno lako, samo je mnogo jevtinije u pripremi, nego kad vas uhvate.

Oskudno inje hvata se pred zoru, na drevnom kamenu. Prašine ima još manje.

Ne nedostaje jedino vetra.

Uporni pustinjski vetar, Samum, uporno priča svoju priču i ne zatvara je, ali milenijumima.

Tad, kad sam se verao po zapadnom obronku Velike Piramide, bio sam još nezreo za priču Samuma. Primetio sam samo, da je sa platoa Gize, skoro sva pa i najfinija prašina temeljno oduvana sa izrovanih kamenih blokova koji je pokrivaju. Nigde nisam našao ni namanji kamičak, koga bih mogao poneti u džepu, sve je bilo jednostavno uglačano. Ipak, površina same piramide danas je daleko od sjaja. Pre podseća na malo uredniji kamenjar. Neki spoljni blokovi su oštećeni do granice prepoznatljivosti nekadašnjeg pravilnog oblika. Spolja gledano, neoštećen je samo njen oblik, njene proporcije, sve sa blagim, jedva primetnim, ali pravilnim odstupanjima od oblika idealne piramide.

Neka poruka skrivena je tu, u njima, kažu. Meni je tada, svakako bila skrivena. Vrh Velike piramide nedostaje. Kažu takođe, da je blagovremeno sklonjen na sigurno. Aktuelni vrh je naherena gvozdena močuga, zakucana u kamen, visoka onoliko koliko se pretpostavlja da je autentično. Vrh Velike piramide, piramidon, je kažu, isklesan od komada kamena koji je pao s neba i još svašta o njemu kažu, mada meni to više liči na priče za turiste. Svoj smisao Velika Piramida nosi u sebi, a ne na sebi, ponajmanje na vrhu, koji je opravdano odsutan, inače se ne bi tako zvala. Reč piramida potiče od starogrčke kovanice Pyramis ili tako nekako. Njeno doslovno značenje, prevedeno sa grčkog, vatra-unutra, budi interesantne asocijacije iako nije izvorno. Navodno, taj naziv prvi je upotrebio filozof Herodot, ili neki od njegovih učenika, u vreme, kada je i samim egipćanima namena Velike Piramide bila, blago rečeno, nejasna.

Unutar Velike Piramide nisam naišao ni na kakvu vatru, ako se pod vatrom ne podrazumeva oskudno neonsko svetlo bez koga bi pretpostavljam, očima kratkovidog belog turiste bilo mračno kao u rogu. Nekm drugim očima možda i ne bi bilo, tek mi se pričinjavalo, pa su k’o velim, upalili svetla, da ne bude slučajno kakve zabune, inače danas poprilično u trendu. Nije bilo zabune ni oko ulaska u puramidu. Dekret tadašnjeg Mubarakovog ministra nadležnog za Veliku piramidu kazivao je, da istu sme da obiđe maksimalno deset turista dnevno i to samo pre podne do deset sati, navodno da se unutar piramide, zbog loše ventilacije, ne bi gomilala vlaga i ugljendioksid od disanja. Nekim čudom pak, unutrašnjost piramide sam doživeo kao najsuvlje i najprozračnije mesto u Kairu i okolini, takođe i najmirnije na svetu, ali za to još tada nisam bio spreman. Tada, tog dana negde, oko podne, nakon polusatnog pešačenja po uglačanom kršu platoa do ulaza u piramidu, bio sam spreman jedino za drevnu hladovinu, njene unutrašnjosti. Iako je ona koliko je poznato skoro potpuno ispunjena kamenom nije bilo ni hladno, ni vlažno i ni slučajno sparno. To je definitivno najprijatnija hladovina koju sam ikada doživeo. Okrepljivala je kao da se odmarate uz hladno piće, a bez ikakvog osećaja hladnog ili toplog.

Kao i spolja, unutra, nigde ni jednog slobodnog kamička kog bi se dalo poneti za uspomenu. Prvi takav našao sam tek na neravnom milenijuma izrovanom platou. Na tom platou sam se i upoznao sa pravilima g. Ministra, koja kažu kratko: Prošlo je podne, nećeš proći. Srećom, blagovremeno su me upoznali sa činjenicom da postoje razna pravila, sa raznih instanci vlasti, kao na primer: deset evra i ostani do deset uveče, ako voliš, ali bez fotoaparata, koga dobiješ nazad po izlasku.Tada sam još vukao analognu Praktiku, bez blica, tešku pola kile i bi mi lako da je se privremeno oslobodim. Pokazalo se to kao dobra ideja, jer hodnici i galerije Velike piramide očigledno nisu bili zamišljeni kao hodnici kojima se koriste ljudi.

Kojim god svrhama da je Velika piramida služila, našim očima viđeno, ona nije živa, ili bar nije trenutno živa, dok kako rekoh, duh staroga Kema u današnjem Egiptu živi da ne može biti življi, čini mi se. Zato je možda bolje, da pre nego se upustim u opisivanje oskudne unutrašnjosti Velike piramide taj drevni duh života ljudi pokušam da opišem onako kako mi je tom prilikom i predočen, u pojavi živog čoveka. To nudi ipak, mnogo prepoznatljiviju predstavu od gomile večitih zagonetki zatopljenih u kamenu. Duh starog Kema, kako glasi najstariji poznat naziv za civilizaciju starog Egipta je ustvari, duh čoveka današnjeg. Da bih ovo shvatio, trebalo mi je da upoznam jednog sasvim običnog čoveka, sasvim običnog, ali samo za svoje okruženje, koje bismo mi smatrali, ipak malo neobičnim.

 
Čovek koji me je uputio u slojevitost egipatske turističke regulative zvao se Habibi, bio je naš zvanični vodič, istoričar umetnosti i staroegipatske kulture, zvanične naravno, britanski student, navodno.
Nervirao me je skoro celo to prepodne kroz skoro ceo kairski muzej. Kažem skoro, jer sam ipak uhvatio pravi trenutak da njegovo povlačenje odigram aduta. Beše to dobar potez, čini mi se, za obojicu, jer bi inače jedina svrha našeg izleta, ispala tačno po volji neke dve britanske domaćice iz okoline Brajtona, koje celim putem nisu zatvarale temu, kako obavezno i neizostavno moramo da obiđemo nekakav navodno jako čuveni bazar u Kairu i da se tamo zadržimo što je moguće duže, jer tamo je najjevtinije, a muzej, piramide, u principu, može i neki drugi put. Nisu zatvarale temu, pri tom hoću da kažem, da je svaka svoju držala glasno otvorenom, skoro potpuno ignorišući šta ona druga kaže. Put od Šarm el šejka do Kaira, autobusom trajao je nekih pet sati koliko pamtim. A, koliko može da vas nervira kokodakanje na brajtonskom kokniju jednostavno ne umem da vam opišem. Habibi, ja i ostatak busa je svako na svoj naćin stoički podnosio. Habibiju je ipak bilo najteže slutim. Uprkos tome, što je dobro poznavao zvaničnu istoriju i kulturu starog Egipta, njegov primarni zadatak, bio je mnogo delikatniji. Prvenstveno, trebao je da nas, toga dana provede kroz, što je moguće veći broj prodajnih mesta u Kairu, gde se nude suveniri poput egzotičnih mirisa tipa „Dolce Gabanna“, listova papirusa na kojima su prikazani razni likovi nalik onima iz egipatske mitologije, kineske staklene piramide, sa trodimenzionalnim figurama/imenima i sličnih budalaština, uglavnom kineske produkcije, po cenama koje su po želji kupca i što se ne može odmah primetiti, a jako je važno, sa ugrađenom provizijom turističkog vodiča, glavom. Sve to bi značilo, da bi njegovom zadatku prisustvo notornih šopera u grupi, poput pomenutih dveju dama, išlo na ruku kao kec na jedanaest, osim one poslednje, ali veoma bitne sitnice. Naime i taj detalj, njegova provizija dogovorena je na prodajnim mestima, koja su zatvorenog tipa, klimatizovana, samo za turiste, koji putuju autobusima, main stream dizajnirana, malo onako intelektualno malograđanski, kao izložbeno prodajni prostor i na kojima su cene zapadnjački fiksne i zapadnjački visoke. Avaj, na tom bazaru koju su brajtonače fiksirale, verovatno poučene prethodnim iskustvima, roba se prodaje kao i na svakoj pijaci, slobodno, direktno sa gazdom i svim njegovim sposobnostima, uz nama nepojmljiva cenkanja, dreku galamu na svim jezicima novog starog i antičkg sveta, a turističkog vodiča i njegove predstave o isplativom turizmu, u principu, ko šiša?
Živeti od turizma na golom pesku, znači živeti od prodaje suvenira, govorilo je njegovo ponašanje svakim trenutkom sve više. Prvo sam primetio kako diplomatski pokušava da eskivira bazar, ali to je primetila i prva postava navalnog reda iz Brajtona i lepo se osetilo kako tenzija u busu raste svakim kilometrom prema Kairu. Pričao je kao je bazar nedovoljno bezbedan za zapadne turiste, navodno islamisti oteli nekoga pre par godina i nije mi bilo jasno oko čega se tu lome koplja.Bio sam za taj, ili bilo koji drugi bazar, otprilike koliko i one za Veliku piramidu. Habibijevi razlozi su mi se stoga činili racionalni, čak mudri. Ipak, je on bio nešto kao čovek ministarstva, odgovoran za nas, ali kod njega sam ubrzo počeo da uočavam nešto sasvim drugo.
Živeti od turizma na golom pesku, znači živeti od prodaje suvenira, pametne prodaje recimo, Nogekako?
Ali, na jednom poptpuno drugom planu, činilo mi se, da iako je od svih nas, on s dobrim razlogom najsvesniji te činjenice, u njemu ni trenutka ne miruje jedna duboka i žestoka pobuna. Pobuna protiv sve te bagatelizacije, bilo na bazaru, koji je ako ništa drugo, a ono bar autentično glup i prizeman, bilo u sterilnim otimačnicama novca od globalne kratke pameti.
Zar je jedina razlika, sadržana u činjenici, da jedna od te dve krave daje više mleka, uopšte bitna Duhu?
Duh staroga Kema ima jako malo zajedničkog sa kineskom plastikom, ogovaranjem komšinica koje su ostale u Brajtonu, ima da crknu od zavisti, lakim parama Evropske Unije, a ponajmanje sa iščezavajuće lakom pameti.
Duh staroga Kema je duh čoveka samog, onakvog kakav je i ništa drugo, od kad nas je. Ko god da nas je sklopio ovakve, malo šta je učinjeno otad na unapređenju performansi.
Kako je odmicao naš obilazak Kaira i kako smo se bližili kairskom muzeju primetih da iako brižljivo skrivana, ta njegova interna pobuna postaje sve jača. Nisam tada imao blagu pretsavu, šta bi moglo da bude to, što ga je nagnalo u takvo stanje. Ovih dana, kada gledamo šta se dešava na Nilu i kada se prisećam Habibija, šta je tad pričao, sa tom koptskom, večito setnom grimasom, čak i kad se smejao, mislim da ga sad mnogo bolje razumem.
Arapsko proleće granulo je mnogo pre tog maja 2009. ko zna kad, a mi smo ga primetili tek po lastama, zapadnjački tipično.
Da, beše to još dobra 2009. godina. Turizam je u Egiptu lepo išao od ruke, a budući da je u izlet uračunata poseta piramidama i kairskom muzeju, to ipak nije moglo da se eskivira. Bazar je ostao otvoren da visi nad našim raspoloženjem, ali iskreno, bolelo me uvo za Brajton. Bolelo je i od Brajtona, ali ne više nego od kakve promaje.
 
Ulazak u kairski muzej uz obavezno ostavljanje fotoaparata na ulazu, sav profesionalno snimljeni materijal nudi se po povoljnim cenama.
Klima radi samo kod Tutankamona, gde se i naplaćuje dodatna ulaznica.
Sparno je i zagušljivo, ali to kairski arheološki muzej, koji je već sam delom postao arheološko nalazište.
Habibi se znoji nad faktima egiptologije prve polovine dvadesetog veka, popunjava ih mitološkim detaljima, znoji se kao da kopa. Trudi se čovek, vidim da voli svoj posao, žuri, ali ne otaljava. Sistematski iznosi činjenice i pretpostavke, svako malo prekida predavanje, interesujući se, ima li neko nešto da pita. Raja ga sluša i flegmatično poput stada tapka za njim, niko ništa ne pita, što od sparine, što od nestrpljenja da vide Tutankamonovu masku, nekih par mumija i odu na piće negde gde je klimatizovano. Za više i ne znaju. Brajton u nokdaunu od vrućine, bar nešto dobro, misle svi. Zna on da je raja odavno prokuvala, ali to je njegov život, njegova oaza, koju svaki čovek mora da ima, jer i tako, sve ostalo je pustinja, pa kako bi toliki pesak ikome išta značio, ako ne bi postojala oaza? Čak i Duh starog Kema ima svoju dugu i večtu. Nekom je oaza na dnu mora, nekom na Dunavu, nekom na bazaru, ali ne može se bez nje, jer bez Nje čoveku ostaje samo Samum.
Znao sam da če se javiti i na samu pomisao na Dunav.
- I šta onda ako mu ostane samo Samum?
E, onda mu preostaje da Samum usvoji kao svoju oazu.
Kratko zastavši pred staklenom vitrinom, koja je sadržala samo jednu statuicu od nekih desetak santimetara, Habibi pomenu Keopsovu piramidu. Otvorivši je nasilno, kao da je rudnik, našli su je praznu i i netaknutu. Tako je pala teorija da je ona, blagom zasuta grobnica, ali ipak ona je faraona Khu fu, iliti Keposa po naški, kaže on, a ja uletim sa pitianjem, kako onda znaju da je njegova kad je bila prazna.
- Po ovoj figurici, koja je jedino što su tom prilikom našli, a to je kako što se smatra Ku fu, ser..
- Ajde! Veliki faraon, sazidao najveću građevinu antičkog sveta. Zidalo je i klesalo u kamenu najmanje pet puta više radnika nego što je Egipat tada imao stanovnika, najmanje pet puta duže od prosečnog životnog veka tadašnjih ljudi, alatom od bakra koji je najmanje pedeset puta mekši od asuanskog granita, a sve to da bi u nju smestio kariakturu samog sebe doduše u džambo formatu, ej pet puta veću od današnjeg tamgočija. Logično ne mož’ bit’ logičnije. Pitam se samo gde je taj silan svet, sve to vreme išao da prazni svoja debela creva. Mogu misliti na šta je Nil mirisao svih tih godina. Šta me gledaš tako? To su sve tvoji podaci. Evo, ako ti je tu nešto čudno pitaj brajtonke, da li je to njima logično.Ja, znaš slabo obilazim bazare, ko zna šta propuštam, možda grešim?
- Ser, to su naučne činjenice koje zvanično podržava naše ministarstvo kulture, ako vas interesuje nešto dodatno, imam za vas jedan veoma interesantan DVD koji se bavi....
- Pošto?
- 40 funti.
- Egipaptskih?
- Hm, ne baš. Engleskih.
Tad mi je prekipelo, no ponovih u sebi samo čarobnu reč: Showtime!
- Može, ako ćeš lično da vodiš brajtonke na bazar dok ne padnu u nesvest od kupovanja.
- Žao mi je ser..
- I meni je žao pedeset evra za DVD. To se danas se zove globalna multimedijalna trgovina. Ti meni šit za skupe pare, ja tebi šit seansu, bez provizije, niko na dobitku, kao u vicu, kad Mujo i Haso nalete na šit pa plaćaju jedan drugom da ga pojede, nigde profita svi prepuni šita, ali važno da se lova vrti.
- Ali ser, Ko su Mujo i Haso? –primio se. Empatija je čudo.
- Muhamed i Hasan, oni su naši likovi u vicevima naših lokalnih muslimana.
- Baš sam radoznao, ispričajte mi taj vic molim vas. Mi ovde isto pričamo viceve o muslimanima. – Setan mesečev osmeh po prvi put ustupi mesto pravom sunčanom.
- To ti verujem. Zato lako može biti da si ga već čuo.
Čuo ga je naravno, vicevi su suze radosnice velikog Duha.
- Nema veze ser, ako vas još nešto interesuje u vezi Keopsove piramide...
- O da itekako. Dobićeš priliku da zaradiš ako se dogovorimo, da od sad prestaneš da mi nudiš šit robu bilo koje vrste OK?
- Svakako ser. Uskoro ćemo obići i Tutankamonovo odelenje, a posle obično pustim grupu da još sat i po samostalno razgleda muzej . Za to vreme možemo sesti i na miru razgovarati o svemu što vas zanima.
- Vrlo dobro –rekoh mu – Samo da znaš, ovu figuricu je najverovatnije, pri otvaranju Velke piramide ili kratko potom u opštoj gužvi i prašini, neko prošvercovao u piramidu i ostavio negde prigodno, da bi se piramida, za koju je znao da je prazna, na samom početku istraživanja pripisala Kufuu.
- Jeste li sigurni da je bilo baš tako ser?
- Nisam naravno,ali jedini trag, jasan kao dan, nedvosmisleno optužuje batlera, to je toliko providno i naivno, da na takve priče odavno ne naseda više ni Skotland Jard. Sahib Habibi, ovo je dvadeset prvi vek, a po vašem merenju cifra je još najmanje duplo veća. Znate li vi, koliko je do sad Vode proteklo Nilom?
 
:klap: sta reci.....juce sam se setila da je proslo 10 godina od moje prve posete Egiptu.... kada sam, prvog dana, na bazaru Khan al Khalili pukla 100 evra za srebrnu narukvicu i prsten (srebro ej!) i bila srecna, heheheh. Evo mi ga prsten sa arapskim slovima na ruci danas, posle duzeg vremena, skupo me je kostao zaista, ali.....bili su to dani joj, i tada 2003 i sledecih 04,05,06,07,08 - sve ukupno kad se sracuna oko godinu dana moje egipatske avanture koja je zauvek promenila moj zivot....hvala na podsecanju....:klap::bye:
 
LJILJA MMM;bt238638:
- I šta onda ako mu ostane samo Samum?
E, onda mu preostaje da Samum usvoji kao svoju oazu.


Šta će da rade oni u Sibiru majkumu? :eek::zcepanje:


Hvala za lepu priču i slovca :cmok2:

Za Sibir neam pojam.
Tamo su oaze za razliku od Egipta, umesto najhladnijih, najtoplija mesta, valjda.
No nekako ne sumnjam da se i tamo
srcad ljudi sasvim lepo snalaze.

Na kraju i tamo valjda duvaju neki vetrovi?

Hvala na prisustvu Generacijo
Srećan dan ti želim
 
Aribi;bt238637:
:klap: sta reci.....juce sam se setila da je proslo 10 godina od moje prve posete Egiptu.... kada sam, prvog dana, na bazaru Khan al Khalili pukla 100 evra za srebrnu narukvicu i prsten (srebro ej!) i bila srecna, heheheh. Evo mi ga prsten sa arapskim slovima na ruci danas, posle duzeg vremena, skupo me je kostao zaista, ali.....bili su to dani joj, i tada 2003 i sledecih 04,05,06,07,08 - sve ukupno kad se sracuna oko godinu dana moje egipatske avanture koja je zauvek promenila moj zivot....hvala na podsecanju....:klap::bye:

Hvala ti
Egipat je biser ovog sveta. Iz nekog razloga jako saosećam sa tim mestom i tim ljudima tamo
Za ta dva letovanja, koja smo do sad tamo proveli vučem planinu utisaka, dok ih sve ne sredim i opišem ima da potraje.

Trenutno me brine ono što se dole dešava.
Nije mi jasno kako neko, ko je u iskonski multikulturalnom društvu Egipta dobio izbore, znači većinu glasova od kojih definitivno nisu svi bili muslimnanski, može tako bezočno da gura nogu usta tom istom narodu.
Ej, terorista za guvernera Luksora. Šta je sledeće?
Da dogradi Sfingi tarbush, malo nakrivljen ili da je jednostavno poruši? Sigurnije je, ona ne zna za Proroka.
Nesrećom, ali sama je kriva, tu je bila pre Njega, kao i oni kipovi Buda u Avganistanu.

Majko, šta li je to, što jutrom ide četveronoške oko podneva baulja na dve noge, a s večeri sa tri?

Dobro si, nadam se.
 
BRITNEY 3;bt238672:
:ok: Nadam se da su svi dobili ono sto su zeleli, Habibi makar jednog,zainteresovanog turistu koji zaista zeli da cuje konkretne price samo iz razloga sto ga one i interesuju,Brajtonke Kineske dzidza-bidze original made in Kairo, znatizeljni turista pravu pricu vrednog Habibija i svima lepo :lol:
U svakom slucaju lepo si ti to nama ispricao M :ok:

Hvala ti.

Ide priča i dalje, čim se sastanem sa dovoljno vremena .
 

Back
Top