Matreijalne ostake sa početka nama najstarije, uzgred i jedine poznate civilizacije, danas pokriva inje i prašina, ali duh starog Kema je živ, da ga življeg ne znam ni opisati.
Neko može da kaže, da je inje ovde pomenuto, samo kao stilska figura, aluzija na jednu staru pesmu, ali tome bih preporučio da, ako sme, odšeta jedne noći negde oko četiri po ponoći podno Velike Piramide i proba da se popne po uglačanom kamenu. Samo, pažljivo molim, dosta je klizavo, a i po nekoj uredbi egipatskog ministarstva iz otprilike 2005. to je strogo zabranjeno. Podmićivanje ćuvara je izvodljivo relativno lako, samo je mnogo jevtinije u pripremi, nego kad vas uhvate.
Oskudno inje hvata se pred zoru, na drevnom kamenu. Prašine ima još manje.
Ne nedostaje jedino vetra.
Uporni pustinjski vetar, Samum, uporno priča svoju priču i ne zatvara je, ali milenijumima.
Tad, kad sam se verao po zapadnom obronku Velike Piramide, bio sam još nezreo za priču Samuma. Primetio sam samo, da je sa platoa Gize, skoro sva pa i najfinija prašina temeljno oduvana sa izrovanih kamenih blokova koji je pokrivaju. Nigde nisam našao ni namanji kamičak, koga bih mogao poneti u džepu, sve je bilo jednostavno uglačano. Ipak, površina same piramide danas je daleko od sjaja. Pre podseća na malo uredniji kamenjar. Neki spoljni blokovi su oštećeni do granice prepoznatljivosti nekadašnjeg pravilnog oblika. Spolja gledano, neoštećen je samo njen oblik, njene proporcije, sve sa blagim, jedva primetnim, ali pravilnim odstupanjima od oblika idealne piramide.
Neka poruka skrivena je tu, u njima, kažu. Meni je tada, svakako bila skrivena. Vrh Velike piramide nedostaje. Kažu takođe, da je blagovremeno sklonjen na sigurno. Aktuelni vrh je naherena gvozdena močuga, zakucana u kamen, visoka onoliko koliko se pretpostavlja da je autentično. Vrh Velike piramide, piramidon, je kažu, isklesan od komada kamena koji je pao s neba i još svašta o njemu kažu, mada meni to više liči na priče za turiste. Svoj smisao Velika Piramida nosi u sebi, a ne na sebi, ponajmanje na vrhu, koji je opravdano odsutan, inače se ne bi tako zvala. Reč piramida potiče od starogrčke kovanice Pyramis ili tako nekako. Njeno doslovno značenje, prevedeno sa grčkog, vatra-unutra, budi interesantne asocijacije iako nije izvorno. Navodno, taj naziv prvi je upotrebio filozof Herodot, ili neki od njegovih učenika, u vreme, kada je i samim egipćanima namena Velike Piramide bila, blago rečeno, nejasna.
Unutar Velike Piramide nisam naišao ni na kakvu vatru, ako se pod vatrom ne podrazumeva oskudno neonsko svetlo bez koga bi pretpostavljam, očima kratkovidog belog turiste bilo mračno kao u rogu. Nekm drugim očima možda i ne bi bilo, tek mi se pričinjavalo, pa su k’o velim, upalili svetla, da ne bude slučajno kakve zabune, inače danas poprilično u trendu. Nije bilo zabune ni oko ulaska u puramidu. Dekret tadašnjeg Mubarakovog ministra nadležnog za Veliku piramidu kazivao je, da istu sme da obiđe maksimalno deset turista dnevno i to samo pre podne do deset sati, navodno da se unutar piramide, zbog loše ventilacije, ne bi gomilala vlaga i ugljendioksid od disanja. Nekim čudom pak, unutrašnjost piramide sam doživeo kao najsuvlje i najprozračnije mesto u Kairu i okolini, takođe i najmirnije na svetu, ali za to još tada nisam bio spreman. Tada, tog dana negde, oko podne, nakon polusatnog pešačenja po uglačanom kršu platoa do ulaza u piramidu, bio sam spreman jedino za drevnu hladovinu, njene unutrašnjosti. Iako je ona koliko je poznato skoro potpuno ispunjena kamenom nije bilo ni hladno, ni vlažno i ni slučajno sparno. To je definitivno najprijatnija hladovina koju sam ikada doživeo. Okrepljivala je kao da se odmarate uz hladno piće, a bez ikakvog osećaja hladnog ili toplog.
Kao i spolja, unutra, nigde ni jednog slobodnog kamička kog bi se dalo poneti za uspomenu. Prvi takav našao sam tek na neravnom milenijuma izrovanom platou. Na tom platou sam se i upoznao sa pravilima g. Ministra, koja kažu kratko: Prošlo je podne, nećeš proći. Srećom, blagovremeno su me upoznali sa činjenicom da postoje razna pravila, sa raznih instanci vlasti, kao na primer: deset evra i ostani do deset uveče, ako voliš, ali bez fotoaparata, koga dobiješ nazad po izlasku.Tada sam još vukao analognu Praktiku, bez blica, tešku pola kile i bi mi lako da je se privremeno oslobodim. Pokazalo se to kao dobra ideja, jer hodnici i galerije Velike piramide očigledno nisu bili zamišljeni kao hodnici kojima se koriste ljudi.
Kojim god svrhama da je Velika piramida služila, našim očima viđeno, ona nije živa, ili bar nije trenutno živa, dok kako rekoh, duh staroga Kema u današnjem Egiptu živi da ne može biti življi, čini mi se. Zato je možda bolje, da pre nego se upustim u opisivanje oskudne unutrašnjosti Velike piramide taj drevni duh života ljudi pokušam da opišem onako kako mi je tom prilikom i predočen, u pojavi živog čoveka. To nudi ipak, mnogo prepoznatljiviju predstavu od gomile večitih zagonetki zatopljenih u kamenu. Duh starog Kema, kako glasi najstariji poznat naziv za civilizaciju starog Egipta je ustvari, duh čoveka današnjeg. Da bih ovo shvatio, trebalo mi je da upoznam jednog sasvim običnog čoveka, sasvim običnog, ali samo za svoje okruženje, koje bismo mi smatrali, ipak malo neobičnim.
Neko može da kaže, da je inje ovde pomenuto, samo kao stilska figura, aluzija na jednu staru pesmu, ali tome bih preporučio da, ako sme, odšeta jedne noći negde oko četiri po ponoći podno Velike Piramide i proba da se popne po uglačanom kamenu. Samo, pažljivo molim, dosta je klizavo, a i po nekoj uredbi egipatskog ministarstva iz otprilike 2005. to je strogo zabranjeno. Podmićivanje ćuvara je izvodljivo relativno lako, samo je mnogo jevtinije u pripremi, nego kad vas uhvate.
Oskudno inje hvata se pred zoru, na drevnom kamenu. Prašine ima još manje.
Ne nedostaje jedino vetra.
Uporni pustinjski vetar, Samum, uporno priča svoju priču i ne zatvara je, ali milenijumima.
Tad, kad sam se verao po zapadnom obronku Velike Piramide, bio sam još nezreo za priču Samuma. Primetio sam samo, da je sa platoa Gize, skoro sva pa i najfinija prašina temeljno oduvana sa izrovanih kamenih blokova koji je pokrivaju. Nigde nisam našao ni namanji kamičak, koga bih mogao poneti u džepu, sve je bilo jednostavno uglačano. Ipak, površina same piramide danas je daleko od sjaja. Pre podseća na malo uredniji kamenjar. Neki spoljni blokovi su oštećeni do granice prepoznatljivosti nekadašnjeg pravilnog oblika. Spolja gledano, neoštećen je samo njen oblik, njene proporcije, sve sa blagim, jedva primetnim, ali pravilnim odstupanjima od oblika idealne piramide.
Neka poruka skrivena je tu, u njima, kažu. Meni je tada, svakako bila skrivena. Vrh Velike piramide nedostaje. Kažu takođe, da je blagovremeno sklonjen na sigurno. Aktuelni vrh je naherena gvozdena močuga, zakucana u kamen, visoka onoliko koliko se pretpostavlja da je autentično. Vrh Velike piramide, piramidon, je kažu, isklesan od komada kamena koji je pao s neba i još svašta o njemu kažu, mada meni to više liči na priče za turiste. Svoj smisao Velika Piramida nosi u sebi, a ne na sebi, ponajmanje na vrhu, koji je opravdano odsutan, inače se ne bi tako zvala. Reč piramida potiče od starogrčke kovanice Pyramis ili tako nekako. Njeno doslovno značenje, prevedeno sa grčkog, vatra-unutra, budi interesantne asocijacije iako nije izvorno. Navodno, taj naziv prvi je upotrebio filozof Herodot, ili neki od njegovih učenika, u vreme, kada je i samim egipćanima namena Velike Piramide bila, blago rečeno, nejasna.
Unutar Velike Piramide nisam naišao ni na kakvu vatru, ako se pod vatrom ne podrazumeva oskudno neonsko svetlo bez koga bi pretpostavljam, očima kratkovidog belog turiste bilo mračno kao u rogu. Nekm drugim očima možda i ne bi bilo, tek mi se pričinjavalo, pa su k’o velim, upalili svetla, da ne bude slučajno kakve zabune, inače danas poprilično u trendu. Nije bilo zabune ni oko ulaska u puramidu. Dekret tadašnjeg Mubarakovog ministra nadležnog za Veliku piramidu kazivao je, da istu sme da obiđe maksimalno deset turista dnevno i to samo pre podne do deset sati, navodno da se unutar piramide, zbog loše ventilacije, ne bi gomilala vlaga i ugljendioksid od disanja. Nekim čudom pak, unutrašnjost piramide sam doživeo kao najsuvlje i najprozračnije mesto u Kairu i okolini, takođe i najmirnije na svetu, ali za to još tada nisam bio spreman. Tada, tog dana negde, oko podne, nakon polusatnog pešačenja po uglačanom kršu platoa do ulaza u piramidu, bio sam spreman jedino za drevnu hladovinu, njene unutrašnjosti. Iako je ona koliko je poznato skoro potpuno ispunjena kamenom nije bilo ni hladno, ni vlažno i ni slučajno sparno. To je definitivno najprijatnija hladovina koju sam ikada doživeo. Okrepljivala je kao da se odmarate uz hladno piće, a bez ikakvog osećaja hladnog ili toplog.
Kao i spolja, unutra, nigde ni jednog slobodnog kamička kog bi se dalo poneti za uspomenu. Prvi takav našao sam tek na neravnom milenijuma izrovanom platou. Na tom platou sam se i upoznao sa pravilima g. Ministra, koja kažu kratko: Prošlo je podne, nećeš proći. Srećom, blagovremeno su me upoznali sa činjenicom da postoje razna pravila, sa raznih instanci vlasti, kao na primer: deset evra i ostani do deset uveče, ako voliš, ali bez fotoaparata, koga dobiješ nazad po izlasku.Tada sam još vukao analognu Praktiku, bez blica, tešku pola kile i bi mi lako da je se privremeno oslobodim. Pokazalo se to kao dobra ideja, jer hodnici i galerije Velike piramide očigledno nisu bili zamišljeni kao hodnici kojima se koriste ljudi.
Kojim god svrhama da je Velika piramida služila, našim očima viđeno, ona nije živa, ili bar nije trenutno živa, dok kako rekoh, duh staroga Kema u današnjem Egiptu živi da ne može biti življi, čini mi se. Zato je možda bolje, da pre nego se upustim u opisivanje oskudne unutrašnjosti Velike piramide taj drevni duh života ljudi pokušam da opišem onako kako mi je tom prilikom i predočen, u pojavi živog čoveka. To nudi ipak, mnogo prepoznatljiviju predstavu od gomile večitih zagonetki zatopljenih u kamenu. Duh starog Kema, kako glasi najstariji poznat naziv za civilizaciju starog Egipta je ustvari, duh čoveka današnjeg. Da bih ovo shvatio, trebalo mi je da upoznam jednog sasvim običnog čoveka, sasvim običnog, ali samo za svoje okruženje, koje bismo mi smatrali, ipak malo neobičnim.