Kada sve krene kuda ne treba, treba ne krenuti kuda je poslo. Treba znati stati. Sesti ili leci, zatvoriti oci, prekinuti svaki priliv misli, spreciti reci, ljutnju, osecaj krivice, oluju koja ce razvaliti zidove. Treba onemoguciti nemoc iako je iz onemogucenosti i rodjena. Treba odbaciti samopretnju jer ce oslabiti volju.
Uspela sam. Juce sam dovrsila nesto znacajno, nesto veliko. Osecanje prethodno nagomilanog umora je malo zatamnjivao rezultat ali je prijatnost klizila niz samopouzdanje. To se zove nagradom za napor. On podrazumeva jos malo guranja kamena uz brdo ali je vrh na domaku, meri se nedeljama. Onda ce vec dosegnutom cilju biti dolivena jos jedna tura perja koje cu sa uzdahom olaksanja razvejati. Nadam se da ce se desiti upravo to. Ako ne verujem nece se ni desiti. Cemu onda zastajkivanje? I uporedni osecaj praznine? Kada shvatis da je to nedeljivo ili ni minimalno vredno da bi neko shvatio, zaustavis se i priupitas - platila sam ali sam dobila zauzvrat samo taj majusni odsjaj srece koji mi se mozda vise nikad nece vratiti? I da onaj ko to treba da zna i ne mari da podrzi. Ili si toliko zeljan da upravo to sto si uspeo sam, sada na kraju, nekom bar zbog bliskosti znaci? I onda se pretvori u prah jer ... mozda zaista ne znaci bas nista. Samo sam htela pitanje na koji bih dala odgovor. Dobila sam odgovor na pitanje koje nikada nisam sumnjala da ce se ponoviti a mrzela da se desi. Desila se praznina.
Ne volim da pisem o ruznim stvarima, svojim stvarima, nepromenljivim stvarima. Ali osecam da ce me rasporiti. Pustam krv da ne dobijem trovanje.
Izvinjavam se...ne sebi.
Uspela sam. Juce sam dovrsila nesto znacajno, nesto veliko. Osecanje prethodno nagomilanog umora je malo zatamnjivao rezultat ali je prijatnost klizila niz samopouzdanje. To se zove nagradom za napor. On podrazumeva jos malo guranja kamena uz brdo ali je vrh na domaku, meri se nedeljama. Onda ce vec dosegnutom cilju biti dolivena jos jedna tura perja koje cu sa uzdahom olaksanja razvejati. Nadam se da ce se desiti upravo to. Ako ne verujem nece se ni desiti. Cemu onda zastajkivanje? I uporedni osecaj praznine? Kada shvatis da je to nedeljivo ili ni minimalno vredno da bi neko shvatio, zaustavis se i priupitas - platila sam ali sam dobila zauzvrat samo taj majusni odsjaj srece koji mi se mozda vise nikad nece vratiti? I da onaj ko to treba da zna i ne mari da podrzi. Ili si toliko zeljan da upravo to sto si uspeo sam, sada na kraju, nekom bar zbog bliskosti znaci? I onda se pretvori u prah jer ... mozda zaista ne znaci bas nista. Samo sam htela pitanje na koji bih dala odgovor. Dobila sam odgovor na pitanje koje nikada nisam sumnjala da ce se ponoviti a mrzela da se desi. Desila se praznina.
Ne volim da pisem o ruznim stvarima, svojim stvarima, nepromenljivim stvarima. Ali osecam da ce me rasporiti. Pustam krv da ne dobijem trovanje.
Izvinjavam se...ne sebi.