Pomračenje Sunca (exlipse)

- Sve sa ovog sveta, što Sunce dotakne svojim sjajem, baciće senku.
(a čak ni tvoj Mesec, vidiš, tu nije ama baš nikakav izuzetak, draga sveštenice :) )
Gledali su kao je Mesec, zaklovši Sunčev disk, na nebu prkazao veličanstveni prsten.
- Da, ali samo zato, samo ona ostaje, samo Sunčevom Oku zauvek skrivena.
(i protiv toga ne možeš ama baš ništa, o veliki moćniče ;) )
u tom snu bejah pisar svog gospodara, zaboravio sam kako se zvao.

Naravno, da bi Tijana iz mesta to uradila, a ja joj iz mesta, to nikad ne bih dozvolio, nema te sile.
Znao sam, naravno, da ona to može, a takođe sam znao i da sam, pre svega, poput svakog drugog oca, ja ovde da je zaštitim.
Pre Svega.
Mi muškarci, očevi, često mislimo, da ta svetla znamenja naših života, jednostavno, sama po sebi, obavezuju i majke, te naše dece, neka čak i možda više i jače, ali to samo pokazuje koliko patrijarhat, za relativno kratko vreme, od nekih pedesetak generacija, celu mušku populaciju pretvara u ergelu pogubljenih magaraca. Nama je naravno lakše, da umesto, da to uvidimo, u svakoj ženi, koja pokaže da oseća brže, nego što logično zaključuje, uočimo glupu gusku i ništa više. Ako se ispostavi obrnuto, pre ili kasnije, ne gine joj neka vrsta lomače. Pitam se ponekad, da li ona druga, ženska strana te priče ne izgleda mnogo gore, nego što nam se ovako dugouhima čini.
Zbog svega toga sam ostao bez reči u glavi, a i bez ikakvog osećaja, gde god već.
- Bolje dugouhi nego dugorogi. – začuh umilni komentar negde s leva.
Vreme je kanda ipak teklo dalje.
- Kako... – htedoh reći: kako si mogla, ali ne završih pitanje. Nema potrebe. Karma je ono što svako od nas nosi po meri, a to se već i za obične gaće, ne bi moglo reći. Nije imalo smisla. Ustvari verovatno jeste, ali ja ne bih umeo sa njim nikako, sve i da sam bio u snazi. Zato mi se moj, jednodimenzioni um, poput babuške na udici, praćaknuo na drugu stranu, okrenuvši se tehničkoj strani problema. Babuška, takvim okretom ume da preseče strunu na koju se upecala i to joj je spas, kakav takav. Do kraja života je bode udica u stomaku, na kraju je i ubije, ali, jedno je udica u stomaku, a nešto sasvim drugo je kratak pogled na predbožičnu trpezu iz kotlića ribljeg paprikaša, a na sred iste. Kome je uopšte važan kraj? Život je kao kobasica, sredina je toliko bolja od krajeva, da njih ustvari, niko ni ne uzima ozbiljno. Naravno, sve dok se ne približi onom jednom kojem se svi stalno i neprestano približavamo.
Lepa teorija, za nekog ko bi da pobegne grobaru s lopate.
Ćak i da je dete znalo i najmanji deo cele priče, a nije, znao sam da ne bi to uradila bez mog odobrenja i na kraju, ne bi to znala da izvede sama, bez ičije pomoći. To je veoma težak i jako opasan poduhvat. Više od sveg znanja, traži nameru, tvrdu poput nebrušenog dijamanta, stečenu životima teškog rada, ili, od čega mi se i sad ledi sve živo, kako u srcu tako i u glavi, uspeva samo, ako i sama namera uspe da preživi pod ogromnom emotivnim pritiskom, negde oko granice bezumlja. A, znao sam, da je naš mali Tragač, mogao tako nešto da sublimira samo pod, za njen uzrast nemoguće teškom spoznajom, da se drugačije tata nikad više neće vratiti. Nije morao niko to ni da joj to kaže, znala je to i sama da primeti. Ali, naš mali Tragač, sam, u potrazi za tatom, koji je otišao malo da se promuva i kasni na većeru.
Na stazu Saturna.
Ludilo.
Čekajući zeleno svetlo na pešačkom prelazu, trogodišnje dete se otelo majci i veselo potrčalo na drugu stranu bulevara Kneza Miloša, jednog radnog dana, oko pola tri popodne.
Tako nekako, samo još jako mnogo puta gore.
Sama Boginja zna, kako je kroz to prošla.
Sopstvenom detetu? Kako li je samo mogla? Koliko god se trudio oko te pomisli, spopadao me je samo težak lepljivi strah, užasavajuća pomisao, koji sam ja to otac kad sam dozvolio da do toga dođe i povrh svega, neka hladna samrtna jeza, koja je, uzgred, nudila i odgovor na to glupavo nepotrebno pitanje.
Nedvosmislen i jasan, kao letnjeg jutra dan, sada, kada je priča o tome iza nas.
Ne Lilit, ovo ti neću zaboraviti, urlalo je muklo, nešto rogato iz mene.
Ipak, hvala ti, i oprosti mi što ti gazim granicu, ali sad me se nećeš tako lako otarasiti.
- Dobro mi došao, kad god poželiš, vodena utvaro.
A, pri svemu tome je potpuno nebitno, koliko je tačno, da se tata ne bi vratio, jer i dalje mislim da bih se i sam vratio.
Koliko bi ta njena žrtva bila uzaludna, bolelo me je da to pitanje postavim u mislima, toliko da bolove od operacije nisam ni primećivao. Ipak, ako se takva pitanja ne postavljaju, zna da boli još više.
- Toliko, koliko je velika tvoja samovažnost, čisto da znaš meru.
Treba li valjda i na tome da se zahvalim?
Ma, koga briga.
Tehnički gledano, ko joj je pomogao ili realnije gledano, kako je Dama pomogla našoj jedva punoletnoj kćeri, da zaroni tom stazom, nisam mogao da imam ni blagog pojma, a da ne skrenem definitivno i konačno. Za samu takvu pomisao, muškarcu, bilo kom ocu, treba snage više nego što je bilo koji ima, ili možda snage od one vrste, koju nijedan otac, kao otac, jednostavno nema, pade mi na pamet. A, opet majke sa ćerkama, jednostavno i lagano prelaze preko tih za nas nemogućih prepreka. To bi možda bio odgovor, ali samo tehnički, racionalni. Ne, nikako nisam mogao to da prihvatim. Koliko sam samo puta, kao poslednji kukavac, bežao sa te staze, dok konačno, tek nedavno, ovako mator, uz nemoguće papren račun, nisam ipak uspeo da zaplivam tokovima Jesoda? Na kraju, i da se radilo o bilo kome drugome, osim o njih tri, mogao bih da kažem da bi mi ta pomisao odgovarala tim više što bih o njoj manje znao, ali njih tri su njih tri, dokle god je mene jednoga. Tri, naravno, jer bez Lane nije moglo. Kako, to skoro neću znati. Skrivena, a jaka kao plave dubine kojih se drži i isto tako svojeglava. Mogla bi sve nas da nosi u zubima, dok usput peva i pleše uvertiru „Seviljskog Berberina“. Možda mi ispriča jednom.
Sa druge strane pak, Dama, majka naše dece, majka nad majkama, koja bi, do pre par sekundi bejah siguran, sto puta zaginula za ijednu vlas njihovih kosa, a koja je uz to bila ekstremni skeptik, najtvrdokorniji borac za klasičnu savremenu medicinu, materijalista, ateista, čak i komunista, jedino što to ne bi nikad priznala, znači, neko ko se ni jednim svojim atomom ne uklapa u bilo kakav nagoveštaj nadrealnog....
- došla je u nezavidnu situaciju da sahrani oca svoje dece pre vremena. –završila je moju misao naglas. Sedela je pored kreveta, a ja je sve ovo vreme uopšte nisam primećivao.
- Izgleda. –složih se uz sipljiv uzdah.
- I šta sad hoćeš?
- Čašu vode, molim te.
- I sad mi još samo reci, –nastavila je pružajući mi je polako -da Izida nije bila ni majka, ni supruga i da Ozirisu nije nikad uradila ništa slično.
Izida, klasika.
Kad neku ženu uhvatite u nečemu besprizornom i za svaku osudu, naročito za onu patrijarhalno-moralnu osudu, u nečemu za kamenovanje, ili ko više voli, za lomaču, prvo čime vas gađa u glavu je Izida, ili ko više voli, Sveta Marija, Bogorodica, jer misli da to ublažava Pravedni Gnev Boga Oca, koji joj je, uzgred i sin, pa k’o veli, neće na Majku.
I dobro misli, jer to uvek deluje. Muški sudija, na Pravdi i Gnevu Boga Oca Jedinoga, a ustvari sinak, kako oca svoga isto tako i majke mu, jedva dočeka takvu priliku, pa da svoj primat potvrdi milošću, a možda i praštanjem, naravno ništa ne kapirajući, i tako to ide od kad je sveta i veka. Patrijarhat je otvorio jednu stazu razvoja, sklopivši Oca, koji jedini sudi, Sina koji nema blage veze, a mazi se nedužan kod mame, zato često dobija po turu, sa Svetim duhom (Amen), koga i tako niko živi ne kapira, u jednu kratkovidu i u biti lakomislenu dogmu. Tako je eto, nastajala ova naša lepa civilizacija. Njen ženski deo je zbunjena domaćica, koja čeka da on nazove, a muški, debeli pivopija koji zna samo da ne sme da zakasni na utakmicu.
Tako je izgleda, moralo. Da, jer samo tako funkcionišu milost i praštanje svakog nazovi greha, bez trunke razumevanja, a o saosećanju da ni ne govorim. „O kako je lepo biti glup“ peva jedan Čačanin.
Verovatno tada u osvit istorije i nije moglo bolje.
Zato, Izida tako blješti sjajem punog Meseca i dok svi blenu u taj odbljesak Sunca, kao u otkrovenje, crna senka njene sestre iskoristi gužvu, pa neprimećena strugne u senku tog istog Meseca.
Skoro od svih neprimećena.
Video sam te, znam taj fazon i znam šta me čeka zato što ti se ovako glupo javljam. Ipak, od mene ti ne preti opasnost. Ja više nisam inkvizitor.
 
Tek tad primetih, da ne znam već koliko dugo, piljim u te njene zvezdane oči, fiksirajući u njima onu stranu Meseca, na koju ne ide onaj, ko stvarno ne mora.
Izida kažeš, a šta ćemo sa Neptis, senkom joj, htedoh glasno da je upitam, no nemah snage. Uvideh nekako, da taj razgovor i nije za nas dvoje. Dama skoro uopšte ne poznaje mitologiju, niti bilo šta sa te strane. Ko zna odakle joj ta priča o Izidi i Ozirisu? Osim toga, bilo šta da sam rekao, zvučalo bi kao osuda, a nisam hteo da sudim, jer uprkos svemu, njoj samoj nisam ni imao za šta, a potom, bih obavezno morao i da joj praštam.
-A. –složih se zato još jednom. Gurnuh Neptis privremeno u stranu, jednim slovom i to njenim. Optimalna komunikacija nema šta, pomislih, ali tad mi se javi iskra otpora. Moraš primiti udarac da bi smeo da ga uzvratiš. To je njena igra i ustvari je veoma glupa.
- Ali, pa šta? –brecnuh se – Jaka stvar. Muž, trut, koji je uglavniom odradio šta je trebalo. Obezbedio sam vas i koliko ih je dosad sahranilo muževe, tu negde mojih godina, pa vidi šta im ....- zaćutah naglo, jer je to bila još jedna glupost, a i oči mi zasuziše od spoznaje. Nije Izida vratila svog muža, nego pre svega oca svoga deteta, glupi terpanu..Trebao bi mi još jedan okret babuške, ali toga nema. Ima samo dalje plivanja i pecanja, naravno.
- Čekaj, stani malo. –počeh opet, kao da je prekidam, a ćutala je sve vreme.- Prvo, vratio bih se ja i bez vaše pomoći, stvarno to mislim. Hm, jedino ne znam da li bih se suočio sa....
- Dijänuvi%& ili kako je već ono zoveš. Ne bi naravno, a i ovako si joj pobegao pre vremena.
- Misliš?
- Znam.
Naravno, kad to već i ja polako uviđam. Uviđam takođe, da me iz te Izidine senke, Neptis šiba po ušima, samo tako. Tako prolaze svi oni muškarci, koji je znaju, a puštaju joj na volju. Oni ostali, slepci, prođu još gore, ali bar imaju izgovor da su slepci.
- To onda znači da.. –zaustih tiše nego što se ponadah, da će njen odgovor početi sa: ne.
- Da. To znaći da ćeš morati da dovršiš ono zarad čega si i krenuo. Ars Vicisti, od sudbine se ne beži, trebalo bi da to već znaš. – ne da šiba po ušima, ej, nego ih i zavrće, ali zato sam je i pustio.
Kako bi drugačije ostavila trag?
- Nema nama sudbine draga, to bi trebalo da znaš. –kvazifilozofirah kvaziodlučno.
- Nazovi to onda Velikim Delom, ako ti tako više odgovara.
- Koliko god da ti je teško, probaj da ne zaboraviš ovo što ti je Dama upravo rekla –oglasi se halucinacija, zelenih očiju, negde sa moje leve strane, koju sam već duže vreme namerno ignorisao.
Pomislih, kako bi to bilo lepo, kad bi se ispostavilo, da ja sad sve ovo sanjam.
- Bilo bi. –reče Dama, kao da sam ja išta rekao –A , isto tako bi bilo lepo, da sam ja tvoju dijagnozu samo sanjala, ali tebi valjda ne moram da objašnjavam, kakvih sve snova ima.
E, to je Dama koju smem nazvati mojom. Isto bi bilo da sam je osudio, pa joj oprostio, ili skoro isto Neptis, draga?
- Mrš stoko!

„A, osim toga, Mesec je jedini koji sme da zađe u senku Majke nam, o Veliki“ –zapisah. Pisarima je zabranjeno da se oglase bez odbrenja, a to što zapisah će i tako uz malo sreće, prvi čitati neki arheolog, ko zna kad u budućnosti, a možda će čak i razumeti.
 
Poslednja izmena:

Back
Top