Za sve postoji vreme

Letnje noći mirišu na nemiran san, snovi onih koji žele mirišu na nemir. Mnogo je ljudi koji na ovoj planeti žele, mnogo je nemirnih snova. Kada govorimo o prošlosti, bilo da je loša ili dobra, a govorimo iskreno; nekako se uvek desi da pričamo u prvom licu- kao da se to nama desilo; a zar nije? Ipak, snaga da se o dobrom i lošem, a opet ličnom, govori u prvom licu ne potiče od naših iskrenosti u međusobnim odnosima, već je više plod zadivljenosti i očaranosti publike koja nas sluša, nas samih koji u toku te priče iznova i iznova sa sladošću ili strahom proživljavamo te trene. Tako se često i oseća i piše, u pogrešnom prvom licu, prvom licu koje nismo mi i iz same učtivosti prema životu- ne bi trebali da budemo.
Noćne more radije menjam za neprospavane noći. Noćnu tišinu radije menjam za uskovitlani roj duhova prošlosti koji bar na tren bivaju zauzdani mirom, ili kraičkom osmeha, što eto, ne prihvatam stvari odveć ozbiljno. A kako bih i mogao? Zar da se rastrčim okolo kao što sam umeo; pričajući i misleći kako je život sumoran, pišući još jednu savršenu pesmu, savrsšenu, dovrsšenu samu od sebe umornu i usiljenu a opet netačnu? Opet u svemu fali samo jedna nota koja nije na lestvici, jedna iskrenost koja se skriva uporno i revnosno, priynavanje. Zar da opet svoju neprospavanu noć posvetim ljubavnim pesmama svojih planktonskih ili neiskazanih ljubavi? Ne, sto puta hvala i sto puta ne. Postoji recept za sreću koji ne može da se slomi, ne može da se opovrgne, tako smiren i istinit; zove se umor. Bar jedna vrsta umora, bar moj lični recept za sreću. Iza mnogih novčanica sledi želja za novim, iza mnogih jastuka i snova gomila sažaljenja.
Uvek su vukli u nemir. I sam nemir nije odveć težak ako je nemir prošlosti; nemir prošlosti uvek donese bar zaključke, bar iskustvo koje kad tad pogledam. Veći je onaj drugi nemir, nemir budućnosti- on je uvek pravio nemir prošlosti, uvek nam tiho i sa slašću kovao trene koje su već iskovani, nudio nadu da posedujemo što nemamo i da žalimo za čim ne bi trebali. Da, odveć puta razmišljamo o toj nepoznanici a opet realnosti- budućnosti. Je li ikada, ijedan sekund zakasnio ili nas prevario tako što neće doći? Ne, uvek smo sebe varali time što ćemo znati šta od njega očekujemo, a opet ne davati mu ono čega je uistinu vredan. Tuga se ne gomila sa prošlošću, tuga raste iz budućnosti. Zato smo uvek i gubili. Gubili smo jer nas je neprijatelj napadao s leđa, a u ovom ratu ne postoji srdačnost i viteštvo; ovaj rat je surov i bezobziran- nisi bogat što si, već si bogat ko si. Prihvatili smo sve to, mi umemo da uđemo u ovu borbu na velika vrata- čineći od naših grešaka velike pobede, čineći od naših pretpostavki dokazane činjenice- a i ko će nas razumeti, nas ljude?
Ni ja nas ne razumem, a eto, čovek sam. Vrtlog je odneo prošle a doneo ove ličnosti, a opet, ja sam koji sam, tako isti, a tako drugačiji- zakon vremena čak i bez promena, jer eto, nakon samog bljeska, praska, impulsa, ili kako god ga nazvali; nakon samog postanja i odmotavanja klupka vremena, iz prve naše odluke i postupka, prestali smo da budemo neutralni i obećali sebi da ćemo pokušati sebe da nađemo. Eto, sebe srećem danima, i opet, sklonim pogled sebe da ne ugladam, nešto iz stida prošlosti, nešto iz tuge budućnosti, jednostavno, sadašnjost prolazi.
Noć je. Svaka reč izaziva gomilu različitih osećanja kod različitih ljudi. Nekome je noć nemir ili strah, nekome romansa, nekome laž i obmana drugima istina i mir. Znam, potrudio sam se da mi noć bude i jedno i drugo. Da budem uplašen u noći i da u noći volim. Da se preznojen okrećem u bunilu želja ili da miran, potpuno miran i u skladu sa svime posmatram zvezde.
Lepo je nebo noćas. Nebo je uvek lepo. Ne razumem ljude koji nebo ikada vide kao ružno. Nebo je lepo i kada i tmurno i kad je zvezdano i kada je vedro i kada je samo ono kakvo je, nebo- savršeno i mirno. Mirno i kada munje iz njega sevaju, mirno je kada se pod njime vode ljubavi, ili vode ratovi. Nebo je uvek mirno, učimo od njega da pronađemo mir.
Misao laže drugu često kada si čovek, a sebe uvek pokušavam da slažem kada sam ja. Da li to iz nemira nekog bežim od svoje senke, ili moja senka iz nemira nekog beži od mene. Redove ne piše vreme, redovi pišu sami sebe, mi smo redovi. Mi smo redovi spomenika na groblju i redovi sila u postojanju, mi smo mir, mrtvi i živi, živi i mrtvi. Da, mrtvi. Nije to strah, to je bogatsvto; i živi, nije to nemir i patnja, to je ljubav i zanos. Često se razum otima od očiglednog, često se i mi otimamo od istine. Ne, mi jesmo oteti od istine, tako nam je lakše i razumljivije, jer nismo mi i odmaramo se.
Noć je za snove, jutro je za rad. Vreme je za snove i vreme je za sklad. Ne treba odvajati za ovo i za ono- ima vremena za sve.
 

Back
Top