„Nasukan, tek kada vidiš more kako se povlači, smeš da se nadaš talasu.“ delf. Haiku

- M’rš stoko!
Izgleda, da sam stvarno počeo da se oporavljam. Počeli su da me smatraju, ako ne ozbiljnom, a ono bar realnom pojavom. Naravno, čim sam počeo po starom, da ubadam gde je meko i osetljivo.
Nezgodno je kad čoveku pređe u naviku da se ponaša samo kao utvara. Zna Dama sa kim ima posla, jedino joj je izgleda, godilo, što je u poslednjih dva meseca, po prvi put polako posatajalo izvesno, da bi to imanje posla sa mnom moglo da potraje još neko, ipak ne toliko kratko vreme. Da je život čudo znaju i milosrdne sestre iz južnog Tirola, ali kada se suočite sa jedinom alternativom, onoga što od njega trenutno, a koja se svodi na ubrzano privikavanje na činjenicu da vas ubrzo neće biti na ovom svetu, koliko za vas samog, toliko i za vaše bližnje, to što imate od života, ma kako to izgledalo u poređenju sa proteklim vremenima, čini vam se veličanstveno i bajkovito. Ne znam kako drugačije da opišem stanje ushićenosti, u koje me je dovelo ovo saznanje, dok sam uživao ponavljajuči u glavi onaj njoj tako neprimeren zvuk, koji se začuje, kada se nekom, ko se u životu bori, da u svom govoru ne usvoji akcent poznat kao lalinsko otezanje, otme jedna čisto endemska, zapadnobačvanska psovka, mrrš. Znam da to nije lepo od mene, ali život na zemlji je igra dana i noći, šta drugo?
- Tiše, čuće te neka od sestrica iz naših krajeva.
- ’Ajde da legneš sad. -kratkotrajni užitak počeo je već da mi se utapa u sveopštoj slabosti Bio sam slab kao plamen sveće.
Bio je to kraj razgovora, jednog od naših nebrojenih. Svašta smo rekli i ništa nismo pametniji, ali su one svakidašnje plitke emocije ipak razmenjene. Sada bi, po meni, na red došlo nešto dublje, ali po njoj je to bio kraj priče, obavezno i neizostavno. Treba da legnem i amin.
Tako je bilo sve vreme našeg zajedničkog života. Već neko vreme, nisam se trudio da produžavam priču na tu stranu, znajući da tokom svih ovih godina, bez ijednog izuzetka, obične reči nemaju više od korak ili dva pristupa preko čarobne granice svakodnevnih budalaština; ko je kome šta rekao na poslu, i kako je ko koga pogledao, kad je ne znam kome ne znam šta trt mrt ..... Doduše, kada bismo odgledali kakv dobar film, psihosocijalni triler, po njenom izboru ili pročitali kakvu knjigu sličnog žanra, znali smo da razjašnjavamo pojedine detalje, čak i da diskutujemo o delu onako uopšteno. Tada bih ja u neko doba iskoristio priliku, pa povukao paralelu iz našeg života, nekoj situaciji iz filma, jer čemu diskusija o španskim selima, naravno bez pomisli da osudim nekoga iz naše okoline koji je eto, slično tako nešto napravio, nego čisto da pokažem, kako se taj žanr, preliva na platno iz nečijeg života, jer taj žanr mi je u biti jednoličan i uzgred, blago dosadan. Uvek me ubije to: samo lova, seks, uživanje i ubijanje. Skrenuvši tako naš razgovor, obavezno bih nailazio bih na emotivno minsko polje u koje je najbolje ne ulaziti, jer to veče još može svakako da se završi. Govorio sam joj nekad pre, u tim prilikama da nikad ne pričamo o pravim stvarima i da mi je više muka, od te balkanske infantilne i nezrele igre mačke i miša, kad moram da se zamlaćujem tim glupostima, nekih drugih koje me se ne ič tiču, ali sve badava. Ona je nalazila načine da prave stvari rešava bez teksta, i istini na volju, radila je to jako dobro. Radili smo to zajedno, ustvari, svako na svoj način i doduše svako na svoju ruku uglavnom. No valjda to nešto, što nas je poput konopca, sve ove godine vezivalo jedno uz drugo, nije dalo da otplutamo u maglu jedno od drugog. Opet, to isto, nije nam dozvoljavalo, sve ovo vreme, da se baš onako istinski primaknemo jedno drugom i tako onako istinski prepoznamo jer magla je posvuda, osim ako stvarno priđeš na domet nožem, a onda zna biti svakako. Svašta smo preživeli ona i ja, jedino sam ja, činilo mi se, uvek ostajao, malo u toj magli, uskraćen za ono malo prave nadgradnje, ove turobne svakodnevice. Meni nije bilo dosta da za večerom pretresem emotivni sklop neke tamo doktorke iz Landsberga, na osnovu toga šta je Joj je rekla, ili šta je obukla neki dan, pa da budem srećan i zadovoljan činjenicom, što sa svojom Damom, eto pijem kafu i što imamo temu za razgovor, ubilo se.
Jesmo mi, kroz te i takve trivijalnosti, rešili silu problema, kao i većina ostalih parova naše hibridne generacije, ali meni je uvek nedostajao odnos sa nekim bliskim, gde ne moraju nužno da se rešavaju samo problemi i u kome, osetim direktno, a samo tako znam, svoje osećaje uzvratim direktno i tad, taj neko bliski, ne pobegne u mišiju rupu tipa: puj puj puj ne baksuziraj ili ju ju pazi da sreća ne pobegne, pa pazi levo, pa pazi desno, osim toga, jao, evo ga problem, rešavaj, šta čekaš, ko je ovde muško?.
Pazio jedan, pa umro pazeći i rešavajući.
Inferiorna Eva poodavno mi je postala, kao Ginever Arturu.
To je kob nas, muškaraca, koji rastemo iz patrijarhata, znam, a svejedno ništa ne mogu da preduzmem.
Ogroman talas sunčeve energije, koji bi da ispuni svaki Njen mogući i nemogući oblik često je bivao samo prigušivan osetljivom i do besvesti komplikovanom aparaturom krhkih obličića, na koje možeš samo da paziš, da ih sve ne izlomiš. Tako od velikog Dela ostane samo gorko sećanje o neispunjenosti, pa ti sad uživaj život, Džeri, ako još znaš kog si se andraka radi i rodio.
Zato sam se i nasukao kod profesora Lihtla na operacioni sto.
Dobro, ne baš samo zato i nije sve bilo baš tako, ali tad mi je godilo da o tome tako mislim.
Na taj način sakuplja se snaga za novi cunami Zvezdane Plime.
A, koji je morao da dođe, znao sam, jedino još nisam znao kako i kad. Činilo se da neće skoro, ali ipak i kao prosečna mamina maza, nisam mogao za sve to da okrivim Damu. Bilo je dana kada sam samo to i znao, ali tu školu smo smo, uz mnoga ponavljanja ipak izučili, ona, moj ego i ja. Valjalo nam je jahati dalje, a pletući ove misli, učinilo mi se odjednom, da osetih blagi povetarac u našem jedru, ovako nasukan na hodalicu, učini mi se da osećam ono malo plitkog mora, kako mi uzmiče pod perajima
Trebalo je da preživim četvrt veka sa njom, plus operacija, da bih to tek naslutio. E, draga pomislih, nisam ti ja neko ko lako uči, ali ima li išta od te, ili bar njoj slične nauke i sa te tvoje ženske strane ovog plitkog sveta, a da se sme jasno glasno kazati. Pa, neće ti niko odgristi nos, neće te niko oterati kakvom god da se pokažeš, mislim kad već do sad nije. Badava, to nije taj kurs, tako sam govorio bar milion puta.
- A ko te, pita za kurs kad ni maštil Mora pod krmon nimaš?
Kanda ipak nema leka, Lalo, ote mi se misao.
Kul Vahaad, unutrašnji mir, prizvah, kao davljenik slamku, i liznu me namah, poput vernog psa. Godine svačega, nikad nisu samo tako baćene niz struju, ni slučajno.
U toj okrepljujućoj tišini, polako sam gurao hodalicu sa masom aparata, koje život znače, prema bolničkoj sobi. Svest o telu mi se bistrila i ponovo sam postajao, jedan dosadni inženjer. Leva noga, desna, udah, dublje to malo, leva, desna pazi na ravnotežu. Pridržava me, naravno da osetim, kao navigator severnjaču.
- Bolje Severnjača iliti Danica, nego Južni Krst A?
Jako duhovito, uputih kompliment svom sufleru. Dama je pak, predano ćutala, ume ona to, još kako?
Sad, nije da mi se tad nije javila neka nada, ili možda kakav predosećaj, da je ova naša aktuelna tišina malo drugačija od one naše uobičajene. Na kraju, i ovo beše naš prvi susret posle nekog vremena, najblaže rećeno neuobičajen. Osim tog varljivog predosećaja ne osetih tad ništa više, a bio sam još preslab da na išta više obratim pažnju.
Legoh u krevet, polako, kao deda od sto godina i osetih se pomalo, kao deda od sto godina, kad legne u krevet. Izgleda da je to čekala, jer tako nema mnogo šanse da padnem.
- Provukao si se za dlaku. –rekla je hladno kao led.
- Znači, Lihtlu ipak nije išlo, baš sve po planu? –čim sam to izgovorio, svatih da je to öista glupost. Nije na to mislila, jer bi u tom slučaju profesor morao odmah da me upozna sa svim neplaniranim detaljima. To je čak bilo i nešto gore od gluposti, obično samozavaravanje. Tačno sam osetio, na šta je mislila.
Eto ti Lalo tvog leka i priče o onim nesvakidašnjim emocijama. Nešto se valjalo za puntom.
Šta čovek traži, obično i dobije, pitanje je samo kad, kako...
- Ja sam poslala Tijanu, da nam te dozove natrag u... Malkut.
... i koliko, odjeknu mi kraj misli, u najednom, kao zvono praznoj glavi.
Odavno nisam ovako ostao bez teksta.

„Sve što Sunce dotakne svojim sjajem, baciće senku“
 

Back
Top