Povratak

Počeo je raspust. Hvaljen Gospod! Iako raspust smešno zvuči kada si student. Vratio sam se u svoje rodno mesto posle ko zna koliko vremena. Izlazim iz autobusa, udišem sveži, neiskvareni vazduh varošice. I palim cigaretu. Počeo sam da pušim. Počeo sam da pijem kafu. Počeo da sedim na 'ladnom betonu. Sve u onom gradu. Srećem poznate ljude, ispričam se s njima punog srca. U kaficu staro društvo pije kafu, vrte sto puta prepričane priče, smeju se, uživaju. Pričaju mi sta su radili poslednjeg vikenda, sredu pre njega, onda na roštilju kod Džonija, Ja njima dočaravam kako provodim dane, kad sam se zadnji put opio, kakve sam gluposti pravio, ma znaju oni mene i šta ja mogu da uradim. Izlazimo kao nekad, samo stariji, pametniji,ne baš. Lome se čaše, flaše, slušaju narodnjaci. Sve je isto kao pre, možda čak i bolje. Ujutru na novu kafu, na novu turu zezanja i prozivanja. Nikud ne žuriš, prodavnica je na 5 minuta, ispred kuće nikad gomila gradskih autobusa, kuče veselo trči po dvorištu, mačka se omacila, opet, sve polako ide. Noćima se vidi nebo, zvezde, pun mesec, mirišu lipe. Volim što sam se vratio.
Možda bih i ovde trebao da se vratim, dosta je prošlo.
Ozbiljno krećemo od starta.
 

Back
Top