Zivot je... ?

morrana:
Uče nas od malena da budemo takvi.. da ne spuštamo glavu ni milimetar rizikujući pri tom da ogolimo vrat.. tu je slaba tačka.
Uče nas da je sramota plakati i nepristojno pokazivati emocije u javnosti.
Uče nas da ličimo jedni na druge.
Ko se otme, pokose ga.
Ko se otme, odreknu ga se.
Etikete se teško skidaju.
Onda ne umemo biti emotivni jer nas nisu učili kako se kaže Ljubav.
.................................................. ...........................................

Dostojanstveno ćemo umirati u pokušaju da živimo.

.................................................. .............................
 
BITI NEČIJI
lejla.al.dbuni:
BITI NEČIJI

Rano je jutro,sumorno i sivo,otežalo od vodene magle koja guši dan...
Ispred kontejnera u nizu,stoji čovek i redom ih otvara.
Na ivici trotoara,naslonjen njegov bicikl na zivu ogradu koja razdvaja manji park i ulicu.
Pretura po razbacanim kesama...brižljivo vadeći komade hleba i pažljivo (čini mi se),slaže ih u korpu.
Korpa ima tockove,zavarena je na prednjem delu bicikla.
Jedan od modela "uradi sam"..nimalo lepa,ali prakticna skalamerija.
Odvaja ostalu "tehničku robu",od "prehrambene".
Kad štapom ne može da dohvati ciljanu kesu,namah njegova glava i ramena utonu u iskrivljeni otvor kontejnera..

Pored čoveka stoji krupna životinja nepoznate pasmine.
Njegov pas.
Stoji poput izlivene statue,nepokretan je.
Samo njegove oči budno prate pokrete čoveka.
Strpljivo stoji,na očigled druga dva psa,lutalica,dobro znanih u ovom kraju zgrada.
"Posmatrači" ga gledaju sa nepoverenjem,kao uljeza.
Jer ovo je njihova teritorija,njihovo prebivalište,njihov "zavičaj","veliki svet" u kome žive.
Gledaju ga,ali ne preduzimaju ništa...razumeju da je omanji,tamnoput čovek pored,njegov gazda.
Čovekov pas ih takodje posmatra,ne pokrećući nijedan deo svog tela..

Sa lupom se zatvori i poslednji poklopac na kontejneru.
Čovek ubaci jutarnju "lovinu" u žičanu ogradu svog prevoznog sredstva i krenu.
Tek tada ožive nepomicna figura psa...podje laganim kasom za svojim gazdom,mašući ravnomerno repom.
Psi na odlazak stranaca odreagovaše samo pratećim pogledima.
U njima se jasno videla,kao u očima dece,zavist.
Pas je imao svog čoveka - bio je nečiji.
Oni - bili su ničiji.
"Biti nečiji" - kao težnja,kao teško dostižan san svakog psa..

Ni ljudi se ne razlikuju u ovoj urodjenoj potrebi.
Potreba za imati nekog svog,bliskog,najbližeg...
Čežnja koja nam je dolaskom u ovaj svet,zapisana u DNK lancu.
Težnja za životom u stadu,kao odlika najviše životinjske vrste.
Mi smo čoporativna bića,ma kako bili prinudjeni da živimo u osami.
Nikada necemo zaboraviti taj instikt za pripadanjem - biti nečiji medju drugima.
Od egzistencijalne važnosti je - imati nekog svog.
"Biti nečiji" - kao težnja,kao teško dostižan san svakog čoveka..



~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
 
Duga_Kosa:
Jedno obicno vece...postoje li drugacije veceri ovde...u zemlji, nepostojecoj...i samo zvuk dopire...Balasevic...Ne lomite mi bagrenje...
Kako je samo "malko", bilo sasvim dovoljno da se setim...jedne zime...pahulja pod ulicnim svetlom, nasih ruku u tvom dzepu...glasa moje majke...deco, udjite, smrznucete se...
Mirisa tvoje jakne...
 
lanavi:
"Pa ona je mnogo osetljiva, i mnogo tužna. ti si sva tiha, i podsećaš me na nekog labuda...crnog! na nekog zarobljenog labuda koji bi hteo da je slobodan, ali bi hteo onako tiho i nenametljivo, a nešto ga veliko tera da ne postane raskošan i na vrhu sveta, i zato je tih i nenametljiv, i kao da je ta tiha želja jedini končić što ga drži da ne padne u provaliju. a sam zna da od tog končića nema ništa. "
 
Pocetak zivota je rast. Uzbrdica. Nada. Napredak. Adrenalin. Nesposobnost da covek do kraja shvati sta je sve postigao.
Kada covek na tom usponu dovoljno predje, on zastane i pogleda unazad, da se divi predjenom putu, delu koje je stvorio.
I zaista, taj put, svest o predjenom, moze biti takva da coveka opije. Opije toliko da covek odjednom vise ne moze da stoji na vrhu koji je dostigao. A jedini put sa vrha je nizbrdo. Nema vise inercije za dalji uspon. Pad je neminovan.
Pad moze biti tiha predaja. Silazak do deponije. Dostojanstven? Da, onoliko koliko je i deponija dostojanstvena.
Pad moze biti borba. Neravnopravna, zna se pobednik, ali ipak borba. Noktima zubima znanjem rukama lazima bekstvom...
Opijenost rastom, i opijanje dok padam, imaju slicnosti, emotivne slicnosti, razlika je sto je cilj prve opijenosti uspeh, a druge neuspeh.
Bekstvo je proglasiti pad za uspeh, ali ako je to nameran pad, voljom izazvan, onda manje boli.
Hodam pogrbljeno jer me zemlja privlaci.
I ni za kim ne patim, nego necu da prihvatim da je to sve.
Kao kada izazivas bol da bi umrtvio neki drugi. Bolom protiv bola.
da.
...I puno tecnosti, to je stvarno vazno.
 
PLANINA - DOBAR DAN
LJILJA MMM
07.10.2009.


Ovaj tekst je već objavljen u mom blogu, ali.... malo da ga dopunim

Godine moje prošle daju mi saznanja da lakše prodjem kroz godine buduće. I zaista verujem u penjanje na planunu kao I silazak sa nje. Svi se mi penjemo, svako na svoju palninu, I svi bez izuzetka odatle moramo sići, ali da li se svako kada bude na vrhu seti da pogleda na predjeni put. E taj pogled sa vrha na godine prošle, na lepotu I ružnoću koju prodjosmo, govori mnogo o nama. Treba pogledati niz put, jer tamo su putokazi za bezbedan silazak.
Na moje penjanje, na moju planinu ,su me ispratile tri žene. Za put mi spremiše, svaka od njih, zavežljaj ljubavi, saveta I malo sete, tek da ne zaboravim da nije sve savršeno. Kratko mi mahnuvši okrenuše se I odoše vrlo brzo sve tri. Odnese ih ona brza planinska reka koja je tekla u podnožju planine. Ja nastavih, sama, uplašena sa moja tri zavežljaja. Sretoh njega na putu kroz planinu. Nosio je dva zavežljaja. Pomešasmo ih, pomešasmo sebe I nastavismo penjanje. Naporno I divno je bilo naše planinarenje. Preskakasmo nabujale potoke, lomismo grane što prepreke su bile, udisasmo lepotu planine, ledile nas zime, mirisasmo cveće I mlado lišće u proleće, mokrile nas kiše , osuši nas sunce. Putovasmo dalje.
Sada sedimo na vrhu. Gledamo niz put, nas dvoje, putnici, planinari. Prelepo je ono što vidimo. Još imamo svoje zavežljaje u rukama, zato se sećamo. I tu na vrhu, sunce je blago, sve je okupano sjajem u oku, u šoljici kafe, u ćutanju, u bujici reči, u dodiru, u rečima “mama” I “tata”. Spremamo zavežljaje da predamo mladjima. Trebaće im za njihovo planinarenje.
Mislimo oboje, a ni jedno ne govori. Čekamo da ono drugo kaže. Uz neku buduću kafu reći ćemo oboje u glas “Vreme je za silazak”.

PS Oni koji se tek sad penju možda neće shvatiti šta sam htela reći (i ne treba, jer nije njihovo vreme za ovu priču), ali oni koji sada sede na vrhu svojih planina i odmaraju skupljajući snagu za silazak, shvatiće.

DODATAK

Penjanje je teška disciplina. Od mnoštva grana čine se prikaze, aveti......od mnoštva zvukova, posebno noću kada sve utihne te ta tišina daje jačinu i najslabijejem zvuku, učiniće se strah većim........nailazi se na golo kamenje oštrih ivica, na ponore, na ledene reke.........ali i na proplanke koje sunce grli........na drveće kome ne vidite vrh.......na razgovor ptica i meku travu pod stopalima......na prelep cvet čija se lepota ureže u pamćenje......na pogled jasan prema podnožju i u daljinu.......PLANINA JE TO.

Dobar dan planinari


Volim darom da ostavim trag
 
tvoj neko:
Prava strana je jedna ostalo su posledice nerazumevanja,odrastanja,uspona,padova,pobeda i porazaKako nekog vidimo zavisi od nacina na koji ga gledamo pa i od toga kako se mi sami osecamo.Svi polazimo od istog kao deca verujemo u bajke,u cuda,da se mi vrtimo oko zemlje,da nebo ima sarafe.Pre lili kasnije na ovaj ili onaj nacin,bajke se pretvore u basne (neko uvek ispadne konj)i naravno postoji I pouka,zemlja se vrti sama od sebe,a ti ili je pratis ili ne,a nebo naravno nema sarafe nego je beskraj koji ne mozes shvatiti kao ni zivot,Otud one nase druge strane.Uprkos svemu ono dete u nama jos uvek postoji i ceka neki iskren osmeh da pokrene ceo nas univerzum.
 
flaj:
Z r a k

Vidi na šta ličim
Sav sam se pogurio
I oćelavio
Ni oči me više ne služe
Listam stare knjige
Prašinu gutam
A buđ me davi
Ali ja i dalje tražim i tražim

Šta tražim?
Da znam
Odavno bih to našao

I zato moram na put
Možda ću na putu i skončati
Ali moram da krenem

Zaustavlja me skitnica
Kud si krenuo
Tako jadan
Ne idi nikuda
Stigao si

Tu je kod mene
U malom džepu od kaputa
Šareni kliker staklenac
Dajam ga deci da se poigraju
A daću ga i tebi
I pokloniću ti iako ne tražiš
Pogledaj kroz njega u sunčev zrak
I sve će ti biti jasno.
 
Valkyriur:
Ljudi nisu ni zli ni dobri. Ljudi su, prosto, ljudi. Mladunče čoveka mora se naučiti moralnim normama da bi funkcionisalo u društvu. To ne znači da su moralne norme čoveku imanentne i genetički, kamoli božanski, uslovljene. Većina strašno urla na mene kad to kažem, ali većina nikad ne razmišlja o tome šta je to što zovu moralom uopšte. Osnovni moral, ako bi ga tako nazvali, jeste nešto što poseduju i životinje. Zver ne ubija iz hira i dokolice, već zato što mora da jede ili joj je ugroženo leglo. Nijedna zver nije zla. To je ono što ja zovem osnovnim moralom. Ne povredi iz ćefa. Ljudski moral je mutacija kao i najveći deo stvari koje obeležavaju čoveka. Nemoj da koristiš politički nekorektan rečnik. Nemoj da neko pomisli da ti je sex na pameti, čak i kad ti jeste na pameti. Kaži hvala čak i kad je to šuplja fraza. Izvini se makar to ništa ne značilo. Ljudi kažu: dobar čovek, ali to je samo civilizovan čovek.
 
Nastjenjka:
znas, oduvek mi je bilo tuzno kako vecina uopste, kako se ljubav doziljava..kako je ranije bilo,
ljudi ne shvataju,zivot ce proci,a proci ce vam u radu u dispilicini u savladavanju u , pokusaju da se sto vise stopite, budete normalnih,u..oh, to je tako bezveze
kako ne razumete, a sta je sa onim najvaznijim..? ljubav,ali,ona prava..? pa za to s ei zivi, cela svrha,zivota, kako ne razumete
a kada se to izgubi,..zar to nije,tuzno.?
 
Lepota je sklad sa samim sobom, neko vec rece otelotvorena sloboda...
Sprovodjenje svoje sopstvene Volje, "cini sto ti volja"...
Kada si u skladu sa sobom koliko god da si po nekim pravilima, normama ruzan, ustari
lep si, jer si to ti...
I obrnuto, ako je neko zaista ruzan i prazan samo se jako odaljio od svoje istinske prirode, od onoga sto stvarno jeste...
Koliko se samo puta desi da sretnete nekog na prvi izgled ne lepog ali da iznutra zraci, i gledanjem u njega vidite Njegovu lepotu...
I obrnuto, jako lepa osoba, lepe i pravilne crte lica, ali nesto zjapi iz nje...
Hm...
Nesto mi je upravo palo na pamet :idea: ,
kako nekako sve ove teme, filozofija i psihologija ustvari govore samu jednu stvar,
Cini sto ti Volja? Budi ti...
Kako je nekad bilo jako mnogo otkrica u postavkama teorija, misli, teza...
A sad, kao da manje vise svi su tu negde jako bliski IstIni...
Ali koliko ustvari koristimo to sto znamo? :?
 
Za početak - ispravi se!
Bar zemljinoj teži možeš da se usprotiviš, da prkosiš.
I ne osvrći se - pretvorićeš se u kip soli.
A za čim to žališ?
Kakva si to značajna dela napravio?
Red je da ih ti prvi zaboraviš.
Bio si na vrhu - kažeš, a sad ti sledi pad.
Kakav je to vrh bio, da li je uopšte vredan spomena,
da li je postojao, ili ti se učinilo?
Siđi mirno sa tog svog spomenika koji si sam
sebi podigao, odmah će ti biti bolje. Zaboravi ga.
Ako nema vrha, nema ni na pada sa njega.
Nastavi da hodaš mirno, sa osmehom.
Raduj se.
O provaliji ne razmišljaj. Ona je tu, spremna ,
čeka na tebe, ali o tebi ne razmišlja .
Ne troši svoje vreme razmišljajući o njoj.
I dosta sa tom silnom tekućinom.
Ne valja ni za srce ni za bubrege.
Ako već moraš nešto - popi čašu šampanjca.
Možda ti izmeni pogled na život i svet?:)
 
flaj:
Kao da je rekao da
a možda i nije
možda ti se samo učinilo
možda je u stvari to bilo ne
samo si ga ti pretvorila u da
samo ti znaš kako
i sada sediš tu i izjedaš se
da ili ne
ništa ti jasno nije
šta ćeš sad sa tom mukom
a tako ti je bilo lepo
sa onim prvim da
ma kakvo da je bilo
sve dok crv nije počeo da kopa
ko te tero kog đavola
da ispituješ
da prebiraš
a sada eto ti
sedi tu
stavi prst na čelo
pa dumaj dumaj
da bog da ti glava pukla
od poljubaca
 

Back
Top