Tek od nočas mi je to toliko kristalno jasno jer u sebi nosim takav bijes koji ne znam kako da iskalim...ne znam na kome da ga iskalim....
Jučer navečer moji sinovi našli su se u jednom zagrebačkom lokalu Infinity, u našem novozagrebačkom kvartu....dečki sjedili, od starijega sina bio frend se pridružio a od mlađeg sina prijateljica...i u tome njihovome razgovoru gdje je prijatelj od mojeg starijega sina izjavio da je i on konobario i da ga je jedan šiptar naučio tome poslu i to vrlo kvalitetno, vlasnici toga ugostiteljskog lokala, gazda i njegova dva sina, a da to nitko od njih pa čak ni ja koja povremeno isto dodjem u taj lokal na kavu, nismo znali da su oni pripadnici albanske manjine u Hrvatskoj, izvadili su teleskopske palice i izudarali ih na takav način da mi stariji sin ima polomljena rebra, razbijenu usnicu, polomljene zube, mlađi sin je dobio udarce tim palicama po leđima gdje su vidljivi i tragovi, šivana mu je glava na hitnoj u bolnici. Pozvana je policija a i hitna pomoć.....mene su moji dečki zvali iz bolnice ....i mislim da je bolje da ne opisujem kako sam se osječala i što sam osječala...nemoć i strah za njih dok sam došla do bolnice...i onda šok kad sam vidjela krv po njima...po licu, po odječi...
zapravo cijela moja poanta priče je sad takva da ako mi se u neko dogledno vrijeme obrati i jedan jedini pripadnik te manjine, mislim da ću sasuti svu moguću verbalnu artiljeriju na tu osobu...i ono što sad osječam prema njima...albancima...bolje je da ne pišem ovdje jer ipak se mučim da ostanem dama...ne znam kakva je situacija u drugim gradovima, ali znam da se to vrlo vrlo često događa, takvo nasilje u mojem gradu.....ali nikada nisam mislila da bi se to moglo dogoditi i iz ovakvog razloga...sad imam pitanje koje mi stalno tutnji glavom...trebam li ja nekoga opaliti palicom po glavi i rebrima ako mi se obrati sa purgerica, zagrepčanka, hrvatica...ili nešto slično tome revijalnom tonu...hoće li mi netko razbiti glavu ako kažem da je dalmatinac, banijac, beograđanin, mostarac, vojvođanin, ličanin, goranin, slavonac...zar je došlo do toga ili da se ljudi za svaki zarez u rečenici osječaju prozvani ili se srame svojega porijekla pa se za svako slovo osječaju napadnutim....tko ima koristi od svega što nam kroz politiku pokušavaju već više od 20 godina nametnuti...NITKO ALI BAŠ NITKO NE VRIJEDI NI MANJE NI VIŠE BILO KOJE VJERE, NACIONALNOSTI DA JESTE...ali ako tako mislim i vjerujem zašto sam onda sad tako ljuta i bijesna....zašto mi srce želi osvetu...??? a da ne kažem da moja mašta zaista može svašta što bih ja osobno toj trojici kreatura i individua učinila vlatitim rukama....oka nisam sklopila...osluškujem da li dišu...kako dišu...a stenju u snu...bolovi su počeli....i ne znam kako da svojim najmilijima pomognem...a duša mi se pjeni kao uzavrjelo more...
Jučer navečer moji sinovi našli su se u jednom zagrebačkom lokalu Infinity, u našem novozagrebačkom kvartu....dečki sjedili, od starijega sina bio frend se pridružio a od mlađeg sina prijateljica...i u tome njihovome razgovoru gdje je prijatelj od mojeg starijega sina izjavio da je i on konobario i da ga je jedan šiptar naučio tome poslu i to vrlo kvalitetno, vlasnici toga ugostiteljskog lokala, gazda i njegova dva sina, a da to nitko od njih pa čak ni ja koja povremeno isto dodjem u taj lokal na kavu, nismo znali da su oni pripadnici albanske manjine u Hrvatskoj, izvadili su teleskopske palice i izudarali ih na takav način da mi stariji sin ima polomljena rebra, razbijenu usnicu, polomljene zube, mlađi sin je dobio udarce tim palicama po leđima gdje su vidljivi i tragovi, šivana mu je glava na hitnoj u bolnici. Pozvana je policija a i hitna pomoć.....mene su moji dečki zvali iz bolnice ....i mislim da je bolje da ne opisujem kako sam se osječala i što sam osječala...nemoć i strah za njih dok sam došla do bolnice...i onda šok kad sam vidjela krv po njima...po licu, po odječi...
zapravo cijela moja poanta priče je sad takva da ako mi se u neko dogledno vrijeme obrati i jedan jedini pripadnik te manjine, mislim da ću sasuti svu moguću verbalnu artiljeriju na tu osobu...i ono što sad osječam prema njima...albancima...bolje je da ne pišem ovdje jer ipak se mučim da ostanem dama...ne znam kakva je situacija u drugim gradovima, ali znam da se to vrlo vrlo često događa, takvo nasilje u mojem gradu.....ali nikada nisam mislila da bi se to moglo dogoditi i iz ovakvog razloga...sad imam pitanje koje mi stalno tutnji glavom...trebam li ja nekoga opaliti palicom po glavi i rebrima ako mi se obrati sa purgerica, zagrepčanka, hrvatica...ili nešto slično tome revijalnom tonu...hoće li mi netko razbiti glavu ako kažem da je dalmatinac, banijac, beograđanin, mostarac, vojvođanin, ličanin, goranin, slavonac...zar je došlo do toga ili da se ljudi za svaki zarez u rečenici osječaju prozvani ili se srame svojega porijekla pa se za svako slovo osječaju napadnutim....tko ima koristi od svega što nam kroz politiku pokušavaju već više od 20 godina nametnuti...NITKO ALI BAŠ NITKO NE VRIJEDI NI MANJE NI VIŠE BILO KOJE VJERE, NACIONALNOSTI DA JESTE...ali ako tako mislim i vjerujem zašto sam onda sad tako ljuta i bijesna....zašto mi srce želi osvetu...??? a da ne kažem da moja mašta zaista može svašta što bih ja osobno toj trojici kreatura i individua učinila vlatitim rukama....oka nisam sklopila...osluškujem da li dišu...kako dišu...a stenju u snu...bolovi su počeli....i ne znam kako da svojim najmilijima pomognem...a duša mi se pjeni kao uzavrjelo more...
