Jednom Lala slabo izvršavao svoje bračne dužnosti, III - 3

Ušavši u svoje dvorište, oseti se nekako lagano čak nadahnuto. Ulazna vrata zaškipaše glasno kad je ušao u pretsoblje, odavno je zaboravio kad ih je poslednji put podmazao, a šta ga još takvih poslova po kući čekalo. Ta, prilično glasna škripa je, činilo se, skoro da je prekinula nekakav živ razgovor, iz predsoblja se čulo je se živa rasprava nastavila šapatom. Persa Stevina, komšinica, ko drugi, mislio je dok se izuvao i oslobađao se zimskog kaputa. U poslednje vreme se raskokodakala okolo, ne gasi. Pitam se samo kad puni, mislio je. A njen Steva, Lalnin naibolji drugar uopšte, a i saigrač u bilijaru. Tu je Lali, u poslednje vreme nešto bilo malo sumnjivo. Ni Steva nije bio cvećka u svojoj kući, ali otprike, u to isto poslednje vreme se primirio, malo možda previše, za Stevu. Počeo ranije da ide kući sa bilijara pa onda počeo bar jedno veče nedeljno da izostaje. Nije imao švalerku, daleko bilo, Steva nije od takvih. Znao je njega Lala i odviše dugo i odviše dobro i dok se tako premišljao učini mu se da negde slučajno načuo nešto što Stevu dovodi u vezu sa baba Makrom. To nije imalo nikavog smisla, utvari, pre manje od jednog dana, to nije imalo, ama baš nikakvog smisla.
Posle je već nešto sasvim drugo. Samo, kad bi još mogao da se seti od koga je to čuo. Nema veze, pomisli na kraju. Moraću da ga ukebam nasamo, taman iduće nedelje treba da pretačemo kod mene u podrumu. Svakako je dobro što se njegova Persa ,eto slučajno, nedeljom u pola šest izjutra našla u komšiluku. Namestio se u patničku pozu rudara, posle treće smene, kome su upravo dali otkaz i pokucao na vrata sopstvene spavače sobe. Vrata zaškripaše (mislim, Lalo stvarno), a šapat zamuknu. Ugledao je rustikalnu kompoziciju kakvog francuskog ekspresioniste osrednjeg ranga, Bolesnica, sa tešiteljicom svojom. Okruženje više nego poznato, znano kao Paorska Spavaća Soba, Duge ispeglane, sitno heklane zavese, na sva tri visoka i kao krištalj u vitrini (bez koje se ne može ni živeti, ali o njoj posle) čista fenstera. Pa, onda vitrina, prepuna kristalnog posuđa i kojekakvih porcelanskih tričarija, svaka na belom ispeglanom fino heklanom komadu. Te stvari se nikad ne koriste, služe uglavnom, da bi ih posetioci ugledali i posle, obavezno, iza leđa domaćice, multiidisciplinarno komentarisali. Tako nešto ima definitivno svaka kuća u selima poput Lalinog. Imali su i oni naravno Vitrinu Sa Krištaljem, kao i sav ostali svet, u Sobi Za Primanje, iliti primaćoj, a njemu je uvek bilo nejasno, zašto oni imaju vitrinu i u spavaćoj sobi gde je uglavnom niko od gostiju ne vidi, i to veću i punu lepših komada. Znao je napamet šta je u njoj i nije morao ni da baci pogled na nju, no u tom trenutku i sama pomisao na nju mu se objasnila. Tu je Sosa čuvala stvari, koje su joj stvarno nešto i značile, stvari koje je ona čuvala kao njihove i ničije više. Stvari, koje su, kao svaki pedalj u ovoj sobi nosile trag njenih vrednih ruku i nečeg njihovog još mnogo vrednijeg, samo Lala nikad nije čuo kako se to zove. Da, Lalo tu je čuvala za nas sve ono, što je našem životu zaista sveto. Vitrina je samo znak kraj puta, da je to tu negde, ako je i uopšte na ovom svetu. Knedla u grlu se opet zalete, ali brzo ju je otklonio, Sad ima važnija posla, seti se, baš dobro što je i Persa tu.
Svaki detalj u toj sobi dugovao je svoje postojanje brižljivim Sosinim rukama. Nije sad morao da ih baš svakog posebno ponovo pogleda. Znao ih je bolje nego napamet, one lepe, koje je odavno prestao da primećuje i one koji su mu svaki dan smetali. Trenutno, jedan koji najviše bode oči bio je, naravno komšinica Persa, koja se poput časne sestre uprepodobila na stolici kraj njihovog kreveta. To ga je povratilo iz pokajničkih misli. Video je na njoj kamaru prenemaganja, tek malo zastrtu loše odglumljenom uviđavnošću.
A, šta je ispod kamare, ič ga se nije ticalo.
Pod ikonom sveća na zejtinu, tinja malo kandilo.
Sosa je ležala i malo zbunjeno gledala u stranu. Videlo se da joj je jako neprijatno sve to, što mu je priredila, ko zna na šta će sve ovo izaći, pitala se, po njegovom licu ni na šta dobro. Lala je stisnuo vilice, stao uza zid i ni za pedalj nije odustajao od svoje uloge. Jedan kratak trenutak potraja, kad Persa polako ustade i bez reči u gotovo mističnoj tišini, bešumnim korakom krene ka vratima. Smerno oborivši pogled, prošla je pokraj Lale, koji se ukipio do zida. Pimetila je da skriva nešto iza svojih leđa i namah se uplaši, da nije kakva toljaga, kojom bi, je’l, da je znao za celu priču, u svom stilu „pobio govna i gotva stvar“. Interesantno, u tim trenucima, Lala je stvarno poželeo da mu je pri ruci kakva bedevija, čisto da malo da oduška nekim svojim mislima. Vrata spavaće sobe se najzad zatvoriše, škripa ni ovog puta nije zaostala, kao da je čak i malo ispala duža nego maločas. Čekao je još jedan dug trenutak, na otvaranje (uz škripu) ulaznih vrata, ali kada ga ne začu, pomisli doobro, tačno to sam i očekiv’o. Priđe polako krevetu, zaključiši da je mu je pravi tenutak da stane na pozornicu. No, naravno kao i skoro uvek u takvim situacijama, zahvaljujuči svom kratkom strpljenju Sosa je bila brža. Stidela se prilično, ali Lalina pokajnička poza ju je provocirala. Ta sad su bar nasamo. Njoj su fine razlike između škripe samo jednih, umesto dvoja vrata u ovako važnim trenucima jednostavno izmicale i
pažnji i pameti.
- Joj Lalo, jesi l’ bio na Vilinim Vodama? –poče stidljivo.
- Ta jesam Soso, da šta sam?
- Pa, jesi l’ sreo vilu?
- Jesam Soso –reče pokunjeno i tu podiže pogled, oborenih kapaka, baš kao sveti Ignacije kod njih u crkvi na ikonostasu. Uživeo se u ulogu mučenika, znajuči da u vic idu samo izgovorene reči a i one, ko zna kako, izvrnute, al’ neka. Prilika je prilika.
Tu Sosa uoči da Lala drži štagod za leđima.
- Pa šta ti je rekla?
Na to Lala zbaci svoju patničko svetačku masku, Sosa odmah primeti da se nešto dešava. Prinevši kažiprst svojim usnama, nasmeši joj se pa prozbori istim skrušenim glasom
- Nema leka, Soso moja.
- Iju! –začu se prigušeno iz predsoblja, pa škripa paničnog otvaanja ulaznih vrata i zatvaranaj uz blagi tresak.
Sve držeći prst na ustima Lala namignu uz osmeh i pruži joj buket belih ruža. Sosinim licem, na tren razli se onaj njen blagi osmeh, koga je on još kao deran zvao majski osmeh, a koga već odavno nije video. Sosin osmeh iskren i pun baš kao injene usne, višnje španske, nekad je i Lala bio kadar za maštanje, mada nikad nije bio u Španiji. Osmeh, koji je mogao da vidi svako ko bi se tu našao, pod uslovom da ne smeta, bio je lep i lepo je stajao na njenom punačkom, njime dobrano podmlađenom licu. Ono što se pak nije videlo, oboma je kazivalo ono što je već odavno imalo da se kaže. To su trenuci zbog kojih čitave milijarde vredno guraju nepregledne dane i godine svoje sive svakodnevice, retki biseri sred kojih je život ono rašta se živi.Traju avaj, kratko, čak tako kratko, da ih mnogi od nas ni ne primete. Doduše, mnogi osete nešto kao neizrecivu milinu „oko srca“, kako obično kažu, a potom, već otkuca sledeća sekunda.
U toku te sekunde Sosa je osetila snažnu želju da napravi veliki ručak samo za njih dvoje, onaj što počinje žutom supom, pa preko ćurke na podvarku, pa prase na luku i krompiru, pa sve do torti, raznih sorti i rezanci s makom i cimetom. Malo je poznato da je Lala obožavao cimet.
Osećaj krivice, tog istog sekunda mu se topio pod željom da već jedared poradi sve te sitne popravke po kući, sva ta podmazivanja, ali znao je da time ništa ne rešava. To je tek početak. Njegov sekund mu je, naravno, prvo doneo odjeke Sosinog ručka. Stvarno bi rado pojeo nešto slatko, sa dosta cimeta. Znao je da ga čeka debela promena u životu ako misli uopšte da ga i dalje živi k’o čovek, a ne samo kao Lala. Ipak Lala ne bi bio Lala kada bi to išlo tako brzo. Ritmovi njegovog sveta su malko sporiji. Uzdahnuvši, baci pogled kroz prozor i ugleda Persinu figuru, kruške viljemovke s kraja oktobra, kako se žurnim koracima sokakom udaljava prema komšiluku. Eto, ko mora da žuri, pomisli. Ide kod Cvečkermajerke, dabome, isto k’o i pravo na radio. Valjda i to nekog može da usreći. Svrnuvši pogled ka Sosi, ugleda krupne suze na tek rascvetalim belim pupoljcima.
- Soso, pa što sad plačeš? Pusti je nek ide, nek trubi po komšiluku, ta mora i viceva da bude na ovom svetu. Ne znaju oni šta mi znamo –zagrlio ju je, a ona se sva skupila.
- Ne plačem ja Lalo zbog toga –reće mu tiho. -Znam ja, dok je nas biće i viceva. Žao mi samo, što je tol’ko vremena prošlo, otkad si poslednji put za mene ukr’o cveće sa groblja, a o tom se ništa neće pripovedati po sokaku.
Izeš ga, neke stvari, nekako nikad ne uđu, ni u legende, ni u viceve. Toliko o vernom izveštavanju i pričanju uopšte, pomisli. Potom, primivši Sosu na grudi, pogled mu odluta kroz prozor pustim sokakom, po kom su beli zimski vragovi vitlali prvi sitan sneg. Odjednom, u tim nestalnim vrtlozima kao da je prepoznao nekakav spori pomalo neshavatljiv, ali možda baš zato, onako pravi ritam, kao kada neko pleše neki drevni ples, uz muziku žica, skrivenih u zrelom julskom žitu, uz huk iz mutnih virova novembarskih maglovitih vrbaka sa Reke, uz otegnuti zvižduk vetra kroz crne oranice januarske, pa onda opet, uz majski cvrkut svega što zna da se raduje.
Da se Lala razumeo u plesanje i muziku, znao bi valjda i da je taj ples, još onomad, jedan tamburaš negde iz Novog Sada sa Salajke, jako lepo opisao, nazvavši ga Laloški valc.
Da, tad, kad je još deran bio.

Minhen 6.12.2012.
 

Back
Top