Asfaltida

Da li čovek koji u mislima leti daleko
mora da strada ?
Gde je nestalo njegovo nebo?
Tu gde sad u meni leže mrtvi bogovi Asgarda.
Torov malj bezdušno lupa po mrtvim hridinama Nibenlunga.
Njegova munja bezuspešno pokušava da kazni varvarina.
Dok Odinovo oko nemo posmatra prizor ,
veliku dimnu pečurku pred zidinama Valhale.
Sumrak bogova je zašao ,
utihnule su krvoločne zveri ,
vukovi su sada punog stomaka.

I kad pomisliš da si jedan od njih...

Na tromeđu svetova klica života se rađa.
Pod zelenim suncem , krvlju okupanoj zemlji ,
jezerima nafte , rekama istkanim od suza.
Dok bojište napušta poslednja Valkira i Muza,
jalovo tle je ipak izrodilo mutanta.
Novi titan je rođen ,
nepoznata sila je organsko i neorgansko spojila
i na opustošenoj planeti nov život stvorila.
Muk bezdana se nadvio nad svim što je stvoreno ,
što je izmišljeno , što je urađeno.
To novom početku ostavlja kraj ,
Početak ovom novom Adamu nudi zaboravljeni raj.
Asfaltida je njegova boginja , Asfaltida je njegova
planeta majka.
U tunelima primitivne svesti gaji ljubav ,
dok gazi preminule bogove rata.
Jedne stvari je više no ikad svestan
"mašine su ipak nadživele ljude".

Kad pomisliš da si jedan od njih...

2802325967_23316ec274_m.jpg
 

Back
Top