» K a Z u j , k u r v o , mlađani Branislave ,
k a z u j , k u r v o , d r u ž i n u ostalu ,
i j a t a k e k u d ste dohodili,
dohodili, z i me z i m o v a l i,
z i m o v a l i, rukopise o s t a v l j a l i;
k a z u j , k u r v o , k r č m a r i c e m l a d e
k o d k o j i h ste rujno vin o p i l i,
pili rujno vino u p o t a j i ! «
I, šta bi bilo da si izdao? Ništa što već nije viđeno, doživeo bi sve što i druge izdajice – slava, titula, novac, uticaj… Citirali bi te priučeni da uspeju u životu, razni elitisti koji gumene opanke svojih dedova skrivaju kao zmija noge – na tavanu, daleko od očiju javnosti. Tapšali bi te po leđima sve pazeći da im ne ispadnu noževi iz rukava, mislio bi da je to iz poštovanja, a oni bi samo proučavali anatomiju tvojih leđa, tražili najzgodnije mesto za ubod. Čekali da se istrošiš, da ti istekne upotrebna vrednost i onda zadali konačne udarce, svi od reda, kao u UBISTVU U ORIJENT EKSPRESU. A onda bi pisali nekrologe, uvodili te u školske programe, umnožavali tvoju izdaju i oplođavali kapital milionskim tiražima… Veličali tvoje (ne)delo i utrkivali se u anegdotama sve nadgornjavajući se ko je više vremena proveo sa tobom u tvom kratkom životu. Ah, avaj…
E, zato nisi hteo da izdaš svoju knjigu, skrivao si je u mukama kao Stari Vujadin jatake. Jer šta je knjiga: našminkani leš za prikazivanje, nesposoban za interakciju sa onima kojima se obraća. Napišeš nešto što razni urednici ‘koriguju’, lektori ‘opismene’, ilustratori ukrase, tehnički urednici opreme i najzad samozvani i plaćeni autoriteti recenzuju besmislenim frazama koje čuvaju u drugom rukavu. I dobiješ (od izdavača 10ak besplatnih primeraka da podmiriš bližu rodBinu) proizvod doteran i besmislen kao Coca-Cola, nešto što se konzumira s nogu, a može da služi kao ukras i stvar prestiža. A ti si besan na one koji su ti prepravljali tekst i na sebe jer si štošta tu mogao bolje, ali sad je kasno. Prvo počinješ da je doživljavaš kao strano tkivo, ali vremenom, opijaš se hvalospevima, lovorikama i kreneš da se doživljavaš kao nespornu veličinu – genijalca bre… I onda si zaista mrtav…
Zato si živ i imaš svoj blog, a on je takođe živa stvar. Pišeš, brišeš bez ičijih intervencija. Čitaju te samo oni koji te vole i koje ti voliš; reaguju, osluškuješ reakcije i raduješ se toj interakciji sa ljudima koji nisu tu ni zbog kakve koristi. Uvek možeš da izvršiš dopune i korekcije, oni koji se vrate na tekst odmah imaju dopunjeno izdanje iz prve ruke i džaba. Mogao bi još dugo o prednostima bloga, ali o tom potom – možda u dopunjenom izdanju.
A sve i da nisi živ (jer umro je Kafka, Dostojevski, Andrič, a i tebi ovih dana nije najbolje) blog će ostati, a dragi ti čitaoci neće znati za tvoj tužan kRaj, za njih ćeš ostati živ. Nisi velik i večan, ali si živ, bez litije. Malo li ti je?
k a z u j , k u r v o , d r u ž i n u ostalu ,
i j a t a k e k u d ste dohodili,
dohodili, z i me z i m o v a l i,
z i m o v a l i, rukopise o s t a v l j a l i;
k a z u j , k u r v o , k r č m a r i c e m l a d e
k o d k o j i h ste rujno vin o p i l i,
pili rujno vino u p o t a j i ! «
I, šta bi bilo da si izdao? Ništa što već nije viđeno, doživeo bi sve što i druge izdajice – slava, titula, novac, uticaj… Citirali bi te priučeni da uspeju u životu, razni elitisti koji gumene opanke svojih dedova skrivaju kao zmija noge – na tavanu, daleko od očiju javnosti. Tapšali bi te po leđima sve pazeći da im ne ispadnu noževi iz rukava, mislio bi da je to iz poštovanja, a oni bi samo proučavali anatomiju tvojih leđa, tražili najzgodnije mesto za ubod. Čekali da se istrošiš, da ti istekne upotrebna vrednost i onda zadali konačne udarce, svi od reda, kao u UBISTVU U ORIJENT EKSPRESU. A onda bi pisali nekrologe, uvodili te u školske programe, umnožavali tvoju izdaju i oplođavali kapital milionskim tiražima… Veličali tvoje (ne)delo i utrkivali se u anegdotama sve nadgornjavajući se ko je više vremena proveo sa tobom u tvom kratkom životu. Ah, avaj…
E, zato nisi hteo da izdaš svoju knjigu, skrivao si je u mukama kao Stari Vujadin jatake. Jer šta je knjiga: našminkani leš za prikazivanje, nesposoban za interakciju sa onima kojima se obraća. Napišeš nešto što razni urednici ‘koriguju’, lektori ‘opismene’, ilustratori ukrase, tehnički urednici opreme i najzad samozvani i plaćeni autoriteti recenzuju besmislenim frazama koje čuvaju u drugom rukavu. I dobiješ (od izdavača 10ak besplatnih primeraka da podmiriš bližu rodBinu) proizvod doteran i besmislen kao Coca-Cola, nešto što se konzumira s nogu, a može da služi kao ukras i stvar prestiža. A ti si besan na one koji su ti prepravljali tekst i na sebe jer si štošta tu mogao bolje, ali sad je kasno. Prvo počinješ da je doživljavaš kao strano tkivo, ali vremenom, opijaš se hvalospevima, lovorikama i kreneš da se doživljavaš kao nespornu veličinu – genijalca bre… I onda si zaista mrtav…
Zato si živ i imaš svoj blog, a on je takođe živa stvar. Pišeš, brišeš bez ičijih intervencija. Čitaju te samo oni koji te vole i koje ti voliš; reaguju, osluškuješ reakcije i raduješ se toj interakciji sa ljudima koji nisu tu ni zbog kakve koristi. Uvek možeš da izvršiš dopune i korekcije, oni koji se vrate na tekst odmah imaju dopunjeno izdanje iz prve ruke i džaba. Mogao bi još dugo o prednostima bloga, ali o tom potom – možda u dopunjenom izdanju.
A sve i da nisi živ (jer umro je Kafka, Dostojevski, Andrič, a i tebi ovih dana nije najbolje) blog će ostati, a dragi ti čitaoci neće znati za tvoj tužan kRaj, za njih ćeš ostati živ. Nisi velik i večan, ali si živ, bez litije. Malo li ti je?