Budim se ujutro......u nekoj magli....dižem se lagano i pokušavam prihvatiti stvarnost u svojim snovima....uzimam masku i stavljam je na lice.....lagani smiješak na njoj....maska za ljude iz moje stvarnosti...maska za ta površna bića koja me okružuju...a nisam ih birala...bog mi ih je nametneo....i koračna kroz jutro a duša mi sanja osobu koja će me zagrliti i pitati: kako si...kako si spavala...sakrivam dušu iza maske svaki dan...nije ona za javnost....za mene je....za tugu koju nosim a smijeh dajem ljudima....jer dam li im samo i milionti dio sebe..zgaziti će me...ismijati...nazvati me emotivkom....i smijati će mi se u lice....zato moja vjerna drugo...moja najbolja prijateljice....moja masko....samo ti znaš što je ispod tvojeg zaleđenog smiješka...samo ti vidiš moje srce...samo ti znaš kako ono kuca.....što ga veseli..čega se boji....samo tebe ljudi zaslužuju vidjeti...ne mene..sakrivam se iza tebe moja zaštitnice....moja najbolja prijateljice....
