SASVIM OBIČNA PRIČA

Tražila ga cijeloga života. Možda vijekovima. Ni sama više ne zna koliko dugo ga je tražila. Ponekad bi i odustajala, umorna od potrage, ali onda bi shvatila da mora da ga nađe i opet je zavirivala u oči nekih ljudi tražeći u njima isti sjaj kao što je i u njenim. Desilo se da nekog sretne i pomisli da je to baš on. A onda bi se razočarala kad shvati da je pogriješila. Tražila ga je u pjesmama, svuda ga je tražila.
I onda, sasvim slučajno, bez ikakve najave, srela ga je na mjestu na kom ga nije očekivala, ma nije ni pomislila da bi ga mogla sresti tog dana. Skoro da je i zaboravila na njega. Kad su se susrela ta dva para očiju, sve okolo je postalo manje važno. Bila je malo začuđena jer su te oči bile plave, a ona je zamislila da će biti smeđe. Čitavog dana ukrštali su se pogledi, kako oči znaju da govore, a da niko ne primjeti taj tihi govor. Koliko su samo rekli jedno drugom. Nije ga nikad prije vidjela, a bio je tako blizu. Ni on nju nije poznavao. Možda su se i sretali, ali se nisu prepoznali ili nije bio trenutak. U njenoj glavi bubnjali su neki glasovi, bila je na sedmom nebu i znala je da je konačno stigao u njen život. Mora da sazna kako da ga opet vidi, nema vremena za gubljenje. Za nekoliko minuta saznala je sve što je zanimalo. Vidjela ga je nakon sedam dana. Razmijenili su brojeve telefona i tad je počelo.
Od tada, svaku noć kad pođe na spavanje misli o njemu. Ujutro se budi, a on opet tu. Tumaraju i jedno i drugo, zarobljeni u svom svijetu za koji niko ne zna. Lijepo im je u tom ropstvu, ponekad im je dovoljno da se samo gledaju. Tad razgovaraju očima. Kradu svaki trenutak, nema ih baš puno, ima ih taman toliko da ta ljubav živi.
 
1337785310_012.jpg

ima ih taman toliko da ta ljubav živi.
 

Back
Top