kao dobra emocija obuhvata refleks naših delanja i uloženog truda u neki rad,
dati doprinos i biti deo nečeg što se na opštem planu završilo divljenjem i respektom. Bilo izgovoreno , napisano, po – nekad je dovoljno da čovek pojedinac
zna da je to posebno i dobro. Veličanstveni bljesak te emocije, u našim dušama: čine nas prinčevima i princezama .
Ta emocija nikada nije sama po sebi cilj, ona je produkt vremena našeg delanja i pravih izbora, koji često nisu uvek izabrani po sistemu “lakše” niti “teže” već to je pravo rešenje.
kao platforma ega , najčešće je veoma “štetna” i isključivo negativna emocija po samog čoveka koji joj se prikloni.Ona značajna rečica “Prekomeran ( preko-mere) “ povređenost, istrajavanje u ne pružanju oprosta, koja se graniči sa osvetom, kažnjavanjem, (neosvešćeno, kažnjavanje sebe).
Zatim ponos na nešto što nismo lično doprineli svojim ponašanjem, činjenjem i trudom. Često je čovek ponosan i sa divljenjem govori o svojim pojedinim precima.
Treba da se oseća počastvovan pripadanju čojstvene porodice, ali ako taj uzor nije model ličnog ponašanja, samo pređačko nije dovoljno za pravi osećaj ponosa.
Tužno izgleda kada čovek uporno sebe kiti tuđim ordenjem.
Izvrnuto nazivanje ponosa je priča za sebe. Osetljiva je tema, baš zato što se sukobljavaju vrlina kao posebnost posebnosti u upotrebi gde joj nije mesto,
zbunjujući izaziva netrpeljivost baš zato što se zloupotrebljava.
Osim toga ponos je osetljiv na isticanje, podvlačenje, ponavljanje, naturanje. On ima bezgraničnu vrednost unutar čovekove duše,
gubi sav svoj sjaj veličinu kada ga izgovori neko u prvom licu jednine ili množine .
Svi mi znamo da postoje dve projkcije ponosa: PRAVI i PRIVIDAN.