vecernje nemani tvrdoglave

...po-malo me hvata noc
i zrika malih travnatih
stanovnika
tjera u davne strahove djecje
strahove koji u nedogled
tjeraju

Ljetnje zege i
nocni zvuci smirivanja
unosili su mi
najvece nemire

Cuk
taj moj najveci dezurni
prepadac
evo i veceras
sjetio se iste pjesme
a jos ne zaboravljam ga
i istim jorganom
glavu pokrivam

Covjeku ostaje sve ono sto je vec imao
samo drugacije obasjano
i sobom
zahvaceno
 
Pomišljam da iako svi ljudi u sebi nose seme onog jednog, prapočetnog, svesadržajnog čoveka, ipak na krajnjoj podeli rađanja se pojavi ograničenje koje se odnosi na samo jedno, poslednje neponovljivo biće. I to biće, određenih osobina i sudbine još i pre svog rođenja, ne može nikada promašiti svoj put toliko a da više ne bude u okviru svog pred-rođenog određenja. Može, zaista, u najvišim domašajima, samo da se uzdigne u razumevanju smisla sopstvene sudbine. Čini mi se da ni okolnosti života nisu slučajne i da, kao što nas češće mane od vrlina nepokolebljivo drže na pravom putu ( ne ispravnom uopšteno, već na putu koji moramo preći), tako i strahovi detinjstva u "nedogled traju" jer ništa moćnije od straha ne savlada samovolju i aroganciju. Takođe daje važnost svemu što je učinjeno uprkos velikom strahu... Nisam sigurna da čovek ikada sme i da poželi da ih izgubi...
Veoma mi se dopala ova pesma.
 

Back
Top