Nekad pomislim da se sve dešavalo nekom drugom. O bolesti rijetko mislim, kao da je bila neka obična. Volim da govorim o njoj u prošlom vremenu i kad me ljudi pitaju odgovaram kao da govorim o nekome drugom, do koga mi mozda i nije stalo previše. 
O njemu mislim često iako pokušavam da zabranim sebi. Slike se vrate. Kad prođem pored stana imam osjećaj da je to moje, auto je naše, kao da sam samo privremeno otišla, ali vratiću se.
Sve lijepo što smo prošli kao da je bilo u nekom drugom životu. S njim prvi put putovala, njemu prvom kuvala, njega jedinog smatrala zaista važnim.
Sad mi život ide ravnom linijom. Nema krivina, nema uspona i padova. Sve dobro i loše što se desi izaziva smao trenutnu reakciju, a budućnost dalju od sjutra, eventualno kraja sedmice, ne vidim. Snova više nemam jer ne mogu ih imati ako ne znam šta želim. Više mi nije važno ni kojim poslom ću se baviti, ni kad ću se kući vratiti, ni koliko ću slobodnih dana imati na ljeto...
A vršnjaci svakog dana objavljuju da su dobili bebu, vjenčali se, vjerili. Ja sam sve to htjela prije njih, a sad treba da krenem ispočetka. Sad treba da budem dvadesetogodišnjakinja koja želi da se zaljubi, da bude voljena, uda se jednog dana. Ali ova tridesetogodisnjakinja je to jednom bila i udarila u zid.
Slušam drugarice, koje su se provodile dok sam ja to radila, kako spremaju najljepša jela svom dragom, kako mu kupuju poklone, odlaze zajedno na izlete, svaki trenutak posvećuju jedno drugom i zapostavljaju ostale zbog ljubavi... Znam, svi kažu da će biti bolje, promijeniću mišljenje, ali ja ne vidim sebe više u tome. Kao da sma život već proživjela. Jedan period mog života je bio kao pola nečijeg. Imam ožiljaka za tri života osrednje srećne osobe.
Zato radim 12 sati dnevno. Zato sam nasmijana i sređena, kao da mi je super, laknulo mi, srećna. Jer je linija sasvim ravna.
I zato se smješkam kad mi kažu da smo nas dvoje bili par kakav bi željeli da budu.
"A oni su se tako voljeli", "Vi se rastali?!!!!!" ,"NIkad ne bih pomislio da imate ikakav problem", "Ali vi ste bili najbolji par koji znam"... Izgleda da smo samo nas dvoje drugačije mislili.
O njemu mislim često iako pokušavam da zabranim sebi. Slike se vrate. Kad prođem pored stana imam osjećaj da je to moje, auto je naše, kao da sam samo privremeno otišla, ali vratiću se.
Sve lijepo što smo prošli kao da je bilo u nekom drugom životu. S njim prvi put putovala, njemu prvom kuvala, njega jedinog smatrala zaista važnim.
Sad mi život ide ravnom linijom. Nema krivina, nema uspona i padova. Sve dobro i loše što se desi izaziva smao trenutnu reakciju, a budućnost dalju od sjutra, eventualno kraja sedmice, ne vidim. Snova više nemam jer ne mogu ih imati ako ne znam šta želim. Više mi nije važno ni kojim poslom ću se baviti, ni kad ću se kući vratiti, ni koliko ću slobodnih dana imati na ljeto...
A vršnjaci svakog dana objavljuju da su dobili bebu, vjenčali se, vjerili. Ja sam sve to htjela prije njih, a sad treba da krenem ispočetka. Sad treba da budem dvadesetogodišnjakinja koja želi da se zaljubi, da bude voljena, uda se jednog dana. Ali ova tridesetogodisnjakinja je to jednom bila i udarila u zid.
Slušam drugarice, koje su se provodile dok sam ja to radila, kako spremaju najljepša jela svom dragom, kako mu kupuju poklone, odlaze zajedno na izlete, svaki trenutak posvećuju jedno drugom i zapostavljaju ostale zbog ljubavi... Znam, svi kažu da će biti bolje, promijeniću mišljenje, ali ja ne vidim sebe više u tome. Kao da sma život već proživjela. Jedan period mog života je bio kao pola nečijeg. Imam ožiljaka za tri života osrednje srećne osobe.
Zato radim 12 sati dnevno. Zato sam nasmijana i sređena, kao da mi je super, laknulo mi, srećna. Jer je linija sasvim ravna.
I zato se smješkam kad mi kažu da smo nas dvoje bili par kakav bi željeli da budu.
"A oni su se tako voljeli", "Vi se rastali?!!!!!" ,"NIkad ne bih pomislio da imate ikakav problem", "Ali vi ste bili najbolji par koji znam"... Izgleda da smo samo nas dvoje drugačije mislili.
Čudo si!
pu,pu...ti oćeš kod Ginisa da me tutnu 
pola veka ...svega... nauči te da vidiš ako hoćeš, a kad vidiš onda i osetiš, a kad osetiš onda i shvatiš...da pogled unazad nam bistri pogled unapred ....
