MING 2.deo

Ovo veče bilo je jedno od takvih: gospođa Nada ih je očekivala u kasno popodne. Za tu priliku spremila je stan, promenila šustikle, stavila u vazu bogati buket žutog cveća. Ceo prethodni dan je provela u društvu Anke, kojoj je plaćala da joj povremeno opere prozore i tepihe. Ranije joj se nije naročito dopadala ta kruta, ćutljiva žena s izbegličkim naglaskom, o kojoj nije znala ništa, osim da dolazi iz nekog predgrađa. No, ovog puta joj je dala i nešto novca pride, ne toliko zbog blistavih prozorskih stakala, koliko zbog sopstvenog dobrog raspoloženja. Osim toga, Anki nije nimalo smetalo to što Ming zaljubljeno trčkara za njom i razvlači krpe za brisanje prašine; čak je uspeo da izmoli osmeh na njenom uvek ozbiljnom licu. „Koga Ming zavoli, taj mora biti dobar čovek“, filozofski je zaključila gospođa Nada.

Spremajući se za posetu prijateljica, iz vitrine je iznela šoljice za kafu, oivičene čipkastom pozlatom i ukrašene kobaltno-plavim ružicama, a iz ostave poslednju flašu gustog likera od višnje. Kad ju je, oko podneva, nazvao sin da joj najavi dolazak ovog leta, bila je toliko uzbuđena i puna elana, da je odlučila da im priušti još jedan luksuz – toplu, masnu, lenju pitu od jabuka, sa dodatkom vanilin-šećera.
Dolazi joj sin! Sve vreme je o tome razmišljala. Uželela ga se, čeznula da ga pomiluje po kosi i poljubi u obraz… On bi se, kao, durio, odgurkivao je od sebe, sve pravdajući se time kako više nije mali, ne shvatajući da će on za nju uvek biti dete. Na neki način su mu bile drage te nežnosti, i smeškao se kad bi mu tepala. Svaki put bi je obasuo poklonima i na kraju joj u ruke ugurao nekoliko krupnih novčanica. Uživao je u hrani koju je ona, s majčinskom ljubavlju, spremala za tu priliku, jer, kako je on često govorio, u toj dalekoj zemlji nije bilo jela koje bi se moglo uporediti sa njenim. Sin nije bio škrt na rečima, ali se njegova priča uglavnom svodila na žalopojke o otuđenosti zapadnjačkog sveta, opisivanja stanova i predgrađa u koja se često selio, prepričavanja događaja sa posla i ostale, gospođi Nadi prozaične stvari. Ona je iščekivala neku zbilja važnu vest, glas o budućoj snahi ili detetu, koji bi upotpunili prazninu u porodičnom stablu. Nije se usuđivala da ga pita o ljubavnom životu. Doduše, katkad bi joj se omakla po koja aluzija na sinovljev biološki sat, njegove školske drugove koji su odavno zasnovali porodice i, povrh svega, na njene godine koje, po nekom prirodnom redosledu, zahtevaju unučad. Sin bi se tada namrgodio i zatvarao u sebe, uvređen – kako je to govorio – njenim malograđanskim poimanjem života. Zatim bi gospođa Nada odlazila u sobu, i posle nekoliko suza, pokajala bi se zbog svog jezika. Svesna kratkog i ograničenog vremena što će provesti sa sinom jedincem, i dugačke pauze do njihovog sledećeg viđenja, izvinjavala mu se. Pravdala se brigom majke koja, kao i svaka, želi sve najbolje svom detetu.

Kada su, oko šest, stigle njene prijateljice, gospođa Nada je, u šarenoj kućnoj haljini od zenane, lepršala poput leptira, razdragana, opijena lepim vestima i teškim mirisom vanilin-šećera. Iako umorna od spremanja, neprestano je cvrkutala, laskala Mili na novoj frizuri, Veri na haljini, Draginji na slanim kiflicama koje je ova za tu priliku umesila. Prijateljice primetiše kako izgleda neobično sveže i podmlađeno; doduše, samo malčice žuta u licu – rekle su. „Nešto me spopalo“, odgovorila je, „neki lep osećaj… Valjda zbog proleća.“ Nije im spomenula kako je celog dana boli ruka i steže u grudima. O tome nije trebalo ni razmišljati; nije trebalo pridavati važnosti sitnim tegobama (verovatno reumatičnog porekla), koje su bile u skladu sa njenim godinama i, možda, logična posledica uzbuđenja oko sinovljevog najavljenog dolaska.

Ovog kasnog popodneva igrale su u parovima: ona i Draginja protiv Mile i Vere. Euforična zbog razgovora sa sinom, dobijala je partiju za partijom. Sreća je nikad nije htela tako kao večeras. Život joj je izgledao lep u proleće, lep skoro koliko i ono najlepše s čim bi taj osećaj mogla uporediti – sećanje na mladost.
U pauzi su gucnule još malo alkohola, kuckajući se kristalnim čašicama za dobro zdravlje, i pojele lenju pitu. Liker im je već pomalo udarao u glavu; Veri su se zajapurili obrazi, a Draginja se izula i, raskrečenih nogu, izvalila na fotelju. Mila je sedela ukrućeno, stisnutih usta, hladeći se velikom lepezom. Znoj joj je obrisao pola iscrtane obrve, što je dalo komičnu notu njenom upadljivo našminkanom licu.

Mali Ming je sada bio u krilu gospođe Nade, naslađujući se mrvicama pite. Hrapavim jezikom olizao je svaki trag šećera sa njenih ruku, ispuštajući pri tom zvuke zadovoljstva. Češkala ga je po glavi, osećajući se udobno i blaženo, okružena bliskim prijateljicama, ošamućena od nekog čudnog osećanja spokoja.

Igru su nastavile posle jake, crne kafe, polako je srčući i umačući u nju kockice šećera. Gospođa Nada je zavirila u dno svoje šoljice i tamo ugledala mlađeg muškarca i put… Draginji je videla dobitak, Veri neki glas, a u Milinom talogu kafe uporno je pokušavala da definiše figuru. Okreni-obrni, sve joj se pričinjavalo da vidi debelu mačku. Kikotala se i pravdala kako joj je šeri pomutio svest, a Mila je, sva ukrućena u svojoj stolici, stiskala usta. „Mora biti da je to zato što gubi na kartama“, pomislila je gospođa Nada zlurado. Taman kada je htela da im ispriča o svom razgovoru sa sinom i njegovom dolasku, Vera prva predloži revanš. Draginja, već dremljiva, nije bila sigurna, ali je Mila, naglo živnuvši, prosto poskočila sa stolice i sa nekim neobičnim sjajem u očima, povikala: „Revanš! Re-vanš!“
Okupile su se oko stola i počele igru. Potpuno raspojasane i verovatno pripite (jer su ispraznile više od pola litarske flaše, sve sipajući malo po malo), igrale su karte kao da im od toga zavisi život. Nada i Draginja su opet vodile, neobuzdano praveći šale na račun suprotnog tabora. Ming je i dalje sedeo u Nadinom krilu, čkiljeći na jedno oko, kao neki kibicer. Gospođa Nada, razdragana zbog apsolutne pobede kojoj je sigurno išla u susret, reče: „Ming je moja maskota. Večeras dobijam zbog njega. On sve vidi i sve zna…“, i da bi bila ubedljivija u svojoj šali, ćušnu ga sa krila pa nastavi: „‘Ajde lepi, prošetaj do Mile, zaviri joj u karte pa mi došapni…“
A mali pas, sav pospan i težak, zaista odgega do Miline stolice, zadrža se tu koji trenutak, gledajući u njenu prijateljicu, pa se vrati u Nadino krilo. Svi prasnuše u smeh, osim Mile. Ona je, sa izrazom uvređene primadone, razmazanih obrva i stisnutih usana, ličila na tužnog pajaca.
 

Back
Top