Danas je takav dan...

Uh...
Čitav dan je... bez veze (sa previše onih sitnih, neprijatnih saznanja) što je možda i (pre)blaga reč pošto mi se čini da bih mogla zaplakati u svakom trenutku :sad2:... zbog besa, ogorčenosti, nemoći... nemam čak ni približnu definiciju za "to", ali...
Malo pre slušam onaj tako dragi glas kako mi prenosi ono što radi... dakle najbanalniji razgovorčić i "pali se lampica": STOP!
Ne njemu (da ne bude zabune ;)), već tim mislima i toj tuposti, tuzi (ili tugi? nikad ne znam kako se kaže), jer...
Ja ne znam ko povlači konce i čini da se neke stvari u nešim životima dese baš onako kako se dese, onda kada se dese...
Samo znam da "taj" (ili "to" ili...) ko to radi - ima svoje razloge.
I znam da postoji razlog zašto smo se sreli... baš u ovom trenutku .
Jednom sam „u prolazu“ odgledala neki deo TV emisije u kojoj jedna pametna žena priča o svom životu... Dobro sam zapamtila poruku da nam život šalje opomene (nekad se one čine vrlo surove) onda kada treba stati. I da se sve što nam se dešava može posmatrati iz različitih uglova...
Kada se odabere pravi - sve ima smisla.
I čak i sada ovako tužna, sigurna sam i znam da postoji razlog zašto je on - takav, sasvim poseban ušao u moj život ... Bez obzira na sve njegove nevolje koje uredno slede jedna drugu poslednjih godina...
Od kad sam počela da kapiram okolnosti u kojima se trenutno nalazi, ni u jednom deliću trenutka nisam imala dilemu da li treba da ostanem tu i pružim ruku - već kako to da uradim, svesna da nije ni malo jednostavno biti "sa druge strane". Ono što je važno... najvažnije, možda, je da shvatimo i da znamo da smo na istoj strani...
I beskrajno sam zahvalna što je razumeo... što je, opet, valjda, deo "pogodbe" sa onim koji vuče konce...
I dalje ne znam zašto je tako, ali sam potpuno sigurna da tako treba.
Kao što sam sigurna da će sve doći na svoje... uz ovakve dane, uz ovakve (loše) osećaje, uz svaki od onih ne baš lakih trenutaka...
Za sve što mi je važno, kada se pojavi problem, ne pitam se može li se rešiti, nego se pitam kako da se reši... Potpuno sam svesna da niti mogu niti treba ja da rešavam njegove probleme... ali ne postoji način da objasnim i kažem koliko želim da se rešenje pronađe...
I sad dođoh do onog „STOP“-a sa početka.
Zar od svega nije najvažnije da postoji... da postojim, da je zabavno pričati ili slušati bilo šta, smejati se do besvesti... podeliti problem... tražiti rešenje glasno... koliko god da je teško?
Zar to nije dovoljno vredno da uspešno pliva u tom moru problema, zar nije iznad svih njih...?
Do pre malo više od dva meseca nisam znala ni da postoji.
I osećala sam se dobro, nekako stabilno i prilično sigurno... u nekom svom svetu, izvlečeći lepotu i zadovoljstvo iz onoga što mi je dostupno.
Ali... nikad ovu tugu začinjenu srećom što postoji i nadom da mu značim približno koliko on meni - ne bih menjala za onaj mir i „obično“, svakodnevno zadovoljstvo.
Ima ovakvih dana... Ima ovakvih trenutaka... I biće ih još, sigurno... iz ovih ili onih razloga.
Ali ja znam koliko je on poseban i dragocen i ne dam ga nikom... i sebično ga privlačim u svoj i zavlačim se u njegov zagrljaj... jer je to jedino suštinski važno... jer nas to čini onim što jesmo ili želimo da budemo.
images
 

Back
Top