29.07.2008.
Kad vec neko spomenu Novi Sad...
Ima tamo na N Naselju ,jedno sokace ...jedna mala ulicica napravljena od zgrada, nekako je bila simpaticna za sve stanovnike pa su joj dali i nadimak Tozino Sokace....e bas tu ,u tom sokacetu sam ostavio sve sto sam imao dati i to stoji rasuto uz bankine,ulaze ....jer sam joj obecao da cu se vratiti ,kad tad po nju,onako bas seljacki u belom mercedesu...
Sigurno je ostao i neki grafit pisan kredom (uvek smo bili fini )po zidu njene zgrade jer smo mislili ,ako zapisemo, reci ce biti jace....
Nisam zalazio dugo tamo ,strah me je njenog prozora koji gleda u kafanicu u kojoj sam je cekao iz koje osmatrao,iz koje planirao kako cemo imati srece i kupiti auto i otici negde,jeo leblebije...Zivela je na drugom spratu i imala laste na zavesi,imao sam crni kaput od dede i vecito cigaretu ustima...i imali smo nas,i te laste i snove ...Hej kako se samo smejala ...i imala je ime cveta i prezime crne ptice...
Ona se odselila,prozori su ostali prazni,ja sam stekao odlican posao ,lepu platu ,kucu sa dvoristem i kera,jedan veliki orah,poceo da uzgajam ruze,ozenio se ,dobio sina, kupio belog mercedesa....A ono sto sam imao nikad nisam dobio ,i gazi me to sokace i ne prodje dan da ne pomislim na nju....i pogledam taj mercedes i onda shvatim da je proslo 13 godina da ne znam gde je s kim je kako je....
Sta sam ovim hteo da kazem ne znam ,zato i stoji ovde jer ne znam zasto je tako.
01.08.Jutros sam se vratio iz setnje kad gle cuda shvatim da stojim na prozoru i ponavljam njeno ime kao mantru.
Moguce da sam malo skrenuo,nesto me cudno boli glava danima,a moguce da nikad nije ni odlazila i da je zivot samo ono sto osetis.
Kad vec neko spomenu Novi Sad...
Ima tamo na N Naselju ,jedno sokace ...jedna mala ulicica napravljena od zgrada, nekako je bila simpaticna za sve stanovnike pa su joj dali i nadimak Tozino Sokace....e bas tu ,u tom sokacetu sam ostavio sve sto sam imao dati i to stoji rasuto uz bankine,ulaze ....jer sam joj obecao da cu se vratiti ,kad tad po nju,onako bas seljacki u belom mercedesu...
Sigurno je ostao i neki grafit pisan kredom (uvek smo bili fini )po zidu njene zgrade jer smo mislili ,ako zapisemo, reci ce biti jace....
Nisam zalazio dugo tamo ,strah me je njenog prozora koji gleda u kafanicu u kojoj sam je cekao iz koje osmatrao,iz koje planirao kako cemo imati srece i kupiti auto i otici negde,jeo leblebije...Zivela je na drugom spratu i imala laste na zavesi,imao sam crni kaput od dede i vecito cigaretu ustima...i imali smo nas,i te laste i snove ...Hej kako se samo smejala ...i imala je ime cveta i prezime crne ptice...
Ona se odselila,prozori su ostali prazni,ja sam stekao odlican posao ,lepu platu ,kucu sa dvoristem i kera,jedan veliki orah,poceo da uzgajam ruze,ozenio se ,dobio sina, kupio belog mercedesa....A ono sto sam imao nikad nisam dobio ,i gazi me to sokace i ne prodje dan da ne pomislim na nju....i pogledam taj mercedes i onda shvatim da je proslo 13 godina da ne znam gde je s kim je kako je....
Sta sam ovim hteo da kazem ne znam ,zato i stoji ovde jer ne znam zasto je tako.
01.08.Jutros sam se vratio iz setnje kad gle cuda shvatim da stojim na prozoru i ponavljam njeno ime kao mantru.
Moguce da sam malo skrenuo,nesto me cudno boli glava danima,a moguce da nikad nije ni odlazila i da je zivot samo ono sto osetis.