JEDINSTVENI MAKS 3.deo

„Majko, šta su to ’kupci’?“ pitao je kada se vratio. Nije joj pričao o svom susretu sa buldogom, jer je neprijatnost te epizode, čim se našao u sigurnosti doma, izbledela u njegovom sećanju i ustupila mesto važnijim pitanjima.
Lejdi Ester je odgovorila kako se to ne može lako objasniti, ali da postoji sinonim: ’novi vlasnici’. Maks se začudio: znači li to da će Mirka, Bebu i ostale zameniti novi ljudi? „Da“, rekla je ona, „oni će doći i odneće te negde daleko, gde ćeš živeti sa njima.“
„Zar te više nikada neću videti?“ plačno je upitao.
„Verovatno nećeš.“
„Ali, ja ne želim da odem odavde. Zar nisi rekla da će sve biti dobro ako im pokažem koliko ih volim?“
Majka je uzdahnula: „Želeo ti ili ne, moraćeš da odeš. Zavolećeš nove ljude i novi dom. Zaboravićeš sve, pa i mene. Mi, psi, poslati smo na ovaj svet da bismo ljudski život učinili lakšim i lepšim. Naše je da to ispunimo, i nikada ne požalimo što smo to činili“.
Maks nije mogao da poveruje da bi ga Mirko dao drugim ljudima – ne posle svih milovanja i njihove igre. „Mora postojati način da ih nateram da promene mišljenje…“
„Ljudi retko menjaju mišljenje.“
„Oni me vole.“
„Ljudi čas vole, čas ne vole.“
„Kako je to moguće? Ja volim njih, i nikada ih ne bih dao kupcima…“ U trenutku mu pade na pamet pomisao kako bi to bilo strašno kada bi, na primer, Mirko doveo Grofa u njihov dom. „Ne bih dozvolio da poklone ljubav drugom psu…“
„I to se događa“, kazala je Lejdi Ester. „Ponekad čoveku dosadi njegov pas, pa ga da nekom drugom ili ga napusti, a sebi uzme drugog. Sve zavisi od sudbine…“
„Šta je to ’sudbina’?“
„Nešto što mora da se desi, ali mi, psi, u rukama svojih gospodara, nikada ne znamo šta i kada će se desiti…“, mudro zaključi njegova majka.

Bio je zapanjen i vrlo uplašen za svoju sudbinu. A šta ako me daju starcu sa buldogom, pomislio je, ili me ostave u parku, samog?
Imao je još mnogo pitanja, ali se više nije usuđivao da ih postavi. Majka je zevnula, spremajući se za počinak. Maks se sklupčao pored nje, pitajući se šta će doneti novi dan. Po glavi su mu se vrzmale crne misli, koje nikako nije uspevao da odagna sve dok, napokon, uljuljkan ritmom majčinog disanja, nije utonuo u san. Sanjao je park i u njemu stazu koja nikuda ne vodi, zatim razjapljenu buldogovu čeljust i, u isto vreme, toplo krzno Lejdi Ester.

Kada se ujutru probudio, Maks je osetio neko neobično komešanje u vazduhu. Da li je došao taj dan, bilo je prvo što mu je palo na pamet, kada će doći kupci?
Na sve načine pokušao se dodvoriti Mirku. Bio je tih, trudio se da odoli izazovu u vidu raznih stvari, privlačnih za grickanje i glodanje; čak je, stavljajući se na velike muke, ostavio u svojoj posudi nešto hrane. Nije se ni upiškio sve dok ga nisu izveli u parkić. Sam park mu je delovao neprijateljski; strepeo je da će se odnekud pojaviti čovek sa buldogom i odvesti ga sa sobom. No, ništa slično se nije desilo.

Dan je tekao uobičajeno i Maks je, dremajući nakon popodnevnog obroka (koji je slistio bez ostatka), pomislio kako se možda prevario. Ipak je bio samo štene, i instinkt o nekoj nadolazećoj katastrofi verovatno ga je vodio u pogrešnom pravcu. Razmišljao je – ne bez sujete – o mogućnosti da su ljudi shvatili njegovu jedinstvenost i odlučili da vole samo njega (i Lejdi Ester, naravno, ali malo manje).

Kada se oglasilo zvono na vratima, majka, koja je onjušila vazduh, šapnula mu je: „Nemoj se plašiti. Ako te odvedu, ponašaj se onako kako sam te učila: voli ih bez rezerve, predano, svim srcem.“ Njen glas je zvučao bolno, i Maksu se učinilo da su joj oči, na trenutak, dobile drugi sjaj. Hteo je da se podvuče pod njeno telo i tu, u toplini, potraži utehu, ali ga je ona blago odgurnula. Drhtao je od iznenadnog talasa hladnoće i straha, zbog čega je napravio baricu ispod sebe.

Ljudi, koji su ušli u sobu, nisu delovali tako strašno kao što je strepeo. Bilo ih je dvoje: muškarac i žena, i na licima su nosili osmehe. Izgledali su mlađe od Mirka i Gordane. Nagnuli su se nad Maksa; mogao je osetiti njihov dah i ženine prste, kako mu se provlače kroz kudravu dlaku na leđima. Nepoznati čovek razgovarao je sa Mirkom i Maks ništa nije mogao razumeti. Žena, koja je ostala pored njega, kazala mu je par reči, a Maksu se učini da boja njenog glasa ima neobičnu mekoću i blagost. Njemu se niko nikada do sada nije tako obraćao, ali je slične glasove čuo od svojih vlasnika dok su se igrali sa Bebom.

Ona ga je gledala pravo u oči, i Maks je zaronio u neobičnu boju njenih zenica, koje su ga podsetile na nebo iznad parkića. Nešto u ženinom pogledu budilo je u njemu duboko poverenje i osećaj prepoznavanja. „Maleni moj… maleni, slatki“, tepala mu je, a on je odjednom razaznao šta mu govori. Pa ja razumem ljudski jezik, pomislio je uzbuđeno, razumem! Kako se to dogodilo? Do ovog trenutka sam se oslanjao samo na svoj instinkt i na majčine savete, a sada sam potpuni, pravi pas… Zar sam tako brzo porastao?
Okolni glasovi brzo su se smenjivali; čuo je Mirka kako priča da je on, to jest Maks, ’dobro i perspektivno štene’; zatim čoveka koji kaže ’preskupo je’, pa opet Mirka – ’dogovorićemo se’… Nije shvatao značenje svake reči, ali je razumeo da se radi o njemu. Bio je ushićen spoznajom o svojim novootkrivenim sposobnostima ali je i tugovao zbog mogućeg rastanka s ukućanima i majkom. Setio se njenih pouka: Zavolećeš nove ljude i novi dom. Možda su ovo bili baš ti ljudi, koji su čekali da se on pojavi, i sada će upravljati njegovom sudbinom. Ili je on, Maks, bio njihova sudbina?

Oni su se dogovarali oko toga koliko vredi njegov život, i procenjivali ga, ali mu to više ništa nije značilo. Za njega nije postojala mogućnost izbora, niti je bilo verovatnoće da će se Mirko predomisliti i ostaviti ga pored sebe. Maks je u sebi plakao: za Lejdi Ester, za Bebom, i svim onim lepim danima koje je sa njima proveo. Pitao se ima li ikakve nade da će mu tamo, u tom drugom domu, biti makar upola toliko lepo koliko je bilo ovde. A sva ta neizvesnost i put u nepoznato podsetili su ga na neke slike iz njegovog dotadašnjeg života: buran trenutak dolaska na ovaj svet; zatim kada je video svoje nove uši; napokon, izlazak u prvu šetnju.

Kada je sve bilo gotovo, i žena ga uzela u naručje, okrenuo se, potpuno pomiren sa svojom psećom sudbinom, ne bi li poslednji put pozdravio Lejdi Ester. Ona je stajala na dovratku svoje sobe – njegova lepa majka, sada sa izgledom psa slomljenog srca. Zalajao je: „Zbogom, mama!“ Ništa nije odgovorila. Hteo je da je uteši, kao što je ona tešila njega, ali su se vrata za njom zatvorila i, poslednje što je Maks video, bio je majčin tužno obešeni repni patrljak.

Dole, u automobilu – koji je mirisao na sve ono što je bilo, i što će biti – sedeo je u ženinom toplom krilu, zagnjurivši glavu u krajeve njene suknje. Od vožnje je postajao sve pospaniji i jedino što je čuo, pre nego što je utonuo u slatki san, bile su reči: „Oh, zar nije divan ovaj mali… medeni moj, moj jedinstveni Maks?“
 

Back
Top