JEDINSTVENI MAKS 2.deo

„Vreme je za šetnju!“ uzviknuo je istog dana Mirko, i stavio mu ogrlicu oko vrata. Potom ga je prikačio za povodac. Maks nije znao šta se od njega očekuje. Uzica mu nije dozvoljavala da trčkara tamo-amo, kako je navikao. Bila je prekratka i ograničavala njegove korake. Kada ga je Mirko povukao prema izlazu iz doma, sledio se od straha: zar preći preko praga, izaći van poznatog sveta, bez Lejdi Ester?… Osvrnuo se, ne bi li potražio pomoć od majke, ali ona se već bila povukla u svoj ćošak i nije izgledala nimalo zainteresovana za rešavanje njegovih dilema.

Čovek je bio nestrpljiv; žurilo mu se. Uzeo ga je u naručje i preneo preko praga, stepeništa, sve do izlaska iz zgrade, odakle se, u produžetku dečijeg igrališta, prostirao parkić. Maksa je zapljusnula svetlost, i čitav spektar mirisa i zvukova preplavio je njegova čula. Mogao je čuti glasove, i lavež u daljini, bučne automobilske trube, škripu guma, pa čak i tiho talasanje vlati trave. Ugledao je mnoštvo do tada nepoznatih predmeta, različitih oblika i veličina, svet kakav nije ni sanjao da postoji.

„Zašto mi majka nije pričala o ovome?“ pitao se. Da je znao šta ga čeka, pohrlio bi napolje bez zadrške i straha. Jedino o čemu mu je govorila u poslednjih par dana (izuzev o ušima), bila je njemu krajnje nerazumljiva poduka o tome kako treba da se ponaša kada dođu kupci. Maks nije znao šta znači ta reč, i celo njeno izlaganje slušao je dremljiv, usredsređen na grickanje pronađene olovke. Prisećao se nekih stvari, na primer, kako, kada dođu ti ’kupci’ (verovatno još neki Mirkovi prijatelji, koji su često svraćali u njihov dom), on ne treba da stoji postrance ili pokazuje strah. Dalje, kako treba da bude živahan i potrči za lopticom kada mu je budu bacili. Zatim, da ih ne gleda tužnim, uplakanim očima, kao što to čini kada ljudi jedu, a on još nije stigao na red za svoj obrok. Ali, Maksu su majčini saveti zvučali sasvim besmisleno: pa zar on nije uvek veseo, zar ne potrči uvek za bačenom loptom, zar već nije pokazao svoj temperament, narav i pamet svima koji su došli da se sa njim upoznaju?
Lejdi Ester je pričala o nebitnim stvarima, a zaboravila je nešto toliko važno, kao što je spoljašnji svet. Malo se ljutnuo zbog toga, a onda mu je palo na pamet da je majka, možda, imala najbolje namere i sačuvala tajnu kako bi njegovo ushićenje bilo potpuno. Nije sada imao vremena za razmišljanje o razlozima njenog prećutkivanja – ugledao je vrtlog belog paperja maslačka, koji je lebdeo pored njegove glave, i poželeo da ga uhvati.

Mirko ga je vodio asfaltnom stazom, ne dopuštajući mu da potrči. Povremeno bi ga pogladio po leđima i govorio mu: ’dobar pas’. Maks se osećao važnim, možda najviše zbog ušiju, koje su tako elegantno pristajale njegovoj pojavi. One su, poput malih antena, hvatale talase koje su prozvodili glasovi ljudi i ponekog psa.
Zaustavili su se pored čoveka, na kome je Maks osetio vonj užegle masnoće. Mirko i on su se pozdravili, a zatim počeli da razgovaraju. Nije razumeo njihove reči, ali je prepoznavao raspoloženje koje su one odašiljale. Čovek je zvučao umorno i istrošeno, i po tome je Maks zaključio da je stariji od svih pripadnika ljudskog roda koje je do tada upoznao. U par navrata čuo je svoje ime. „Gle“, pomislio je, „o meni pričaju. Sigurno mi se dive. Govore kako sam jedinstven. Na celom svetu nema takvog psa, kao što sam ja.“

„Koliko je star?“ pitao je starac Mirka.
„Četiri meseca“.
„Šta ćete s njim?“
„Zna se – prodaja preko oglasa. Mada, već ima zainteresovanih“, rekao je Mirko, i pomazio Maksa po glavi.
(Bio sam u pravu, hvali moje uši…)
„Nemojte ga davati ispod cene“.
„Ni slučajno! Pa nisam džabe uložio onoliki novac u njegovu majku, parenje, sečenje ušiju!“
(I kaže kako me voli.)
„Koliko još ostaje kod vas?“
„Nadam se – ne dugo. Već sutra dolaze neki ljudi. Možda mi se posreći. Znate kako je: što duže ostane kod nas, veći su troškovi.“
(Priča o tome kako ih svakog dana ispunjavam srećom, naročito onda kada liznem Bebin prstić.)

Razgovor je bio prekinut kada je odnekud dotutnjao pas – ne pas, već jedno čudo od gomile mišića, koji su se talasali pri njegovim pokretima. „Grofe, miran!“ viknuo je čovek, i nabildovano čudo se zaustavilo tik ispred Maksa, mršteći se na njega i pokazujući zubalo, čiji su vrhovi štrčali iz donje usne.
Maks je osetio kako se u njegovoj glavi uključuje alarm. Oprez! – pištalo je, i uzmakao je, pribivši se uz Mirkove noge. Pas (buldog), po imenu Grof, nije mogao sakriti svoj prezir prema Maksu. Na sve načine trudio se da mu stavi do znanja kako je on, štene, suvišan na ovom prostoru. Kao prvo, podigao je jednu nogu, pomokrio se uz klupu (što je Maksu bilo vrlo neobično i nije izgledalo kao naročito praktično), dobacivši mu usput jedan, istovremeno nipodaštavajući i preteći pogled. Drugo, okrenuo mu je leđa i pravio se da ga ne vidi. Treće, oko vrata je imao bodljikavu ogrlicu, koja je trebalo da označi njegovu nedodirljivost i neranjivost. I sa te udaljenosti, Maks je njušio buldogov jak miris; on ga je, više od bilo kog dokumenta kojim se ljudski rod služio, obaveštavao o Grofovom načinu života: navikama, ishrani, godištu, poreklu, pravcu kretanja, prošlosti i, što je najvažnije – o sadašnjem trenutku, u kome nisu postojali raspoloženje i dobra volja za igru sa štenetom, makar ono bilo jedinstveni potomak loze Švarc-Riterhafta.

Maks je želeo da ide kući, svojoj majci. Hteo je da joj postavi brojna pitanja, i zagnjuri se u sigurnost njenog tela. Trzanjem povodnika pokušao je to staviti do znanja Mirku, koji je, međutim, i dalje stajao na istom mestu. Maks bi se sakrio bilo gde, a da je još uvek imao svoje stare klempave uši i rep, poslao bi Grofu signale predaje: ovako, njegove kupaste, nove uške, bile su drsko i izazivački izdignute, poput pobedničkih zastavica, pobodenih na bojištu.
Napokon, Mirko se okrenuo u pravcu odakle su došli. Maks je kaskao pored njega, osećajući na leđima Grofov mrgudni pogled. Bio je već gladan, žedan, umoran od utisaka.
 

Back
Top