...kad se ne umije, pisati vise...

......na sta proljece misli , kad pocne sve
da budi
na sta misli cvijet
kad lijeciti ne zna
od ljepote
brdo kad poludi
...pitam se
da li se iko pita
o cemu misli putnik
koji pored puta
trnjem luta...
...pitam se jer necu
sebi da kazem
kako bih mogao sebe
o nekom sjutra
da lazem...
...i ne pitam se
vise
onaj koji misli
ako se upita
pisati ne umije
vise...
 
"...onaj koji misli
ako se upita
pisati ne umije
vise..."

Istina,moj Faraonne...:)

To nešto autentično "naše"... izvire iz nas samih i ne podleže nikakvim zakonima,ni konvencionalnostima življenja.
Prosto postoji kao jedinstveno u nama (poput ličnog "pečata").
Začudjujuće je neshvatljivo,nepredvidjeno u svojim pojavama,ambivalentnih osećanja...istovremeno i lepo i bolno.
Čujemo ga tek u osami,kada utihne žamor svakodnevnice.
Tek tada počinje da kruži našim krvotokom,uvlači se u svaku našu poru,kola besomučno našim vijugama Uma.
Ne može da se pojavi kada mi to želimo,a obično se javlja nenadano.
Egoistično je,narcisoidno i samoživo...niti je voljno da pregopvara niti da odgovara na tudja pitanja.

Eto,tako ove misli tvoje večeras shvata Princeza iz Al Dbuni plemena,Vladiko pjesnika...:heart:
 
...Al Dbuni plemena, Princezo...
istu smo skolu prosli
istim putem u nju isli
istim putem nastavili
iste misli haraju nasim
tjelesnim potocima
kao magle kad se dizu
i opet vracaju
svojim otocima...

...ne zamotavam ja svoje misli od tebe Princezo jer, i kad bih htio
ne bih uspio...
 

Back
Top