ČAROBAN PAS 1.deo

Moja majka, virtuoz pisane reči i ljubitelj belih ukrštenica, razbolela se od Alchajmerove bolesti. U domu zdravlja, u kome je i sama nekada radila kao činovnica, godinama su je lečili od visokog pritiska i šećerne bolesti a da niko od stručnjaka, sa kojima se susretala kada je odlazila na redovnu mesečnu kontrolu, nije primetio promene u njenom ponašanju. Iskreno rečeno, nismo ni mi, njoj najbliži. Ako bismo ponekad i uhvatili neku nesuvislost u njenim izjavama, tumačili smo je neminovnim znacima starenja. Bilo joj je sedamdeset sedam i preturila je preko glave traumatično detinjstvo, tešku mladost, dva propala braka i sve ono što nosi život samohrane majke dve svojeglave ćerke.

Prvi nagoveštaj te čudne bolesti primetila sam, svega nekoliko meseci pre majčine smrti, na jednom nedeljnom ručku. (Mama je živela sa mojom sestrom i njenom porodicom, ali je vikendom dolazila kod nas.) Tog dana je imala neverovatan apetit i moj mlađi sin je zabezeknuto posmatrao kako njegova baka tamani već treće parče grilijaš-torte. Jela je halapljivo, nesvojstveno sopstvenim pravilima lepog ponašanja. U mladosti je bila velika, krupna žena; s godinama se sva smanjila, skupila u ramenima i skoro da je dobila tananost i finoću porculanskih figura. Sada mi je opet ličila na sebe nekad, od pre tridesetak godina, kada je krišom i na brzinu jela ostatke kolača, ne čuvši da je njena dvanaestogodišnja kći ušla u kuhinju sa bezazlenim pitanjem, nikada postavljenim… jer joj je, u deliću sekunde, razjašnjena enigma kako to da mama drži dijetu, a tako je debela…

Moja majka se, očigledno, više nije stidela. Mislila sam: u starosti su joj popustile stege. Da sam joj, još pre koju godinu, rekla da će mljackati i oblizivati prste, ne bi mi poverovala.

Posle ručka sam je zatrpala nerešenim ukrštenicama. Volela je kalambure, antonime, anagrame i sve ostale jezičko-stilske začkoljice; bila je ljubitelj Geteove poezije, Sturm und Drang-a, Hajnea i Brehta i poznavalac antičkih mitova, kojima je uspavljivala sve svoje unučiće. Bila je pasionirani čitač i član književnih klubova. Sedamdesetih godina napisala je zbirku pripovedaka. Za mnoge svoje priče, objavljene u časopisima, dobila je nagrade. Govorila je da je rešavanje ukrštenih reči isto što i partija šaha. „Ko se redovno bavi brojevima ili jezičkim konstrukcijama, mozak mu sporije stari“, bile su reči moje mame. Verovala je u nadmoć intelekta nad telom i tvrdila da čovek može ostati večito mlad, samo ako živi u skladu sa vremenom i redovno vežba svoj um.

Sada je, međutim, bila vrlo zamišljena, očigledno uhvaćena u koštac sa nekim problemom. Žmirkala je kroz lupu u novinski papir i nervozno dobovala prstima po stolu. „Treba li ti pomoć?“ pitala sam je, iako je ta vrsta uplitanja bila uvek ostavljana kao poslednja alternativa, onda kada bi moja majka nevoljno dizala ruke u znak predaje pred nerešivim lavirintima slova. „Na vrh mi je jezika…“, odgovorila mi je. „Kako se ono kaže…ono što se drži u ruci, ono čime se jede…“

„Viljuška, kašika?“ odgovorila sam, polu-šaljivim tonom. Nisam pretpostavljala da ona to ozbiljno misli.

„Da, kašika!“ rekla je sa olakšanjem i zapisala reč u prazna polja. Primetila sam da je to učinila brzo, kao da će jedan tako prost izraz, poput „kašike“, odleteti u zaborav. Bila sam zbunjena. „Da li ti se to često dešava?“ pitala sam je. „Šta?“ „To, da zaboravljaš“. Bila je začuđena mojim pitanjem. „Ne, naravno“, rekla je skoro uvređeno. „Pobogu, pa to se svima događa! Samo mi je bilo na vrh jezika“. Skoro da sam bila sigurna u to da je moja mama zaboravila da je zaboravila.

Nismo više spominjale ovu epizodu, ali je, iz nedelje u nedelju, iz susreta u susret, bilo sve više toga – „na vrh jezika“. „Srela sam… hm… kako joj ono beše ime… Podseti me…“, počinjala bi čim bi ušla u kuću, a ja bih se unapred naježila od našeg predstojećeg dijaloga, u kome je bilo više praznina nego smislenih reči. Jednom su joj, u autobusu, ukrali „ono – kako-se-beše-zove… na vrh mi je jezika… u čemu se drži novac…“ Kasnije se ispostavilo da se taj inkriminisani predmet – novčanik jarko crvene boje – uredno nalazio u dnu njene tašne. Drugi put je, pak, poželela da pojede „ono belo, slatko… počinje na neki samoglasnik… ah, da, alvu…“

Pa ipak, uspevala je da zavara sve oko sebe, izuzev, naravno, svojih ćerki. Sa sebi svojstvenim šarmom stare, ali dobro držeće dame, izgledalo je kao da se sa nama šeretski poigrava. Kada bismo, pronašavši izgubljenu reč, zakrpili šupljinu u njenoj rečenici, moja mama bi hitro izdeklamovala na sijaset sinonima ili odgovarajućih izraza na francuskom ili nemačkom jeziku. Još uvek je pisala. Beležila je svoje priče na prastaroj „Olimpijinoj“ mašini, prepoznatljivoj po lebdećem slovu o i iskrzanom e, i donosila ih meni, na čitanje. Bio je dovoljan samo letimično bačen pogled na te priče, uredno složene u fasciklu išaranu mrljama od indigo-papira, pa da shvatim sav užas majčinog stanja: njen spisateljski dar kopneo je, zajedno sa duhom. Zabeleške – jer to nisu bile priče u pravom smislu – odražavale su stanje unutrašnjeg bića nedovršenih misli i izgubljenih ideja.

Jednog martovskog petka, nije se pojavila u dogovorenih jedanaest pre podne. Čekali smo je u dvanaest, u jedan… Do tada smo sestra i ja već pomislile da joj se desilo nešto strašno i uzbunile sve mamine prijateljice, čije smo brojeve telefona pronašle u imeniku. Ona se – vidno iscrpljena – pojavila tek oko dva. „Zamisli, dušo, molim te“, rekla je plačnim glasom, „sela sam u pogrešan autobus… Ne mogu da se setim koji, ali sam stigla u neki drugi deo grada i nemam pojma kako je to moglo da mi se desi…“
Celo popodne bila je snuždena. Pravdala se lošim vidom, i, kako je rekla, povremenim talasima slabosti. Dogovorile smo se: da, otići će kod lekara iako smatra kako to nije potrebno; ne, ne treba ja da je vodim za ruku kao da je dete ili, ne daj bože, posenilila. Do uveče je zaboravila i ovaj događaj, ali mi je, pred spavanje, moja, do tada uvek vesela majka, tužnim glasom saopštila kako naslućuje da su joj dani izbrojani te da neće još dugo živeti. Nije zvučala samosažaljivo; u tim rečima nije bilo nikakve patetike, već, pre, neke pomirenosti sa sudbinom. „Uostalom, i vreme mi je“, bio je njen zaključak. „Samo ne želim da umrem vezana za krevet, u teškim mukama. I ne želim da izlapim, pa da nosim pelene, a da vi morate da me perete…“

Važnu ulogu u našoj porodičnoj drami (u kojoj se već tada nagoveštavao tužan kraj) odigrala je keruša Šiva. „Crna kao zift i dlake sjajne kao ibrišim“, obožavala je moju majku i za njom svuda išla poput neke tamne pratilje. Dočekivala bi je glasnim lajanjem, skačući joj na grudi i uplićući joj se u noge. Stalno sam bila na oprezu da je ne obori. Obožavanje je bilo uzajamno; mama ju je smatrala najlepšim i najpametnijim psom na svetu, a Šiva je volela da se ugnezdi pored njenih nogu, stavi glavu na njena kolena i prepusti se dugotrajnom češkanju. Nekada davno, u svom detinjstvu, moja majka je, navodno, imala sličnog psa. Stradao je pri prvom bombardovanju četrdeset prve i ostao upamćen kao izuzetno temperamentan, lajav i privržen deci – baš kao i moja keruša. Za tog psa bile su vezane mnoge anegdote i majčine uspomene: te kako je pojeo poslednji komad slanine, pa kako je ugrizao lopova za nogu, upiškio se u dedinu patofnu… Čak mu je posvetila i jednu svoju priču za decu, priču o Gari, čarobnom psu-izbavitelju, koji čuva napuštene, a izgubljene vraća kući. Gara se provlačio i kroz njene druge zapise; uskakao je, tu i tamo, iz teksta u tekst, čas kao junak bajke, čas kao simbolična figura u ljubavnoj storiji.

Kako je mami bivalo gore, tako je Šiva prema njoj bivala sve nežnija i maznija. Nije je više dočekivala kao ranije: nije više histerično skakala na njene grudi, niti joj se uplitala u noge. Došla bi do nje polako, vodeći računa o tome da je ne saplete ili, slučajno, ne gurne svojim telom – baš kao da je shvatala kako moja majka više nije ona ista. Mama je već uveliko bila zaboravila Šivino ime, i nazivala ju je ‘Garom’. Nisam u tome videla nikakvu simboliku, već samo znak njene zaboravnosti.
„Slepi ljudi imaju psa-vodiča“, rekla je tog dana mama, na rubu suza (pre nego što je potpuno zaboravila svoje putešestvije gradskim autobusom). „Iako nisam slepa, možda bi i meni bio potreban jedan, dresiran tako da me odvede tamo gde treba…“ Ovu rečenicu, izgovorenu drhtavim glasom, shvatila sam kao njenu spoznaju o nemogućnosti orijentacije u prostoru.
 
... dresiran tako , da me odvede tamo gdje treba.''

Lijepo je ovo od tebe ''Borac...''
Tako pise o majci dijete koje vise nije dijete ali je za majku i dalje dijete koje ne voli da odraste jer je igracke ne prate a roditelj ostavlja .
Nemoj se cuditi , odkud sad ovaj, Faraonn ?
Faraon cijeni kad neko cijeni druge pa i ako nijesu za cijenit . Faraonn se okrenuo i pisanju Vasem i zakljucio je da ste i u tome jaki, osjetljivi i ranjivi , a to je sve ono sto treba krasiti jednog Borca ,- a Vi ste jedan od njih !

P.S.
mislim da nijesam za baniranje sto sam dosao kod vas, u-ostalom mi smo gostoprimljiv Narod,-zar ne ''Borac...''
 
Moja baka koja me je odgajila je isto umrla od Alchajmera... pri kraju bolesti kad sam je posecivala u bolnici non stop, samo se meni smejala i oci su joj sjajile, dok smo telepatskim putem se sporazumevale jer nije vise znala ni da prica... evo rasplakah se... hvala ti puno na prelepoj prici :heart:
 

Back
Top