IZA SEDAM GORA, SEDAM MORA I SEDAM BRAVA 2.deo

„Možda nas vode na neko lepo mesto“, kaže Šećerlema, „tamo gde je uvek toplo i bogato hranom…“
Džangrizalo joj prezrivo dobacuje: „Pričaš gluposti! Pa, zar ti ova ljudska bića liče na neka, koja bi nas odvela u pseći Raj?“

U automobilu opet vlada muk; psi se nemo posmatraju. Tek poneko tiho zacvili, ali brzo ućuti pod strogim Vođinim pogledom. Pribojavaju ga se i sada, jer njegov neprikosnoveni autoritet ne dozvoljava kukavičluk i očajanje. On i glavu i rep drži uspravno, stavljajući im do znanja kako ne trpi suprotstavljanja.
„Ah, moja dečica“, jeca Sunčica. „Šta će biti sa njima?“
„Neko će ih već pronaći“, govori joj Šećerlema. „Ima još dobrih ljudi. Možda će se ljudska bića smilovati i preneti ih na sigurno, hraniti dok ne ojačaju…“
„I šta onda, čak i ako se to desi?“ upada Džangrizalo. „U ovom svetu nema za njih mesta. Čim poodrastu, izbaciće ih na ulicu, a tamo ih čeka ovakva sudbina…“
Vođa se ljuti na njega, zabacuje uši unazad i pokazuje mu zube. Džangrizalo bi hteo još nešto da doda, ali ga veliki pas prekida: „Nije nam potrebna tvoja filozofija o životu. Do juče si bio štene, i misliš da sve znaš. Sada nije mesto za takve diskusije; treba da skujemo plan kako da umaknemo.“
Džangrizalo se povlači u ćošak, podvijenog repa, uvređen što je nazvan štenetom. U psećem svetu, to je izraz koji označava neiskustvo i koristi se za ućutkivanje inferiornih pripadnika te vrste. Nije mu pravo, jer on misli da sve zna, ali je Vođa glavni, svi ga se plaše.
„Ima nas više nego ljudi“, govori veliki pas. „Ako udružimo svoje snage, možemo ih savladati. Nemamo mnogo vremena. Kada budu otvorili vrata da nas izvedu, ti, Džeki, pravi se mrtav…“
Džeki ga budno sluša, ne trepnuvši okom.
„Znaš kako se to radi: legneš na leđa i digneš sve četiri u vis. A ti, Džangrizalo, kada se čovek nagne nad Džekija, skoči mu na leđa. Dok se to dešava, ženke neka beže napolje… Ja ću se postarati za ostalo.“

Psi mašu repovima u znak odobravanja. Ne veruju da će bekstvo uspeti, jer se nijedan pas, koga su odveli šinteri, nikada nije vratio. Oni ne znaju gde nestaju svi ti njihovi poznanici iz ulice, ali se strašne priče o njihovoj sudbini prenose sa pokoljenja na pokoljenje. Kada psi noću zavijaju, oni šalju različite poruke. Njihov jezik je svojevrsna pseća Morzeova azbuka. Kada se sretnu oči u oči, komunikacija izgleda drugačije: psi poležu uši, reže, kostreše se, valjaju po zemlji, laju na različite načine… Čitava lepeza simbola, čiji smisao prepoznaju samo psi, i niko drugi. Oni umeju i da plaču, i da se smeju; veseli su i tužni; osećaju bol, patnju, kao i zadovoljstvo. Kazaljka na njihovom satu sedam puta je brža u odnosu na ljudsko vreme. I, ma koliko kratko da žive, u njihovom životu uvek ima vremena za čoveka. Oni se trude da ga razumeju, a čovek se uopšte ne trudi da razume psa, već samo da ga nauči poslušnosti.

Putuje mrtvački auto, skakuće preko džombi na putu, leti ka svom odredištu. Auto je stara šklopocija, izrabljena tokom godina lova i na njemu sve škripi i tandrče. Motor već dugo kašljuca, a pri svakom naletu na ispupčenja, tresu se prozorska stakla, poskakuje reza na vratima iza kojih se nalaze uhvaćene životinje.
Napred, u kabini, dva čoveka ćaskaju o svakodnevnim stvarima. Ne razmišljaju o svom živom prtljagu. Uostalom, njihov posao nije da misle, već da rade ono za šta su plaćeni. Zadovoljni su bogatim ulovom. Možda oni ne smatraju kako su psi živa bića, a pogotovu ne korisna kao, na primer, svinje ili kokoške. Stoka i živina mogu se jesti, a džukele su dežurna smetala, zagađivači ulica, prenosioci boleština… jednom rečju – štetočine. Moguće je i to da su razmišljanja o psima, osuđenicima na smrt, odagnali iz svoje svesti, jer je tako mnogo lakše mirno leći u krevet, pogledati detetu u oči ili sesti za trpezu.

Pozadi, Džeki svojim hrapavim jezikom liže Sunčicino uho. „Ne brini“, šapuće joj, „biće sve u redu. Vratićeš se kući, svojoj deci…“
Keruša je neutešna. Naslonila je bradu o njegove sapi. „Veruj starom Džekiju“, on priča i dalje. Rekao bi joj on još ponešto, najpre o svojoj zvezdi, ali za to sada nema vremena.
Džangrizalo je nervozan, uznemireno šetka po tesnom prostoru. Ide mu na živce Džekijev neprimereni optimizam. „Glupi, matori džukac“, mrmlja, „šta on zna… Samo koristi priliku da se udvara. Baš je našao pravi trenutak!“

Napolju je vazduh mlak, pun mesec obasjava pustu kolovoznu traku. Na njoj je, u ovim sitnim satima, samo auto smrti i presijava se na mesečini poput džinovske bubašvabe.

Od udarca o nešto tvrdo na putu bez povratka, brava na zadnjem trapu popušta. Pozadi, psi osećaju da se nešto dogodilo. Vođa prilazi zabravljenim vratima i vidi tanušan zrak mesečine kako se probija kroz uski prorez. Siguran je da, koliko pre kratkog vremena, tog traga svetlosti nije bilo. Gura njuškom, još malo, i još malo… Traka svetlosti postaje sve šira. Psi su se uskomešali, ali ne laju, već tiho prilaze i zajedničkim snagama gruvaju o vrata. Krila se, iznenada, širom otvaraju, i ukazuje se čistina. Njuh im ošinu miris svežeg vazduha. Prvi, bez dvoumljenja, iskače Vođa, za njim Džangrizalo. Stari kavaljer Džeki zastaje na izlazu i okreće se ka Sunčici. „Hajde“, govori joj, „požuri!“ Ona i Šećerlema se snebivaju; auto i dalje juri i teško je iskočiti. Sa te visine, tlo promiče zastrašujućom brzinom i izgleda im kao da su na karuselu koji se nekontrolisano okreće, preteći da će se svakog trenutka raspasti. Ali, potreba za slobodom jača je od svih strahova, i keruše izleću kroz vrata. Pri skoku, krhke šapice naglo udaraju o zemlju i krive se pod nezgodnim uglom, pa Sunčica oseća bol, koja se proteže od zgloba, preko kičme, sve do usplahirenog srca.

Veliki psi idu napred, manji za njima, poput kolone razigrane dečurlije. Jure u suprotnom pravcu, nazad, ka gradu. Veselo laju, šireći glas o svom izbavljenju. Šepajući, trči i Sunčica, misleći samo o tome kako da što pre stigne do svoje štenadi. Jedva držeći korak sa ostalima, mali pekinezer ne zna kuda bi, ali se odlučuje da prati Vođu. On mu se čini kao autoritet kome treba verovati, zaštitnik, božanstvo malih i izgubljenih pasa. Miris šinterskih kola ostaje zauvek zabeležen u njihovom kolektivnom pamćenju, kao podatak od ključne važnosti za buduće naraštaje. O tome će se pričati noćima, još dugo, dugo… sve dok priča ne preraste u pseću legendu.

Ljudi-lovci zaustavljaju automobil, izlaze, psuju, urlaju, bespomoćno mlate rukama. Psi su već predaleko i ne vredi trošiti noge na trk za njima. Ovoj noći nije suđeno da bude Valpurgijska. Dimnjak na kafileriji sutra neće začađaviti kao inače.

Čopor pasa prestaje da trči tek nadomak ulice iz koje su ih odveli. Rastaju se i svako odlazi na svoju stranu. Samo najstariji od njih – jednooki Džeki, mirno sedi na zelenoj padini i posmatra nebo. Na njemu je Mesec koji mu se prijateljski smeši, i Džekijeva zvezda, na kojoj je sve ovo već bilo zapisano.
 

Back
Top