Vrata



Kad god otvorim ta vrata, u grudi i lice grune mi talas toplog ustajalog vazduha. Nozdrve mi se napune mirisima izbledele hartije na kojoj su ispisana pisma drugaricama i simpatijama sa letovanja, osušenih cigareta sakrivenih među školskim knjigama, omota od bajadera dobijenih od nekog dragog i sramežljivog dečkića... I uvek me stegne u grlu i napune mi se oči suzama. Izgleda da starim... Zatvorim pažljivo vrata i dobro ih podglavim da se ne otvaraju ponovo. Ali, uvek se nađe neko da ih otvori i pruži mi ruku kroz njih... Ne želim, a ne mogu da se uzdržim. I znam da, ako tamo uđem, nikada se više neću vratiti. Jer, tamo je ipak sve lepše nego ovde...

Nisam mogla da verujem da se to zaista dešava, kada sam nedavno pročitala e-mail: „Dobar dan, da li ste Vi bili na moru u Savudriji 1986.god? Ako sam pogresio, izvinjavam se. P.“ Ponovo taj talas... I da bude sve neobičnije, već sam bila pomalo uznemirena, samim tim što nisam bila kod kuće, već u Londonu, za koji sam duboko emotivno vezana (duga je to priča...). Zar je moguće da me je P. pronašao posle toliko godina? Ali, bili smo deca... I on me još uvek pamti?! Odgovorila sam: „Da, ja sam bila u Savudriji. Družili smo se tamo, zar ne? Baš zanimljivo kako ste me pronašli. Tj. kako si me pronašao.“ I tako, pismo po pismo, malo približismo svoje životne priče jedno drugom. P. iako beograđanin, već dugo godina ne živi ovde, ali obećao je da će doći da se vidimo. Taj dan se približio. Ne znam da li da se radujem ili da tugujem. Naročito što je naša zajednička drugarica već pet godina odsutna. Odsutna zauvek...

Ponovo će me zapahnuti taj topli talas ustajalog vazduha, taj miris mora i zvuci zvonkog dečijeg smeha. Tako opojni mirisi više ne postoje. Tako razdragan smeh više ne umem da ponovim... Možda je trebalo da kažem da nisam ta devojčica koja je bila u Savudriji 1986.god.... Jer, možda ipak ne treba da otvaram ta vrata. Možda ću poželeti da ih zatvorim sa one strane i da se više nikada ne vratim...
 
Nisu to ista vrata. Ova je otvorio vetar koji je jos davno presao preko zaliva.
Mirise na ona stara, ali se iza novih vrata krije nesto novo.
Ko zna?
Zahvali istarskom vetru na novoj sansi. Necim si je, sigurno, zasluzila.
 
hakim bej;bt181485:
Nisu to ista vrata. Ova je otvorio vetar koji je jos davno presao preko zaliva.
Mirise na ona stara, ali se iza novih vrata krije nesto novo.
Ko zna?
Zahvali istarskom vetru na novoj sansi. Necim si je, sigurno, zasluzila.

Da..., uvek je lepo da se dobije šansa za još nekim toplim prijateljskim pogledom, bez obzira na mnoge krhke građevine koje mogu da se sruše pod udarom talasa minulih mirisa i nezarasle stare rane koje mogu od toga da prokrvare... Polizaću svoje rane, kao što uvek činim i nastaviću dalje.

Hvala na protraćenom vremenu na moje pisanije.
 
Haha S.dešava se to
i uvek je neizvesno kako će se odigrati
ali ta vrata ne treba nikad zatvarati
naprotiv treba kontinuitet ostvariti
sa svim što bilo je jer sve si to ti
uvek ista iako po formi različita
tek kad to shvatiš sebe ćeš spoznati
i u celosti svoja biti :D
ps.
Drago mi je da si opet ovde
ni ova vrata nemoj zatvarati
jer prijatelji smo ti i mi :D:heart:
 
zxy;bt181494:
Haha S.dešava se to
i uvek je neizvesno kako će se odigrati
ali ta vrata ne treba nikad zatvarati
naprotiv treba kontinuitet ostvariti
sa svim što bilo je jer sve si to ti
uvek ista iako po formi različita
tek kad to shvatiš sebe ćeš spoznati
i u celosti svoja biti :D
ps.
Drago mi je da si opet ovde
ni ova vrata nemoj zatvarati
jer prijatelji smo ti i mi :D:heart:

Hvala!

Valjda ću se spoznati jednog dana. :p


:heart::heart:
 

Back
Top