Pod Ćebetom

Bežiš mi u tom tvom carstu naše zagrejanosti
znaš da ovaj odviknut se gulio godinama na nekom kauču propalom
a sad zavučen jedva diše da ti se nebi smučio i ako je oprao zube.

Trpim i trudim se da ne drhtim ko miš ščepan u tvojoj ruci
jer bi ti to bio razlog više da se okreneš i zaspiš
topla i mirna a meni tupo vruće, sve je sve više kruće.

Gledam da zaspim primljen tu pod plahom jedne noći
pun mesec se nazire daleko sad kad mu se okrenuh u prozoru
grešim, jer ruka te tvoja me dodiruje, i šapućeš, “Tako mi je lepo moje zlato.”

bud@

buda_prayers.jpg
 

Back
Top