dvojka

Rano popodne,nedelja,kraj leta,Beograd-Nemanjina.Na Slaviji, ulazim u tramvaj-dvojku.
Crveni tramvaj,star najmanje 30 godina.Neudoban,kao da sam na brodu,klatim se levo desno.
Ali ne smeta mi ni najmanje,sve to.Zelim da obrnem krug..dvojkom.
To me podseca na detinjstvo.
Potpuno isto sve.I to klacenje,kocenje,zvono koje se cuje skoro sve vreme,tvrde stolice,
prozori koji su ili otvoreni,ili ne mogu da se otvore,zvuk tako karakteristican.
Dugo nisam usao u tramvaj,i evo ovog nedeljnog popodneva,sam u njemu.
I prija mi kao nikada.
Da li je to zal za detinjstvom,da li za Beogradom koga vise nema,bar ne u onakvom
izdanju,da li za propustenim zivotnim prilikama...
Pun sam sete.I prosto lepo mi je,tu u tom tramvaju,kao da ponovo imam 10-15 godina.
Sve je isto.Idemo Nemanjinom i prolazimo pored parka Manjez.Tu je bila i cuvena istoimena kafana.I dan danas je tu,ali postala je fensi mesto,sa gomilom nabedjenih tzv.japija.
Prolazimo Manjez, idemo ka Zel.stanici,ka stajgi,kako bi se reklo u zargonu.
Tamo je uvek zivo,ljudi odlaze,dolaze,putuju.Nema vise kafane Drvar,gde se jelo
uvek dobro,za malo kinte.Sad je tu Slot klub.
Idemo Karadjordjevom,kod Brankovog mosta,gledam zgradu gde je zivela Jeca,Jelena,
moja klinacka simpatija.Cujem da se udala za nekog mangupa,zivi u Danskoj.
Jelena zena koje nema--rekao bi Andric,trazio sam je..nisam je nasao.
Penjemo se Pariskom,prolazimo francusku ambasadu,levo je Kalemegdan,okupan
septembarskim suncem,lep je Kalis uvek.
Gledam zgradu Fakulteta likovnih umetnosti.Tu je bio kultni klub Akademija.
Akademija je osamdesetih ,uvrstena medju deset najboljih alternativnih klubova u Evropi.
Nema je vise,ni nje,i pored apela,peticija..nista,mozda ce taj biznismen, tu da kiseli kupus,
sta njemu(njima)znaci Akademija(DEMIJA),Nista,zalosno.
Spustamo se pored ZOO vrta i ulazimo u Dusanovu.
Tu je ziveo Caki,moj drug.Diplomirao je devedesetih i otisao u Kanadu.Ni njega vise
nema tu.Idemo dalje,Bajlonijeva pijaca,nema guzve,kasno je za pijac.
Dusanova sad postaje Dzordza Vasingtona,ulica,lepo uklopljen prelaz.
Pa 27.marta,ispod Tasmajdana,tiho je,onako nedeljno.Gledam neko dete seta psa,mobsa,
obozavam ga.
Masinski fakultet,masinac.Petkom je bilo vece metal i HC.muzike.
Ko zna sta je sad.Ulazimo na Bulevar,KST klub studenata tehnike.On se nekako drzi,
valjda,jer vidim plakat za neku svirku.
Htl.Metropol jos stoji u ruiniranom stanju.Poceli su da ga renoviraju i stali,mozda zbos svetske krize,ko zna.
I tako,spustamo se Beogradskom,ka Slaviji.Obrnuli smo krug.Silazim.
Sta je sem tramvaja dvojke,ostalo jos od mog grada?
 
Vrlo sugestivno napisano, čitam i pokušavam da pratim krug dvojkom.
Kao da sam i sama u tramvaju...Redjaju mi se slike mog grada; šta li je
od njega ostalo?...Kad sam odlazila prošli put nisam mu mahala niti rekla
zbogom, ni dovidjenja.
alsindjić, uspeo si da u meni probudiš uspomene, prave, iz života...Previše sam ja u
snovima i pesmama. Korigovaću se pod hitno. Hvala ti.:)
 
Ostao je i tramvaj 'šestica' za nas lokalpatriote sa Bulevara, uhvatio sam ti pogled kod 'Metropola' dok sam je čekao. Pogledaj večeras u 21:50 mesec da nam se pogledi opet sretnu, namignimo za naš stari Beograd.
 
Pogodi me u sred srede ovoga jutra...
Beograd je ostao hiljade kilometara iza mene, secam ga se onakvog kakvog sam ga ostavila pre 3 godine, bilo je leto, sunce, Knez pun, lepi ljudi setaju, bilo je vise nade i vere u njihovim ocima.....Znam da vise nije isti, cujem, citam.....Znam i da Beograd danas nije ni priblizno onom Beogradu iz mog detinjstva....ali ja ga se takvog secam....svakog septembra-oktobra osecam miris pecene paprike, cujem zamor dece koja idu skolu, mozak pamti neverovatne stvari i nikad ne zaboravlja....Klancam se u 26-ci u mislima, sedim u parku iza zgrade, setam se Bulevarom, kupujem cipele i farmerke, pijem kafu na Obilicevom vencu sa drugaricama, setam Adom i disem punim plucima. Kapi kise na mojoj kozi, grmljavina, sneg, bol u prstima koji su se sledili....To je moj Beograd! Hocu ga nazad takvog! Niko nema pravo da nam uzme Beograd, a pogotovo ne da nas iz njega otera! Zelim da pricam ljudima o mom Beogradu, ali da ne pomislim u trenutku da preterujem, jer im pricam o Beogradu koji vise ne postoji...
:heart::heart::heart::bye:
 
Nije se promenio Beograd, mi smo se promenili.
Danas u njemu vidimo tramvaje, nedovrsene zgrade, zatvorene klubove...
Nekada smo videli oci.
Za svako od nabrojanih mesta nas vezuje secanje na necije oci... kosu, glas...
Ljubili smo se na demiji, kao "neobavezno" caskali u kst-u, delili sediste u 26-ici...
Gledali smo se u oci.
Ostarili smo, pogled nam se spustio, i vise ne vidimo oci. Samo beton, zgrade i bilborde.
Ali, ako dovoljno dugo posmatramo, videcemo klince koji lice na nas nekada. Klince koji gledaju u oci.
Videcemo buducnost.
 
Poslednja izmena:
Pa i nije bas da se nije i Beograd promenio, doduse, mi smo ga promenili.
Na svakom cosku je kladionica ili slot klub, nabudzena zgrada na zgradu - uplasis se kad vidis cudoviste nasadjeno na lepu staru visespratnicu, bilbordi i gde im mesto nije, brza hrana na svakom cosku, drvoredi sve redji...
Doduse, mase nam velelepni novi most, Novi Beograd vise nije spavaonica ali je sav u metalu (sto i treba da ostane s one strane reke a ne u starom delu grada)...neki novi bulevari, besumni tramvaji, preuredjen park Tasmajdan...

Sve je to, i lepo i ruzno, nasih ruku i ociju delo. Grad se menja sa nama, za nekog dobija dusu, za nekog gubi.

p.s. onaj ko voli i danas vidi samo druge oci, to se ne menja :D
 
Poslednja izmena:

Back
Top