Subjekat

Посматрам албуме на овом форуму и скоро увек наиђем на опис албума " Ово сам ја" при чему тај мисли на своје тело. Да ли се неко икада запитао шта је заправо то "ЈА" ?
Овде се сусрећемо са великим филозофским учењем о немогућности сазнања субјекта .

1) Субјекат је једно када ту реч узимамо у логици где имамо субјекат суда са својим предикатима.

2) Субјекат је друго када га узимамо као вршиоца радње у реченици

3) Он је треће када се у уобичајеној употреби за субјекат узима нека особа ,тј. њено тело.

"Субјекат" није ништа од овога када га узмемо у смислу корелације са објектом. Када га узмемо као оно што опажа опажаје у свести а што је најближе значењу речи "ЈА".
Па шта је то "Ја" ?

Њега нико никада није видео, нити ће га видети, јер би сам тај догађај био противуречност. Тело је такође објекат у свести субјекта, док он сам никада није био опажен, баш као што око не може само себе да види.

Да си рођен у пустињи и да никада ниси изашао из ње, да ли би знао које су боје твоје очи ?
Не би, јер око не може само себе да види !

Исто тако, ако би неко опазио свој субјекат, оно што би тако опазио, не би био субјекат већ објекат неког другог субјекта који би и даље остао изван могућности опажања.

У једној реченици:
Оно сто све сазнаје а ни од кога није сазнато јесте субјекат

Дакле, ја не знам ко сам. То не знате ни ви. То не зна нико јер је "Ја" недоступно људском сазнању. До њега морамо доћи другим путевима него што је опажање и мишљење.

Постoји једна "вежба" која сваком може приближити шта је субјекат:

Ради се о томе да замислите неку сцену у својој представи на свом "унутрашњем платну". Најпогодније је да сцена буде динамична. Рецимо, замислите орла како напада човека.

Овде имамо:
1) Унутрашње "платно" испред нас (не нашег тела), нешто као у биоскопу
2) Имамо сцену човека који маше рукама док га орао напада.

Дакле, имамо и простор и време, и објекте, ствари, човека , орла, кретање. И ништа од тога није споља већ "унутар наше свести.

Али сада следи просто питање. Ко ту сцену посматра?
Ко седи у "биоскопу"? И којим "очима" он посматра овог човека и овог орла? Никаквих очију ту нема, очи су споља и гледају у монитор. Па ко је тај онда што посматра тог орла и човека, ако то нисам ја тело, са својим очима?
Одговор је субјекат. Оно што сазнаје а што никада није сазнато а што налазимо у себи као самосвест и као сведока, као гледаоца, а то није тело, већ оно што све сазнаје, укључујући и тело, а само никада није сазнато. То је субјекат као корелат објекта.

Важно је схватити шта је субјекат како би разумели Барклијеву корелативност субјекта и објекта. Јер када се са њом сусретну многи очито под субјектима замишљају људе и тиме потпуно промашују сву снагу те филозофије.

На пример : На овој слици доле немамо два субјекта, већ два објекта, два опажаја људских тела која су испред субјекта, који, међутим, није опажен, нити може бити опажен, јер је он тај који опажа ова два објекта а сам није објекат.

Назив слике" Два човека у контемплацији"
product-100-l-1_zps.jpg


Исто тако, на овој следећој слици, сопствено тело које овај човек овако види такође је објекат испред његовог субјекта а који он не може видети. Ма шта радио, видеће само објекте испред њега али не њега самог а међу тим објектима стоји и његово тело које је, понављам, објекат.

images_zp.jpg


пс. Кантово "синтетичко јединство аперцепције" такође може појаснити тему: http://forum.krstarica.com/blog.php?b=11470
 
Poslednja izmena:
Pitam se, koliki moron treba da budes da bi "pod Ja" zamisljao svoje telo???

Ти не замишљаш своје тело када кажеш "ја" и то је исправан став, али сада кажи шта замишљаш под "ја"?

Немој само рећи своје тело? :think: А надам се да нећеш навести ни неки други објекат. Па шта онда замишљаш? Где је то? Може ли се опазити? На било који начин регистровати тако да то што региструјеш не буде објекат већ субјекат?

пс. Ово су питања која требају показати да ма шта радили, ма шта контемплирали и експериментисали у свом искуству, у сазнању, увек ћемо имати посла са објектом, никада са субјектом!

А опет свако управо тај субјекат зове "ја".

Дакле, говоримо о самосвести, о непосредном искуству у коме ЈА можемо једино наслутити не и опазити.

Епа видиш, то ЈА које нико није видео, опазио, мислио, а које свако налази у себи као своју суштину и зове је "ја" јесте субјекат и корелативни услов постојања објективног света.
 
Poslednja izmena:
Samo jos ovo, napravi test, koliko ljudi ume da opise sebe..... ?

Ниједан. Јер субјекат није нешто што се може описивати тј додељивати му атрибуте.
Онај ко описује себе рецимо као вредну особу ( а изгледа да на такве описе мислиш) замишља своје тело које ето нешто вредно ради, а не замишља субјекат који се не може опазити, самим тим ни замишљати... па ни додељивати му атрибуте "вредан".

Међутим, ако мислиш на описе осећања онда говориш о вољи и умногоме си се приближио субјекту, јер ту наилазимо на оно што је Шопенхауер звао "чудо" тј. идентитет субјекта сазнања са субјектом хтења.

Identitet subjekta htenja sa subjektom spoznavanja, po kojemu reč JA oba uključuje, jeste čvor sveta, a stoga je i neobjašnjiv. Samo su nam odnosi između objekata shvatljivi; ali među njima mogu dva biti jedan, ukoliko su delovi jednog celog. Ovde naprotiv gde je govor o subjektu, ne vrede više pravila za spoznavanje objekata, a istinski identitet spoznavajućeg sa onim, što se spoznalo kao htenje, dakle identitet subjekta sa objektom, neposredno je dat. Ko sebi neobjašnjivost toga identiteta pravo predoči, taj će ga sa mnom nazvati čudom svoje vrste.

Šopenhauer. iz dela "O načelu razloga"

Као што видиш, воља нас умногоме прибилижује оном што смо, али ипак само делимично јер остаје, ма како била ублажена, форма субјекат који опажа објекат, у овом случају вољу.

И обрати пажњу да овде говоримо о спознању воље која није сазнање објективног света. Говоримо управо о непосредном искуству самосвести. Док споља, међу објектима, субјекта или "ЈА" нема!
 
Poslednja izmena:
Da si rođen u pustinji i da nisi izbivao iz nje-onda bi imao legitimitet da tako misliš i govoriš jer bi bio primitivan,a ne civilizovan čovek.Ili težiš odbacivanju civilizacije?Pa onda sve instrumente pobacaj,pa i nauku koja objašnjava i strukturu i funkcije tvog oka i čak brzinu elektrolitičke misli,ali odbaci i taj comp.kojim nam kuskaš po tastaturi da svoje senzacije ne priznaješ i da smo stvari po sebi...Biva to pomalo i uvredljivo po normalnu mudrost koja nije protivna prirodi več živi u skladu s njom...Previše reči-za ništa naročito...
 
coviax1;bt169163:
Da si rođen u pustinji i da nisi izbivao iz nje-onda bi imao legitimitet da tako misliš i govoriš jer bi bio primitivan,a ne civilizovan čovek.Ili težiš odbacivanju civilizacije?Pa onda sve instrumente pobacaj,pa i nauku koja objašnjava i strukturu i funkcije tvog oka i čak brzinu elektrolitičke misli,ali odbaci i taj comp.kojim nam kuskaš po tastaturi da svoje senzacije ne priznaješ i da smo stvari po sebi...Biva to pomalo i uvredljivo po normalnu mudrost koja nije protivna prirodi več živi u skladu s njom...Previše reči-za ništa naročito...

Научни метод такође једино има посла са појавом тј са објектима не и са субјектом. Пример са оком је метафора а не суштина .

Ради се о томе да као што не можеш видети боју својих очију у пустињи тако не можеш видети ни свој субјекат. И то је граница метафоре. Немој је проширивати јер тиме пропушташ оно на шта указује. А она указује на суштинску немогућност а не на можда актуелну немогућности данашње науке да види субјекат.. Као што никада нећемо бити у стању да направимо или замислимо једнакостраничан правоугли троугао у равни, исто тако нећемо моћи опазити субјекат, јер би сам тај догађај био противуречност баш попут оног троугла. Тај субјекат који би тако опазили, заправо би био објекат испред субјекта који сазнаје а који не може бити сазнат и који никада није опажен.

Не можеш издвојити неки предмет, неки објекат, уз речи то је субјекат јер је то противуречност. Ако ипак тврдиш да није. Па покажи субјекат а да у исто то време то што си показао не буде објекат испред сазнајућег субјекта?
Надам се да схваташ немогућнсот тога. И да овде говоримо о нечему што се тиче непосредних чињеница свести а не математичких анализа на које си очито навикао и у којима тражиш оно што у њима нема. Суштину света и живота.
 
Poslednja izmena:
.... ovu su sve pitanja potencijala i njihovih ciljeva ... naravno , sve zavisi od retoričkih veština .. da se vratimo na početak ....

..filmsko platno u sebi ... ili unutrašnja slika ... ako njoj dodamo ton ( mislim , ako zamislimo i ton -- kompletan film ), onda imamo i unutrašnji filmovani dijalog ... a ako to imamo , onda imamo i misao o tome ... bez razmišljanja , nema dijaloga ni pokretne slike ... pa onda ako već razmišljamo , oni malo potencijalniji mogu u taj film da uvedu sve realne stvari ( miris , strujanje bilo čega -- mislim da urede svest tako da može sve ove stvari da doživi kao da ih prima slikama čulne percepcije ).... to bi mogli da ( zajedno sa filmom ) da nazovemo unutrašnji život ... a život kao život ne može se voditi ( ma bio unutrašnji ili pak spoljašnji ) bez potencijalne pretpostavljene intelegencije .... dakle , naše unutrašnje "JA" ima svoj unutrašnji život koji se bazira na njegovoj intelegenciji i njenim potencijalima ... sve to imamo činom rađanja ... dakle to možemo nazvati "prirođenim datostima " ... ( tu mnogi zakeraju jer novorođenče se razlikuje od tamo nekog mudraca -- kao nije svesno sebe .... ali ako zna da razlikuje ugrožavanje od udobnosti onda je svesno biće ; a novorođenče to zna i svesno poziva roditeljstvo u zaštitu kad je ugroženo ... ) ... dakle mnoge prirođene datosti kao i moć zamišljanja ,razmišljanja i smišljanja dobijemo s našim telom ... ako nema tela , nema ni tih moći ... ako ima tela ima i moći -- a to nazivamo bićem ... dakle čovek nije odvojeno objekt i odvojeno subjekt ... on je ( čovek )ucelovljeno biće ...
... zašto mnogi vole ovu stvar razdvojenu na telo i dušu ? ... (mislim da je to zabavnije raspredati nego li se diviti tamo nekima koji su posle tri četiri hiljade godina otkrili doktrinu religije) ...zašto mnogi nasedaju na ovu manipulaciju ? ...

... a prirođene datosti čovek je iskoristio kroz promišljanja o svemu ... stekao je znanja -- podigao na viši nivo svoje moći .. tako da je glupo misliti da čovek iz pustinje ne može videti boju svojih očiju ... razmislite... taj pustinjak je izmerio pristojno tačno rastojanje do meseca i sunca ( na lakat i znanje )... pristojno tačno je formirao model sunčevog sistema i odredio kinematiku kretanja nebeskih tela ... njemu zasigurno nije bio problem da vidi boju svojih očiju ... taj pustinjak je mnogo pre ovih znao za : opažaj /slika , misao / pokretna tonska slika , memorisanje i promišljanje / unutrašnji trodimenzionalni u boji život ....

...ima li koga kod kuće .. svi nazad u aleksandrijsku biblioteku ...
 
Poslednja izmena:
subjekat; ideja o njegovom trajanju; obrazac njegovog stvaranja;

&
Subjekat je izvesno "Mi-Jastvo", koje (kosmogonijski rečeno) počiva u plutajućem mehurju (upor. oku božanskog posmatrača): mestu gde se kristalizuju pravila sveg beskrajnog označiteljstva. Ono se budi iz "sna" tek kada ustanovi, u samom sebi, ram prvobitne opreke.

&
Ideja je, najpre, samo otpali vršak svetske piramide, ili onaj izraz prakolektivnog stremljenja (predsvesni
oblik njegove pravde) koji je ostao sam da pluta — bez dovoljnih koordinata u prostoru i vremenu.
Ideja — pre rasvete sopstvenog nepoznatog pratvorca — mora da domisli mesto svoje apsolutne
nemogućnosti, ili, da uskrsne tren pratvorčevog ogledanja na prvobitnoj prepreci — dakle, da “zaključi”
krajnji oblik svoje stranputice. A zatim tek da ”upamti”/apstrahuje ključnu fazu u procesu (”automatski”
ugrađenog joj) rasklapanja tog (lažnog) staništa: to je tren preloma, kao Idejina ”smrt” u sopstvenom
“zahladnelom” jezgru — koga “presađuje” u jedan preogroman prazan prostor: svemirsku zenicu,
mesto okretanja sazvežđa
. Ali, taj događaj preloma je samo jedna nesigurna pretpostavka, jer se njegovi
mogući efekti (po kojima se on i saznaje) šire predaleko, sve do poslednje bistrine gradivnih detalja
ove (— izvorom sveopšte želje, grotlom uvirućih sazvežđa, pokrenute/preokrenute —) Ideje-kao-Tvrđave —
mašinerije zvezdanog svesuočavanja.
Tako se jednom dogođen prelom Utočišta, i to na ravni Njegovog simbola (— ravni hipostaziranja onog
ne-preispitanog unutar Ideje; up. otelotvorenja one odaje što je jedina, unutar Tvrđave, ostala neispitana —)
premešta na ravan neposredne iz-sebe-pojave Ideje, — tj. spušta u situaciju njenog pretpojavnog kolebanja
— čime se tek oslobađa snaga njene kreativne ignorancije, odnosno eliminiše okivajuće je (u pratvorčev
simbol utkano) pred-znanje o nužnoj sebe-ne-ozbiljivosti njenog protiv-hica /koji je tvar haosa, mulj
postajanja/. Jer, prostor mogućnosti njenog prvog protivnika je istovremeno njen vlastiti, jedino
moguć prostor
; i to kao od nje same odaslat (“kliknut”) pa onda zaboravljen, ali ka njoj (iz daljine) unazad i
vraćeni pra-zov: — nalog (izdat sebi samoj) za (uvek iznovnim) postavljanjem pitanja /o krajnjim
konsekvencama nje same, kao vankontekstualne, disonantne/. Ali, taj traženi prostor njene mogućnosti to
isto i u vremenu postaje tek kada ga ovaj neposredni sadržaj praispunjenja (prvobitno zlo jedne mirujuće
neutralnosti) — potpunim razrešenjem od zablude ne-obečanog utočišta — svojevoljno napusti.
Stoga se, samo na sledeći način, Ideja ne iscrpljuje u predlošcima sopstvene pojave: — tako što
bipolarni princip njene umireno-nabojne pojave, kao u pokretnoj slici njenog “mi”-jastva nadživljena
smrt (uistinu: smrt prostora tek njene prve suprotnosti), ostaje skriven. I to na taj način što samo on
(kao “automatizovan”) razotkriva poseban ugao ulaska u vrt zbunjujuće sličnosti puteva (to je onaj
ugao što sprovodi sagledavaoca kroz bleštavu prozirnost idejinih pododeljaka); — odnosno: što tek
on razotkriva ključni tren za nesmetan prolazak sagledavaočevog pogleda duž upravo one krivine idejnog
okreta
koja bi ga inače presrela/odbila, — umesto da ga (kao putaju odapete strele) u sebe uklopi.
Prvopridolazni sagledavalac Ideje je stoga, spram njenog kobno-hipostaziranog lika (“svetlosnog androgena”
— Kalistosa), tek jedan drugo-bitni subjekt, (“slučajni”) prakonstituent njenog predstvarajućeg “mi”; — i to
onaj koji, kao mikrofiksacija posebnog ugla/ključa za put njenog uspostavljanja u vlastiti (unutarsvetski
nemoguć) subjekt (uporedo, apsolutni objekt — “biljni” zloduh prvobitne vasione), stoji u prestabilisanoj
harmoniji sa činom njenog samopotvrđivanja u tuđem oku, dakle, sa mogućnošću da ona “pasivizirano” bude
opažena.
Stoga je Ideja samo na taj način — sa i unutar ravni svoje pretpojavne mogućnosti — kadra da izdrži
proces sopstvenog preispitivanja: jer operiše s mesta svoje pra/slikovite fiksacije, što je lukavstvom
preeksponiranosti
skrivena od pogleda.

&
Božanstvo koje je beskonačno samoodnoseće, i time u dinamici (neizbrojnih) izmena svojih (najpre
dvaju) polova za spoljno oko nesagledivo, iscrtava jedno Lavirintno polje — koje je pogledom nezahvatljivo,
jer je sâmo milionito pomnoženo sa sobom, i pre nego što bi pronašlo ikakav svoj uporednik. A taj bi
uporednik mogao biti zastojna slika vlastitog procesa, odnosno, ona okosnica njega sâmog kojom je
određen prvi (egzemplarni) par sopstvenih (unutrašnjih) suprotnosti — onih koje su u stalnom potiranju!
Ali i to samotno ostrvce (kao preduspostavljeno mesto prožimanja daleko-budućih tvorevina) moralo je —
po jednoj produženoj, u beskraj projektovanoj liniji samo-volje ovog božanstva — biti njime samim
žrtvovano (pretvoreno u oblik samoodlaganja, strelu preodluke, ili negaciju istovremenosti tvorevine i
tvorca — koju oličava sâm egzemplarni par) da bi ono (u-njemu-opaženo) razvojno mnoštvo vlastitih
aspekata bilo spaseno i sačuvano: upravo kao klica koja može da proklija tek sa promenom one (surove)
atmosfere koja je vladala (oko ovog božanskog bića) u pretpočetku (njegovog sebe-stvaranja).
Jer, ono samo je izraz otpora prema svom prvom (virtuelnom) okruženju — stanju odsustva sopstvene
opreke, neophodne za preuspostavu vlastite ose; dakle, prema zrcalnoj slici svog (još-ne)-postojanja;
dakle, prema svemu onom već-dovršenom, sebe-nestvorenom; — a to je poziv (od strane božanskog bića)
na stvaranje, a ne samo (pretpostavno) utemeljenje sebe kao (prvobitnog) stvaraoca.
I budući da su pečati vlastitih u-pokretu-izlučenih aspekata onaj jedini odaziv (— preusmeravajući
putokazi sveg budućeg stvaranja, odupirući surovosti prvobitnog okruženja; delovi razbijene atmosfere,
kao izrazi mikrostabilisanog otpora u pukotinama inertno kotrljajuće gromade nestvorenog —) zarad njih
ovo pra-biće briše vlastiti uporednik; meru sebe-znanja, negaciju jednog istovremeno operativnog
dvojstva-u-sebi. Jer se ono — povrh toga — u njih iste i rasipa, kao ničim razlomive pečate; mrvi se u
putokaze sopstvenog praispisanog polja; u mrtva slova koja ga čine trajno nerešivim — prašumom
sveznanja
.
(...)
Ličnost virtuelne svemogućnosti mora, stoga, virtuelno umreti da bi se zbiljski rodila — probudila se u
jednom daleko širem kontekstu od kruga svojeg prasamozamišljanja, a koji je beskonačno reduplicira!
Tek tad se gubi, na nivou svesti pojedinca, potreba za sveobjedinjavajućom vladarskom kapom, i
uspostavlja se zakon sinhroniciteta. Jer, svaka tačka beskrajnosti tad sprovodi isti zakon: — sad svi
mogu postati transcendentalne Ličnosti!

Heliada (iz "Mojrine kontroverze")
 
Poslednja izmena:

Back
Top