Pisem ti pesmu bez imena i smisla

Tonem polako u vir bez kraja
i samo jos tolicko me drzi na tlu.
Zivim zivot izmedju bede i sjaja,
niti sam budna nit' sasvim u snu.

Postadoh zamorce sudbine i vremena,
patim cutanjem da ispostujem bol.
Misli k'o plamen stvore se od kremena,
secaju na proslost i zivot go.

Buktinja tuge pline bez pitanja,
kad joj se najmanje nadas razdre ti bit.
U moru drugih problema i lutanja,
ovaj se otme kao davni mit.

Niko ni ne brine o onom sutra.
Proslost je uvek, uvek iza nas.
Bude se i uzalud kopne nova jutra,
ja ne vidim ti lik, ja ne cujem ti glas.

I sta je zivot ? Pepeo i prah.
U grlu knedla i pelin ujedno.
Na vrh sve te bede pomoli se strah,
za koji mi je sasvim sve jedno.

Vece tone u noc, zaboravlja dan.
Ja ginem u mastilu na ovom papiru.
Cime jos da probam da prekinem ovaj san,
i nadjem sebi mesto u svemiru ?

Radio cuti danima, ni ne krci.
Vreme tece samo da bi se reklo.
Ni obicna tisina vise ne zvuci,
a na srcu hiljadu rana se speklo.

Praznina. Obicna, a nikad veca. Praznina.
Budi depresiju u svemu tom.
U dusi odzvanja bolna supljina,
bez imalo nade da nestace bol.
 

Back
Top