Čardak

Umirujući zvuk stihova joj je poput daška prelazio put od dna temena do ušne školjke. Uzbudljiva misao, činjenica da je neko nekada nekome napisao, posvetio ovako nešto, u njoj je budio neobuzdanu želju da prstima pomazi nečiji dlan. Divna jeza je strujila telom. Divno maženje s emocijama. ...

Magiju trenutka je prekinula Radmila, gospođa u dva broja manjem roze satenskom odelu. Poskakivala je po prostoriji i davala isntrukcije musavom asistentu koji je trebao da snimi Marijinu životnu priču. I sve to je trebalo da strpa u šest ipo minuta. Čitava potraga za tim „nečim“ smestiti u delić jednog uvek prekratkog sata. Međutim, ovog puta to je bilo i previše za ono zbog čega je došla. Seciranje vlastitog sentimenta je tako jednostavno vršila u sopstvenim mislima. Bila je vidno uznemirena. Radmila, vlasnica agencije je i dalje vikala na svog asistenta. Ali njega je jednostavno bilo briga. Mariji je ta njegova pomirljivost bila potpuno poznata, nije se sećala odakle ali mogla je da dočara sebi emociju koju je taj čovek nosio. Odrađivao je vlasnicu agencije, odrađivao je Mariju, odrađivao je život. Nastavila je da vegetira u toj nebitnoj raspravi. U sobi koja je mirisala na vlagu i duvan. Niskom prizemlju pred kojim su neki nepoznati ljudi zastajkivali i posmatrali je kroz klimave prozore. I oni su hteli neki odgovor. Šta da kaže? Kako da se obrati nekome koga ne poznaje? O čemu da priča? Možda neki stih, ili neka njena želja, nešto o porodici, bojama koje voli, muzici? Kako da fascinira nepoznatu osobu preko video poruke?

- Ne brinite Marija, bićete sjajni !- unutrašnji dijalog je prekinula žena koja je obećavala literarnu ljubav za sitne pare.
- Možete da počnete, samo se opustite, pričajte o uobičajenim stvarima, kakvu hranu volite, šta očekujete od muškarca itd... – završila je Radmila sa savetima i još jednom popreko pogledala kamermana. I on je uzvratio pogled, ali dosta nezainteresovano.
- Gledajte pravo u kameru, pokušajte da ne pravite nagle pokrete lica, ispravite se, otkopčajte još koje dugme na košulji itd itd.....-govorio je kamerman jednom rukom usmeravajući kameru a drugom češući svoje međunožje.

Odjednom, svetlo je bilo jedino što je videla. Nije ništa čula. Sedela je zagledana u crnu kutiju koja joj je osvetljavala lice i torzo i kojoj je trebala da govori o svojim intimnim stvarima. To je za nju trebalo da bude svetlo na kraju tunela. Ali nije bilo tako. Hladan znoj je oblivao dlanove. Nervoza je bila jedino što je osećala. Olakšanju, po koje je uzgred i došla, nije bilo ni traga. Tu je bila samo ona, u buđavoj sobi, sa članovima nekog njoj nepoznatog cirkusa i sa svetlom koje joj nije dozvolilo da gleda normalno. Sve je bilo prejako, izveštačeno i nenormalno. Kroz glavu su joj samo prolazile slike svih onih srećnih parova koje poznaje i sećala se svih onih stihova koje je pročitala...Ništa drugo. Zar je to kraj njenog puta, njene potrage? Zar pomoć pružaju ljudi koji su nesposobni da svoju emociju prenesu, ali sposobni da tuđu unovče?
Ne sve je bilo pogrešno, sve.....

- Da li je sve u redu, bledi ste?- upitala je Radmila pomalo zabrinuto
- Izvinite, mislim da neću moći- rekla je Marija
- Draga, pokušajte, nije to ništa strašno, verujte mi, imam iskustva sa svakakvim slučajevima- ponosna je bila Radmila na svoje iskustvo.
- Ne, zaista, mislim.....Ja ovo ne mogu da uradim – ustala je sa stolice, uzela svoje stvari i izašla iz sobe.

Ulica je bila pusta, bilo je to neko rano popodne, kraja jedne zime. Ljudi su uvijeni u hladnoću koračali nekim nizbrdim ulicama. Htela je da se prepusti masi, i krene u tom nepoznatom smeru u kom se svi kreću. Kao da su svi oni spoznali neku istinu koju ona silno želi da sazna, ali im nije prijala, a opet htela je da zna. Samo da se se oslobodi stega koje su je terale da priča o sebi, objašnjava sebe.

"Ja znam kako ti dišeš...."

Opet taj glas. Na trenutak, Sunce se promolilo, samo na trenutak. Čitav svet se zaustavio. Čula je škripu kočnica. Čula je jake emocije iskazane ljutitim rečima neke supružničke svađe koje su bežale negde visoko, mnogo više iznad njenog pogleda, letele u nebitno.... Činilo joj se da u tom momentu udiše upravo isti vazduh kao i On koji će u datom trenutku pritisnuti svoje telo na njeno i poljupcem joj preneti želju.

- Izvinite..... - neko je povukao za rukav i opet pokrenuo vreme.

Pogledala ga je neodrađeno.

- Izvinite gospođice. Moje ime je Nikola, potreban mi je novac, jako sam bolestan. I gladan...- nastavio je starac u iznošenom odelu od tvida, verovatno trešnjevim štapom, amanetom iz nekog prethodnog vremena u kome je on bio ono što jeste i nije molio. Ispružena ruka mu je lebdela u vazduhu kao nešto nestvarno, kao da se ona odvojila od tela i ispunjavala je zahteve gladnog organizma. Nije mogla da odvoji pogled od nje dok je preturala po torbi. Izvadila je novac. Nežnim pokretom ga je stavila u njegovu ruku i zatvorila je. Onda ga je pogledala u oči.

- Moje ime je Marija i ja sam sama – i udaljila se, neka nevidljiva kamera je snimila završnu scenu filma u kome glavnu glumicu nose daleko u plavo, nepregledno, neistraženo ali i mirno.


Epilog

Prestaću da menjam agregatna stanja i postaću voda.
Ona koja će te osvežavati.
Ona koja će ti ljubiti lice.
Ona koja će ti krstariti telom.



( za Mariju B. )
 

Back
Top