Acta serviana graeco-catholica - Blogovi - Forum Krstarice
Prikaži RSS

Mrkalj

Acta serviana graeco-catholica

Oceni ovaj blog
Pošto Srpska pravoslavna crkva vrši pasivni kulturološki pritisak na srpske naučne i ostale državne institucije da ne vode računa o srpskom narodu, već samo o pravoslavcima, nameće se realna potrěba organizovanog baštinjenja istorije, kulture i običaja srpskog naroda ostalih věroispověsti.

Ova tema posvećena je grkokatoličkom segmentu srpskog naroda, tj. onima čiji su prěci někada bili pravoslavci.

Prilozi slěde...

Pošalji "Acta serviana graeco-catholica" na Facebook Pošalji "Acta serviana graeco-catholica" na Google Pošalji "Acta serviana graeco-catholica" na My Yahoo! Pošalji "Acta serviana graeco-catholica" na Live Pošalji "Acta serviana graeco-catholica" na MySpace Pošalji "Acta serviana graeco-catholica" na Twitter Pošalji "Acta serviana graeco-catholica" na Digg Pošalji "Acta serviana graeco-catholica" na del.icio.us

Kategorije
Nekategorizovano

Komentari

Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja
  1. Mrkalj (avatar)
    http://www.vesti-online.com/Vesti/Ko...a-greska/print
    30. 01. 2011. 12:00h |
    Piše: Ratko Dmitrović

    Grko-katolici ili istorijska greška

    ...
    Iskreno, ne znam da li je Jasna Babić gornjom formulacijom htela nešto da objasni ili da se ubacivanjem u priču grkokatolika osveti Paviću. Ako je ovo drugo u pitanju, Babićka je hrvatskoj javnosti htela da kaže: Nino Pavić je Srbin, ne nasedajte na njegovo hrvatstvo, eno vam Žumberka.


    Ko su grkokatolici i šta je Žumberak? Grkokatolici su neka vrsta religijske nedonoščadi. Iz pravoslavlja su krenuli prema Vatikanu i ostali na pola puta. Nazad nisu hteli, niti bi ih njihova bivša pravoslavna zajednica prihvatila. Grkokatolici priznaju papu ali su zadržali sve obredne razlike u odnosu na katoličanstvo; kvasni hleb je sastavni deo njihove liturgije, vernici se pričešćuju pod oba vida, grkokatolički vernici nose bradu, žene se, imaju porodice, a njihove crkve gotovo da se ni po čemu ne razlikuju od pravoslavnih, uključujući ikonostas i ostalu unutrašnjost crkve.


    Grkokatolici su posledica nastojanja Katoličke crkve da metodom "unijaćenja" stavi pod kontrolu pravoslavne crkve; od Grčke, preko Srbije, Bugarske, Rumunije sve gore do Rusije, uključujući male pravoslavne zajednice u zemljama sa katoličkom većinom. Taj proces je u globalu odavno završen i danas imamo grkokatoličke crkve sa dva tornja, tzv. roge, kao neme svedoke tog vremena, i imamo male verske zajednice grkokatolika koje se tope, nestaju, ali ih ima. Unija je najbolje rezultate zabeležila na prostoru Ukrajine.


    Žumberak je naziv za pitomo, blago šumovito gorje udaljeno od Zagreba (na zapad) oko 60 kilometara, koje se naslanja na današnju granicu između Hrvatske i Slovenije. Sa druge strane granice, u Sloveniji, taj nastavak se zove Bela krajina. Izađete li na sajt opštine Žumberak ili na neki portal hrvatskih ljubitelja Žumberka saznaćete sve osim onog najvažnijeg - ko su Žumberčani i kakvo im je poreklo.


    U odrednicama "naseljavanje Žumberka" i "stanovništvo" naći ćete nove dokaze da je službena i neslužbena hrvatska istorija sazdana na falsifikatima i prećutkivanju. Tamo stoji da je nakon uspešnog prodora turske vojske prema Beču (Turci su jednom linijom napredovali i preko Žumberka ostavljajući iza sebe pustoš) i posle neuspešne prve opsade tog grada 1529. godine kralj Ferdinand doneo odluku o naseljavanju pustog Žumberka. Tom odlukom, tvrde hrvatski "povjesničari", doseljeno je najpre iz Senja i okoline a potom i sa prostora Like skoro 10.000 Uskoka.


    I tu se hrvatska istoriografija uglavnom zaustavlja. Nema objašnjenja ko su "Uskoci", kom narodu pripadaju, da li je to neki poseban narod, koju veru ispovedaju, kom bogu se mole... Ništa, samo "Uskoci". Zašto? Zato što se iza pojma uskoci kriju Srbi. A ko će od današnjih Hrvata priznati da su mu deda ili pradeda bili Srbi.


    Istorijski zapisi, koji se i danas čuvaju u Beču, sadrže istinu o uskocima i vremenu kada su oni doseljavani na Žumberak. Tu piše da su posle navedenog turskog prodora u Beču doneli odluku da se na toj liniji, kao bolja i čvršća odbrana od mogućih novih napada osmanlija, nasele ljudi skloni oružju i borbi. Izbor je pao na Srbe u Senju i okolini i Srbe sa prostora Glamoča, Srba i Unca.


    Radilo se o pravoslavcima iz Stare Hercegovine, Srbije i Bosne koji su u te krajeve došli povlačeći se pred Turcima, često i pod stalnom borbom. To je jedna teorija o Srbima na tim prostorima u to vreme.


    Druga teorija kaže da su Srbi tamo bili starosedeoci, a kao jedan od dokaza ukazuju na starost srpskih manastira Krka, Krupa i Dragović, podignutih u 14. veku, mnogo pre nego što su Turci prodrli dublje na Balkan i u srpske zemlje. Za one koji nemaju običaj da upoređuju događaje i datume reći ću da je, na primer, manastir Krupa podignut 70 godina pre Boja na Kosovu, a Manastir Krka 50 godina pre tog velikog sudara srpske i turske vojske.


    Oba ova manastira udaljena su od Kosova više od 1.000 kilometara. Šta su Srbi stotinak godina pre Kosovske bitke radili na obali gornjeg Jadrana, u Dalmaciji, Lici...? Interesantno pitanje za hrvatske povjesničare i za one Srbe koji nemaju pojma o istoriji naroda od kojeg potiču.


    Dakle, Srbi pristaju da nasele Žumberak i da se u slučaju potreba o sopstvenom trošku odazovu ratnom pozivu bečkog dvora. Za uzvrat dobijaju zemlju u vlasništvo i slobodu da u narednih 20 godina ne plaćaju porez. Bio je to prvi korak u stvaranju Vojne krajine na prostoru austrijske carevine. Danas su ti prostori u granicama Hrvatske.



    Jedan delić nalazi se u spomenutoj Beloj Krajini, u Sloveniji, nastavku Žumberačke gore, tačnije na prostoru Černomelja i Metlike. Černomelj je jedina opština u Sloveniji u kojoj i danas možemo naći Srbe starosedeoce, iz 16. veka, a raspoređeni su u selima Milići, Marindol, Adlešići, Bojanci, Paunovići. Među njihovim potomcima je i poznati slovenački glumac Radko Polič.


    Samo nekoliko godina nakon prvog doseljavanja Srba na Žumberak Katolička crkva, u sadejstvu sa bečkim dvorom, pokreće najpre perfidne pa otvorene i na kraju vrlo brutalne akcije protiv pravoslavlja. Srbi Žumberka pružaju veliki otpor pokatoličavanju, imali su čak 17 pravoslavnih sveštenika, ali njihov protivnik bio je suviše moćan.



    Krajem 16. veka, 1596. godine, Vatikan osniva tzv. Uniju (u Brest-Litovsku) kao način preuzimanja kontrole nad celim hrišćanstvom, pre svega nad pravoslavljem. Sveta stolica "velikodušno" nudi pravoslavnima da zadrže svoj obred, ali da priznaju dominaciju pape. Unijaćenje na Žumberku bilo je brutalno; pravoslavni svećenici koji su odbijali Uniju zatvarani su i prebijani, neki su u zatvorima i umrli, kao đakon Janko Prusac, na primer.



    Narod je verski obezglavljen, shvata da odbijanjem Unije uništava svaku perspektivu za svoje potomke, popušta u verskom, a kroz vreme i u nacionalnom smislu. Naturanje hrvatstva, koje je tu u susedstvu, ponude za bolji život izvan pravoslavlja i srpstva, pretapa srpsku zajednicu Žumberka u Hrvate grkokatolike.


    To i takvo njihovo hrvatstvo uvek će izazivati sumnju kod "pravih" Hrvata, katolika. Otuda ono sitno podmetanje Jasne Babić Ninoslavu Paviću. Inače, i veliki srpski pisac Milorad Pavić, vuče korene sa Žumberka, iz sela Dragoševci. Njegovi su davno podlegli unijaćenju, ali je sam Milorad bio pravoslavac.


    Potomci Žumberčana, koji se danas izjašnjavaju kao Srbi, žive isključivo izvan Žumberka. Razbacani su širom sveta, a u Srbiji ih ima u selu Kljajićevo, između Sombora i Vrbasa, gde su dospeli nakon Drugog svetskog rata.


    Na samom Žumberku, gde život zamire, ostalo je još oko 1.200 ljudi. Ima srpskih prezimena, ali tamo Srba više nema.
  2. Mrkalj (avatar)
    Citat Original postavio Mrkalj Pogledaj poruku
    ...
    Još poněki poznati Srbin, ovaj put iz Žumberka:

    Već sam spomenuo da je u prošlosti glavna i jedina duhovna i kulturna ustanova nas grkokatolika bilo naše Grkokatoličko sjemenište u Zagrebu na Gornjem gradu. Počevši tamo od 1681. pa do 1945. godine sva inteligencija na duhovnom, kulturnom, prosvjetnom, vojnom i drugim poljima ljudske djelatnosti potekla je iz našega sjemeništa. Spomenut ću samo neke:

    - Tadiju Smičiklasa, profesora povijesti i predsjednika Matice hrvatske i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, pisca dvaju tomova »Poviesti hrvatske« i urednika 18 svezaka »Diplomatičkog zbornika Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije«,

    - svećenika pjesnika Jovana Hranilovića koji je kao nitko drugi u svojim »Žumberačkim elegijama« opjevao je život u Žumberku,

    - pjesnika Marka Vukasovića koji je između ostaloga spjevao poznatu pjesmu »Kod kapele sv. Ane«,

    - pjesnika i pisca o žumberačkim narodnim običajima Daniela Gurovića,

    - Božidara Magovca, jednog od čelnika Hrvatske seljačke stranke,

    - još živućeg akademika Milana Heraka koji je napisao brojne članke iz područja geologije, a iz iste obitelji iz Brašljevice bilo je još desetak doktora znanosti.

    Mi Žumberčani imali smo nekoliko poznatih liječnika, pravnika, sveučilišnih profesora, istaknutih akademskih slikara, visokopozicioniranih časnika. Zagrebački gradonačelnik bio je Nikola Badovinac.

    Tomislav Vuković
    Glas Koncila


    ***


    Profesor Tade Smičiklas, naziva te tobožnje Vlahe – „tako zvanim“ Vlasima, izražavajući time jasno, da im to nije pravo nacionalno ime, iako su u starim zvaničnim listinama često puta tako nazivani. (Poviest Hrvatska, Zagreb 1882, II, r. 143 i d.).


    Rodna kuća istoričara Taděje Smičiklasa u Krašiću

    ***

    Nužno je ovdě navesti i poznatog romanistu i etimologa - Petra (u)Skoka Žumberačkog (1881-1956).





    ***

    feldmaršal Vid Gvozdanović, biskup Janko Šimrak, heroj domovinskog rata Miroslav Peris...
  3. Mrkalj (avatar)
    Citat Original postavio Mrkalj Pogledaj poruku
    ...
    Srpska unijatska crkva u Žumberku o kojoj je gorě bilo rěči:



    Crkva Blagověsti izgrađena u neovizantijskom stilu.
    kasnije měnja ime u Crkva Navěštenja Marijina, i zatim u Crkvica Sv. Marije.

    Parohijski dom u Pribiću je u baroknom stilu:




    Parohijski dvor u Pribiću, Žumberak



    Citat Original postavio Mrkalj Pogledaj poruku
    ...



    http://diavola.blog.hr/2008/08/index

    Ažurirano 26.08.2011. u 17:37, autor: Mrkalj
  4. Mrkalj (avatar)
    Citat Original postavio Mrkalj Pogledaj poruku
    ...
    Ipak ne mogu da se odvojim od žumberačke uskočke idile.

    Pošto većina ljudi ne zna ni gdě se nalazi Žumberak (od Schoenberg kao poznati kompozitor Arnold ) stavljam zemljovid radi lakše orijentacije:


    ŽUMBERAK

    Dakle, 20 kilometara zapadno od Zagrěba.


    Kod Pribića nalazi se Pribićki Strmac gdě je dvor grkokatoličkih episkopa i gorě pominjana neovizantijska crkva Blagověsti (danas "kapela" Sv. Marije) na ostrvcu usrěd jezera (što se na ranijim slikama ne vidi).

    Crkvu Blagověsti danas zovu "kapelom" kao i sve napuštene grkokatoličke crkve po Hrvatskoj, jer su orijentisane oltarom na istok, što nije moguće u slučaju katoličke crkve, ali je moguće u slučaju kapele. Zato, da narod ne zapitkuje prěviše, moderno je da ih krste kapelama, iako su prěvelike za kapele, a često ni groblja nisu u blizini. Trěba to znati.

    Inače, Pribić je i rodno město Tuđmanovog kardinala Franje Kuharića, a Pavelićev nadbiskup Alojzije Stepinac u obližnjem Krašiću bio je u doživotnom kućnom pritvoru.



    Dvor grkokatoličkih episkopa, Pribićki Strmac


    Kompleks dvora grkokatoličkih episkopa, Pribićki Strmac


    Gazdinska zgrada dvora grkokatoličkih episkopa, Pribićki Strmac


    Dvor grkokatoličkih episkopa, detalj




    Žumberak, Temelji "kapele" svete Petke u Budinjaku -
    - naravno, radi se o crkvi, a kapelom je zovu po novoj modi - vidi gornje objašnjenje.


    Žumberak, Grko-Katolička Crkva Sv. Nikole
    Ažurirano 26.08.2011. u 03:40, autor: Mrkalj
  5. Mrkalj (avatar)




    Kapela sv. Petronile

    Samobor, Budinjak

    Kapela Sv. Petke na Budinjaku nalazi se pokraj današnje rimokatoličke kapele sv. Petronile koja je izgrađena 1827. godine. Grkokatolička Kapela sv. Petke je zbog dotrajalosti srušena 1841. godine. Izgled Sv. Petke u potpunosti je bio nepoznat do arheoloških istraživanja koja su provedena 2006. godine.



    Otkriveni temelji građevine četverolisnog tlocrta (poput djeteline), 13 x 12 m, svjedočanstvo su o jednoj od najzanimljivijih žumberačkih crkava. Vrijeme njezina nastanka zbog odsustva ostalih nalaza još je nepoznato. Moguće je da je nastala u vrijeme romanike ili nekoliko stoljeća kasnije, u vrijeme doseljenja Uskoka na Žumberak.

  6. Mrkalj (avatar)
    26.11.2006.
    Novo arheološko iznenađenje u Budinjaku
    Otkrivena rijetka četverolisna kapela


    Zadnjih dvadesetak godina Budinjak zadivljuje stručnjake i javnost svojom bogatom pretpovijesnom prošlošću. Značaj nalazišta iz starijeg željeznog doba priskrbio mu je slavu koja se, za ovo danas malo naselje u središnjem dijelu Žumberka, činila više nego dovoljnom. Stoga je malo tko mogao pretpostaviti da Budinjak krije još iznenađenja i da će novim nalazima ponovno zaprepastiti arheologe.

    U kasno ljeto ove godine, Javna ustanova Park prirode Žumberak-Samoborsko gorje započela je arheološka istraživanja na brijegu koji se uzdiže sa sjeverozapadne strane Budinjaka. Cilj istraživanja bilo je pronalaženje ostataka grkokatoličke kapele svete Petke koja je zbog dotrajalosti srušena 1841. godine. Prema arhivskim podacima, nalazila se u neposrednoj blizini rimokatoličke kapele svete Petronile koja i danas stoji na vrhu brijega. Kako je nekoć izgledala sveta Petka do početka istraživanja bilo je potpuno nepoznato, a zahvaljujući poznavanju žumberačke sakralne arhitekture, s velikom je vjerojatnošću očekivan pronalazak jednostavne jednobrodne crkve s polukružnim svetištem.

    Postupno otkrivanje temelja svete Petke najprije je izazvalo čuđenje, a potom i oduševljenje stručne ekipe. Crkva četverolisnog tlocrta, čiji su se temelji ukazali nakon više od stotinu i pedeset godina, toliko je rijetka i neuobičajena da je u Hrvatskoj sačuvano tek nekoliko sličnih primjeraka.

    No, osim što je ponovnim pojavljivanjem i upozoravanjem na svoju vrijednost izazvala oduševljenje stručnjaka, sveta je Petka istovremeno stvorila i nedoumice oko porijekla četverolisne forme, kao i oko približne procjene vremena u kojem je građena.

    Pitanje je li nastala u vrijeme romanike ili u prvo doba naseljavanja uskoka u Žumberak riješit će tek nastavak iskapanja, kao i podrobna arhivska istraživanja.

    U međuvremenu, temelji crkve, koja se već sada može smatrati izrazito vrijednim dijelom hrvatske kulturne baštine, ponovno su zatrpani radi zaštite od dugotrajne i oštre žumberačke zime. Nadajmo se samo do sljedeće godine i nastavka istraživanja! Priliku da u nesvakidašnjoj ljepoti svete Petke uživamo trajno, a prostor postojećeg Arheološkog parka u Budinjaku obogatimo još jednim rijetkim nalazom, nikako ne bi trebalo propustiti.

    Morena Želle

    http://www.samoborskiglasnik.net/14d...datum=20061126
  7. Mrkalj (avatar)
    Citat Original postavio Mrkalj Pogledaj poruku
    ...

    Naselje Sošice za razliku od tipičnih žumberačkih sela raštrkanih po brjegovima ili zbitih u dolini rijeka, smjestilo se u prostranoj dolini sošičke visoravni. Naseljem dominiraju dvije crkve, jedna pored druge grkokatolička crkva Sv. Petra i Pavla i rimokatolička kapela Uznesenja Blažene Djevice Marije.





    Narodne nošnje u žumberačkom muzeju
  8. Mrkalj (avatar)
    Citat Original postavio Mrkalj Pogledaj poruku
    ...
    Adam Pribićević 1955:

    Prvi veliki nasrtaj na pravoslavlje, s pokušajem unijaćenja, izvršen je u Varaždinskom Generalatu. Izvršili su ga zagrebački biskupi N. Stepanic, pa P. Domitrović, Vinković i drugi.

    Kako je naprěd rečeno, srpski mitropolit Vasilije prěšao je iz manastira Orahovica u turskoj Slavoniji u ovaj Generalat 1595. g. On je podigao manastir Marču i u njoj bio do svoje smrti 1609. g.

    Biskupi su htěli zadržati zemlje na koje su Srbi naseljeni. Držali su da će to biti lakše ako ih pounijate. Materijalni interes složio sa s věrskim i oni su pošli odlučno na posao.

    Kad je pećki Patrijarh postavio novog vladiku Simeona Vretanju progonjen od Domitrovića, ovaj vladika prima uniju. Narod srpski o tome nije imao pojma, jer su crkveni obredi, praznici, nošnja sveštenika jednaki. Razlika je samo u tom, što unijati priznaju Papu. Njega potvrdi za vladiku "katoličkih Srba grčkoga obreda" 1611. g. Papa Pavao 5.

    Nadvojvoda Ferdinand (od 1619. do 1637. car), najgori Habzburgovac, fanatični rimokatolik koji je uništio protestante u Austriji, u more krvi zalio Češku i Austriju, danju klao, a noću se na kolěnima molio Bogu za oproštaj grěhova, bio je tada zapovědnik cěle Krajine. On naredi da vojna vlast mora oružanom rukom pomoći širenje unije među "nevěrnicima", ako bi se oduprli.

    Tako je osnovao u Marči unijatsko vladičanstvo. Izređalo se desetak vladika. Marčanski kaluđeri ostali su pravoslavni, a bili su potajno, i nekoliki od vladika. Narod nije htěo ni da čuje za uniju. Osmi je bio pravi unijat, vaspitan u Italiji. On se usudio da u Karlovačkom Generalatu pozatvara sve pravoslavne crkve, a u Varaždinskom je izazvao bunu Srba 1672. g. Poslě bune bilo je 14 lepavinskih kaluđera osuđeno na galije i svi su tamo pomrli. Iste godine osuđen je na galije i gomirski iguman Simeon Nijemčević. I mnogi drugi bili su osuđeni na druge kazne. Godine 1678. ogorčeni Srbi pokušaju da spale Marču. Kad je Srbima na silu otet, srpski hajdučki harambaša Tomašević zapali ga 1787. g., te unijatske vladike prenesoše svoje središte u Pribić kod Karlovca, pa u Križevce. Od manastira stoje ruševine, jer su ga Srbi opet zapalili, kad su ga unijati obnovili. Mislili su: "kad ne može biti nas, koji smo ga sagradili, neće biti ni unijatski."

    Iako su srpske privilegije bile protegnute i na Hrvatsku, o tom se nije vodilo računa ni u Karlovačkom Generalatu. I, čim je savladana Rakocijeva buna i završen španski naslědni rat, otpočela je na Baniji, u Lici i na Kordunu běsna hajka na Pravoslavlje. Potvrde privilegija nikad nisu proglašavane, pa su se vlasti gradile da za njih ne znadu. Zagrěbački i senjski biskupi, uz pomoć karlovačkog generala Josipa Rabate (1709. - 1729.) žarili su i palili.

    Dvě beštije u Lici běsněle su: Senjski Biskup Adam Ratkaj i kapuciner arhiđakon Marko Mesić, koji je protěrao episkopa – mitropolita Ljubojevića. Postavljenim srpskim vladikama nije se dopuštalo da vrše svoju vlast. Narod je terorizovan. Tada su prětnjama i silom, porimokatoličeni: Adžije, Starčevići, Radoševići, Mandići, Vuksani, Pavlovići, Budisavljevići, Vukelići, Petrovići, Uzelci, Vukovići, Došeni i drugi. Gdě je Srba bilo manje nisu mogli teroru odolěti. U Baniji oduprli su se Srbi oružjem, da priznadu unijatskog vladiku. U Lici su Srbi, gdě se moglo, palili onima koji bi prevěrili sěna, zgrade i ubijali ih i to je zadržavalo otpadništvo.
  9. Mrkalj (avatar)
    Citat Original postavio Tарчиан Pogledaj poruku
    ...
    Grkokatolici se križaju s tri prsta
    (tekst je objavljen u Glasu Koncila, kao pamflet. nigde se ne pominje da su grkokatolici bili pravoslavni, niti da su bili Srbi)

    Grkokatolici na Žumberku: Ohrabruje okupljanje mladih u žumberačkom podnožju


    Uskočki vapaj za spasom

    Prema najnovijim podacima iz ordinarijata, Križevačka biskupija ima 21.467 vjernika istočnoga obreda, grkokatolika. Od toga je 15.566 vjernika na području Republike Hrvatske, dok je 4776 grkokatolika u Bosni i Hercegovini te 1298 u Sloveniji. Po narodnosti u Hrvatskoj je najviše, 7830, Rusina istočnoga katoličkog obreda, zatim je 6294 Hrvata grkokatolika i 2295 Ukrajinaca. Ustrojeni su u četiri dekanata u 32 župe. Od 22 aktivna svećenika u Križevačkoj biskupiji 16 ih djeluje u Hrvatskoj, dok su trojica umirovljena.

    Katoličku Crkvu u Hrvatskoj obogaćuju dva obreda. Pored većinskoga rimskog, odnosno zapadnoga, latinskoga obreda kroz Križevačku biskupiju organizirani su vjernici istočnoga, bizantskoga obreda, među narodom poznatiji kao grkokatolici. Uz teritorij u Hrvatskoj Križevačka biskupija obuhvaća grkokatoličke župe u Bosni i Hercegovini i Sloveniji. Prema najnovijim podacima iz ordinarijata, Križevačka biskupija ima 21.467 vjernika istočnoga obreda, grkokatolika. Od toga je 15.566 vjernika na području Republike Hrvatske, dok je 4776 grkokatolika u Bosni i Hercegovini te 1298 u Sloveniji. Po narodnosti u Hrvatskoj je najviše, 7830, Rusina istočnoga katoličkog obreda, zatim je 6.294 Hrvata grkokatolika i 2295 Ukrajinaca. Ustrojeni su u četiri dekanata u 32 župe. Od 22 aktivna svećenika u Križevačkoj biskupiji 16 ih djeluje u Hrvatskoj, dok su trojica umirovljena.

    U Hrvatskoj je područje Žumberka sinonim za grkokatolike.


    Snažan depopulacijski proces
    Dvadesetak kilometara zapadno od Zagreba proteže se Žumberačko gorje koje je granično između Hrvatske i Slovenije. Na Žumberačkom gorju ima nekoliko malih, izvornih naselja koje turisti rado obilaze, a cijeli Žumberak je etnološko naselje. Iako uskim i lošim cestama naselja Sošice, Oštrc, Tomaševci, Kalje, Stojdraga povezana su s većim središtima - Samoborom, Breganom, Jastrebarskim, Ozljem i dr. Ostaci starih feudalnih dvoraca nedaleko od naselja Stari Grad (Kekići) te gradina kod Tomaševaca upućuju na dugotrajnu naseljenost žumberačkog prostora. Iako s malim brojem stanovnika, ljepotu Žumberka i netaknutu prirodu rese brojni sakralni objekti: rimokatoličke i grkokatoličke crkve.

    Žumberak je matica grkokatolika
    Na području Žumberka u tijeku je snažan depopulacijski proces, praćen ekonomskim promjenama. Posljedica je starenje i pad broja stanovnika regije. Poljoprivreda propada jer ih nema tko obrađivati njive. Posjedi su premali da bi osigurali zaposlenost. Razina životnog standarda tih krajeva je vrlo niska.

    Kako ističe župnik župe sv. Jurja u Stojdragi i upravitelj župe sv. Ivana Krstitelja u Grabru Mile Vranešić, žumberački dekanat je najstariji hrvatski dio križevačke biskupije. To je matica svih grkokatolika na području današnje Hrvatske, Slovenije, Bosne. Tijekom povijesti na grkokatolike u Žumberku prikrpali su se ostali grkokatolici. Tako je u povijesti Žumberak bio povijesni nositelj i okosnica grkokatolika. U prvom redu, okupljao je preko svoga grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu koje je bilo i ostalo središnja intelektualno-odgojna institucija sadašnje Križevačke biskupije.

    No, uz svoju bogatu povijesnu baštinu Žumberak je doživio demografski slom. Od 16.000 stanovnika žumberačkog dekanata ostalo ih je manje od desetine. Puno ih je iselilo u Kanadu, zatim Australiju, Slavoniju, Vojvodinu, Zagreb, Karlovac, Ljubljanu, Samobor. Žumberački dekanat ima danas 9 župa u kojima djeluje 5 svećenika. »Nema uobičajenog pastoralnog djelovanja kako se poznaje u tradiciji«, kaže župnik Vranešić. »Traži se nov način pastorala. Dolazi sve više ljudi iz grada u ovu prirodnu oazu mira. Ovdje svećenici nisu raspoloženi činovnički kao u gradovima gdje su okupirani brojnim obvezama. Ovdje svećenici imaju puno više vremena. Puno je individualnih razgovora koje ljudi traže. Uz grkokatolike dolaze i mnogi rimokatolici koji traže utjehu, duhovnu okrepu. Po tome postajemo duhovna oaza u neposrednoj blizini velikoga grada«, kaže župnik Vranešić.

    Župom sv. Petra i Pavla u Mrzlom polju upravlja Stjepan Ivanušić koji živi u beženstvu. Ističe da Mrzlo polje ima 180 župljana. Nema školske djece. Škola se u trošnom stanju urušava. »Sve više je sprovoda, pa sam zaboravio kako izgledaju krštenja«, kaže župnik Ivanušić. Većina je iselila i mladih nema. osim župom Mrzlo polje, on upravlja župom Kalje koja ima oko 200 vjernika, dok ih župa Pećno ima samo 39. Na području svoga pastoralnog djelovanja koje zbog raštrkanosti terena traži puno energije obilazi osam kapela. Tako subotom misi u Novim selima gdje u četiri razreda školu pohađa sedam učenika.

    Pojavio se problem da se grkokatolike počelo upisivati u knjige latinskoga obreda. Taj je slučaj i na području gdje ja djelujem. Nominalno nema vjernika, a praktično ih ima. Takvih je stotinjak na području Svete Anastazije u Samoboru. Bilo bi dobo napraviti administrativni ispravak. Ako se to ne riješi sada, pitanje će se gomilati i vući unedogled. Bolje je riješiti pitanje sada u početku. Tome je pridonijela nepovoljna društvena klima za grkokatolike koja se stvarala, bilo iz nepoznavanja okoline, zastrašenosti pa često i omaškom svećenika koji nije upućivao vjernike u svoju zajednicu. Čini mi se da te stvari treba rješavati na višoj razini. Isto tako trebalo bi upozoravati i objasniti vjernicima u zajednicama gdje žive tko su grkokatolici.«

    U Samoboru je odnedavno podignut pastoralni centar i ondje je prvi put stalni svećenik. »Osjeti se kontinuirani rad prijašnjih svećenika koji su doduše upravljali župom izvana. Najvažnije je da se ta zajednica nije rasula. To je plod rada prijašnjih župnika Janka Salmića, Andrije Kekića, Mile Vranešića. Ja sam prvi svećenik koji tu stanuje. Rezultati se vide kroz dolaske na nedjeljna liturgijska slavlja. Aktivno svi sudjeluju. Osnovan je i crkveni kor. Imamo i ministrantsku zajednicu. U Samoboru ima puno mlađih obitelji, što je ohrabrujuće. Kao da se Žumberak preselio u podnožje, spustio se u gradove. Kao i drugdje u Hrvatskoj, slijede se trendovi. Ide se ondje gdje je lakše živjeti. Zahvaljujući našem svećeniku umjetniku, pokojnom Zlatku Latkoviću koji je ostavio stan u Zagrebu da si kupi kuća u Samoboru, sada imamo svoj prostor. Time će biti puno lakše raditi. Istodobno vodim brigu o vjernicima u Jastrebarskom. Tamo imam stotinjak obitelji koje pomalo okupljam. Želim biti s njima, vratiti im njihov ponos. Pedesetak obitelji imamo i u Pribiću, koji je meni povjeren na pastoralnu skrb.«

    U Zagrebu živi sedamdeset sedmogodišnji Nikola Pavić. Rođen je u Dragoševcima u župi Radatovići među sedmero braće i sestara, od kojih je troje u Kanadi. »U Zagreb sam došao 1946. kao brojni drugi Žumberčani«, ističe Pavić. »Tu sam učio školu za automehaničara, kasnije osnovao obitelj i ostao. Unatoč odlasku, Žumberak nosim neprestance u svom srcu. Tako sam u Dragoševcima obnovio kapelu Majke Božje, koju održavam. Svi smo mi Žumberčani ponosni na svoj Žumberak i vezani smo za svoj rodni kraj.« Iako u poodmakloj dobi, Nikola se počeo baviti slikarstvom gdje mu je, uz sakralni, glavni motiv Žumberačko gorje. U svom malom ateljeu, koji više sliči muzeju, skuplja eksponate koji su vezani uz Žumberak.

    Razlike između grkokatolika i rimokatolika!
    Od početka su se kršćanski Istok i Zapad razlikovali u pjevanju, odijevanju, slikanju svetih slika i gradnji crkava. Također u manjim crkvenim zakonima, a imali su uvijek nešto zajedničko, a to je: ista vjera, isti sakramenti i ista zajednica. Ista vjera: znači da svi kršćani vjeruju iste vjerske istine, da imaju isto Vjerovanje, iste sakramente. Ista zajednica: znači da su sve crkvene zajednice po svijetu preko svojih biskupa međusobno povezane i sve zajedno povezane s rimskim biskupom nasljednikom sv. Petra.


    Grkokatolički biskupi isto kao i rimokatolički posjeduju svu onu vlast i službu koju je Isus dao svojim apostolima. Grkokatoličke biskupe imenuje isti rimski papa koji imenuje i rimokatoličke biskupe. Budući da su grkokatolički biskupi u potpunom jedinstvu s rimskim papom, očito je da svi grkokatolici pripadaju Katoličkoj Crkvi.

    Nema nikakve zapreke za zajedničko slavljenje sakramenata i za suživot rimokatolika i grkokatolika. Oni se slobodno jedni kod drugih ispovijedaju i pričešćuju i slobodno se međusobno žene i udavaju. Redovito kod takvih mješovitih katoličkih ženidaba mladenka prima obred svoga muža, kako bi mogla slaviti euharistiju i sve blagdane zajedno sa svojom novom obitelji.

    Grkokatolici se križaju s tri prsta. Na Istoku kroz sva stoljeća sačuvao se starodrevni običaj da se svi vjernici, a ne samo svećenik, pričešćuju pod prilikama kruha i vina. Na Zapadu je uveden običaj da se vjernicima u pričesti daje samo Tijelo Kristovo pod prilikom kruha, a Krv Kristovu pod prilikama vina uzimaju samo svećenici. Razlika između rimokatolika i grkokatolika je u tome što kod grkokatolika mogu postati svećenici ne samo oni koji su se prije svećeničkog ređenja dobrovoljno odrekli ženidbe, nego također koji su već oženjeni.

    Tko je jednom zaređen za svećenika, ne može se više oženiti: bilo da je zaređen neoženjen, bilo da je poslije postao udovac. Biskup može postati samo onaj koji je neoženjen.

    Gradnja crkava je obično u bizantskom stilu, a u crkvama postoji pregrada između svećenika i vjernika koja se po slikama grčki zovu »ikone«, a cijela se ta pregrada zove »ikonostas«.

    Glas Koncila, broj 26 (1670), 25.6.2006
  10. Mrkalj (avatar)
    TKO SU NAŠI GRKOKATOLICI...









    ...objašnjava novi križevački biskup Nikola Kekić i tvrdi da je lijek za čovječanstvo
    VRATITI SE BOGU I ČOVJEKU !

    Pod naslovom "Nema ljubavi ako se čovjek udalji od njezina izvorišta", u novom je broju Glasa Koncila objavljen intervju (napravio ga je sjajni Tomislav Vuković) s novim križevačkim biskupom Nikolom Ninom Kekićem. Nakon što ga je papa Benedikt imenovao je za novog biskupa Križevačke biskupije - jučer je svečano ustoličen - čime nasljeđuje dosadašnjeg biskupa Slavomira Miklovša koji odlazi u mirovinu, silno sam se obradovao. Ne samo zato što je bilo spekulacija da će na to mjesto doći stranac (što u Crkvi nije ni novost, ni presedan, ni poseban šok... ali našem mentalitetu nije svejedno je li mu biskup domaći čovjek ili npr. neki Bjelorus i sl.), nego najviše jer je Nino doista pametan, drag i sposoban čovjek.

    Tko su to grkokatolici, otkuda oni u Hrvatskoj, kako izgleda današnja biskupija koja okuplja grkokatolike, tj. katoličke vjernike bizantsko-slavenskog obreda), kakvo je bilo djetinjstvo novoga biskupa, koji su njegovi planovi i pastoralni prioriteti, i još o mnogim drugim zanimljivim temama može se pročitati u tome razgovoru, iz kojega prenosim tek jedan mali ali karakteristični dio. Ostatak svakako pročitajte na portalu GK http://www.glas-koncila.hr/rubrike_i...?news_ID=16925

    KEKIĆ: Sama riječ "grkokatolici" govori da su to katolici, a prefiks "grko" znači da su to katolici grčkoga ili bolje reći bizantskoga, bizantsko-slavenskog obreda. Taj je naziv u službenoj uporabi od 1773. godine kad su se svi grkokatolički biskupi Austro-Ugarske okupili na sinodi u Beču gdje su pod pokroviteljstvom carice i kraljice Marije Terezije raspravljali o problemima svojih biskupija. Oni su u zaključcima te sinode molili da ih se ubuduće više ne naziva "sjedinjenima grčkog obreda" nego "grkokatolicima"...

    Križevačka je biskupija, prema Zakoniku kanona istočnih Crkava, partikularna ili samosvojna Crkva u Hrvatskoj, Crkva sui iuris, sa svojim liturgijskim, bogoslovnim, duhovnim i pravnim posebnostima. U Grkokatoličkoj Crkvi crkvena godina počinje 1. rujna i završava 31. kolovoza, nekako se poklapa sa školskom godinom. Tijekom godine služi se Liturgija Sv. Ivana Zlatoustoga iz 4. stoljeća, a deset puta godišnje Liturgija Sv. Bazilija Velikoga, koja također potječe iz istoga stoljeća...

    Grkokatolici se križaju skupljajući palac, kažiprst i srednji prst desne ruke zajedno, što simbolički govori o jednome Bogu u tri osobe: Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, a prstenjak i mali prst sklapaju uz dlan, što kazuje da je Isus Krist imao dvije naravi: božansku i ljudsku. I sva su bogoslužja isprepletena Svetim Trojstvom - najvećom tajnom kršćanske vjere. U Grkokatoličkoj Crkvi ima oženjenog i neoženjenog klera, što je baština iz prvih stoljeća kršćanstva. Bogoslov se po završetku svojih studija može po slobodnom izboru oženiti, a nakon toga se redi za đakona i svećenika...

    Grkokatolička crkva je ikonostasom podijeljena na crkvenu lađu i na svetište. Ikonostas je ispunjen brojnim ikonama, a glavne su ikona Krista i Bogorodice. Liturgijsko ruho je svijetložute boje na nedjelje i Gospodnje blagdane, zelene na Duhove, plave boje na blagdane presvete Bogorodice, crvene tijekom četrdesetnice, tj. korizme i na blagdane mučenika, te crne boje na sprovodu...

    Križevačka biskupija prostorno je najveća naša biskupija. Njoj, naime, pripadaju svi grkokatolici u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji. Najstariji dio biskupije čine grkokatolici Hrvati, Žumberčani, zatim Rusini i Ukrajinci. Vjernika sveukupno ima oko 21.000, organizirani su u 41 župi. Križevačka biskupija broji ukupno 42 svećenika, od kojih je 35 u biskupiji, a njih 7 djeluju na ukrajinskim župama u inozemstvu. Bogoslova, Bogu hvala, imamo relativno mnogo - njih 11...

    Za svoje biskupsko geslo izabrao sam riječi apostola i evanđelista Sv. Ivana: BOG JE LJUBAV. On je sav uronio u tu božansku Ljubav i ona ga je vodila čitava života. Ljubav se događa među osobama, a Bog Otac i Sin i Sveti Duh su tri savršene osobe. I čovjek i sve ostalo stvoreno je jedino iz Božje ljubavi. U prvom redu čovjek, jer on je najsličniji Bogu. I dok članove obitelji povezuje međusobna ljubav, dotle je obitelj zdrava. Tamo gdje toga nema, obitelj se raspada. Glavna boljka našega vremena nije ekonomska kriza, nego kriza međuljudskih odnosa, kriza ljubavi, manjak ljubavi među ljudima. A ne može biti ljubavi ako se čovjek udalji od izvorišta ljubavi, od Boga. Stoga je jedini lijek za čovječanstvo vratiti se Bogu i čovjeku.
  11. Mrkalj (avatar)
    http://upload.wikimedia.org/wikipedi...atedrala_1.jpg
    Grkokatolička katedrala Svete Trijice u Križevcima








    Biskupsko ređenje križevačkog biskupa mons. Nikole Kekića
    Ažurirano 26.08.2011. u 05:42, autor: Mrkalj
  12. Mrkalj (avatar)
    Biskupsko ređenje križevačkog biskupa mons. Nikole Kekića




    U grkokatoličkoj katedrali Svete Trojice u Križevcima u subotu 4. srpnja arhijerejsku hirotoniju primio je novoimenovani biskup grkokatoličke Križevačke eparhije mons. Nikola Nino Kekić. Rukopolagatelj je bio mons. Slavomir Miklovš, apostolski administrator Križevačke eparhije, a surukopolagatelji zagrebački nadbiskup i metropolit kardinal Josip Bozanić te apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Mario Roberto Cassari koji je na početku svečanosti pročitao bulu o imenovanju. Voditelji oko oltara bili su skopski vladika i egzarh za katolike bizantskog obreda u Makedoniji Kiro Stojanov i egzarh za grkokatolike u Srbiji i Crnoj Gori vladika Đuro Džudžar, a prezbiteri pratitelji protuprezbiter protojerej Mile Vranešić, župnik u Stojdragi i Grabru, i prebendar Prvostolnog Kaptola zagrebačkog arhiđakon dr. Zvonimir Kurečić.



    Na početku homilije kardinal Bozanić istaknuo je kako ovo biskupsko ređenje po bizantsko-slavenskom obredu u križevačkoj grkokatoličkoj katedrali Presvetog Trojstva dobiva povijesno značenje ne samo za Križevačku eparhiju, nego i šire. Naime, prema kronikama svi dosadašnji križevački vladike svoje su biskupsko ređenje imali izvan svoga biskupskoga središta. Stoga se osvrnuo na posebnost i znakovitost ovog bizantsko-slavenskog obreda biskupskog ređenja koje se sastoji od tri dijela: objave imenovanja, ispovijesti vjere i rukopolaganja.


    „Biskupovo poslanje ne dolazi od ljudi. Biskupovo poslanje ima svoj izvor u Presvetom Srcu samoga Isusa Krista, možemo reći u dubinama Presvetoga Trojstva. Stoga novoga vladiku primite iz Božjih ruku kao Božjeg poslanika, s poštovanjem. Pomažite mu svojim molitvama i svojom poslušnošću; da bi služio, kao što kaže Koncil, "in caritate" – u ljubavi, "in humilitate" - u poniznosti, "et vitae simplicitate" – i jednostavnošću života; dajući svima primjer svetosti, rekao je vjernicima kardinal Bozanić.


    Obraćajući se vladiki Kekiću, kardinal Bozanić istaknuo je kako geslo koje je izabrao "Bog je ljubav" na sažeti i vrlo jasan način izražava kršćansku sliku o Bogu. Budući da je Bog prvi ljubio nas, kršćanska ljubav nije zapovijed nego odgovor na dar ljubavi kojom nam Bog dolazi ususret. Stoga, nema ljepšeg programa nego li dati takav odgovor na dar ljubavi kojom Ti danas Bog dolazi ususret u svetom biskupskom ređenju, rekao je kardinal, te potaknuo vladiku Kekića da kao dobar pastir sabire raspršeno i malo stado grkokatolika Hrvata, Rusina i Ukrajinaca u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Sloveniji, da ih učvršćuje u vjeri katoličkoj i hrabri ih da, premda mali brojem, budu ponosni na svoju crkvenu baštinu.


    Čuvaj i gradi zajedništvo prezbitera, redovništva i Kristovih vjernika laika u čitavoj Eparhiji, potaknuo je kardinal Bozanić novoga križevačkog biskupa.


    Na kraju liturgije novi vladika primio je biskupsko žezlo te je ustoličen na katedru križevačkih grkokatoličkih biskupa.



    U nastupnom govoru vladika Kekić zahvalio je svima koji su ga do sada pratili na njegovu životnom putu. Zahvalio je papi Benediktu XVI. koji ga je imenovao trinaestim križevačkim biskupom, a dvadesetdevetim u nizu marčansko-križevačkih vladika, te suzarediteljima. Posebno je u svoje ime, te u ime svećenika i vjernika Križevačke eparhije zahvalio mons. Slavomiru Miklovšu koji je tijekom 26 godina upravljao eparhijom, posebice u ratnim godinama. Posebno radosno vladika Kekić pozdravio je okupljene svećenike. „Ovo je naša godina, Svećenička godina. Prilika je to da mi svećenici razmišljamo o sebi, o velikoj milosti koju nam je podario Bog da budemo svećenici, da budemo Njegove uši, Njegova usta, Njegove ruke, da slušamo jauk nemoćnih i onih koji su izloženi teškim nepravdama, da tješimo i hrabrimo maloga čovjeka, čovjeka o kojem nitko ne vodi brigu. Jednostavno da budemo drugi Krist", rekao je vladika. Vjernike je pozvao da se usrdno mole za svećenike da se uzdignu iznad prosječnosti, da budu sveti biskupi i sveti svećenici. Potaknuo je i sve hrvatske obitelji da više budu zajedno. Nađimo vremena jedni za druge, usprkos ovoga ubitačnoga tempa života koji gazi čovjeka i njegovo dostojanstvo, poručio im je vladika.


    Nakon što je otpjevana hrvatska himna Lijepa naša, vladiki Nikoli Kekiću čestitke i pozdrave uputili su u ime klera Križevačke eparhije Mile Vranešić te predstavnici vjernika laika, građanskih vlasti i redovnica.

    U liturgiji su sudjelovali hrvatski nadbiskupi i biskupi predvođeni predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije đakovačko-osječkim nadbiskupom Marinom Srakićem, biskupi susjednih zemalja te brojni svećenici istočnoga i zapadnog obreda. Nazočni su bili i predstavnici drugih kršćanskih Crkava u Hrvatskoj, uime Srpske pravoslavne Crkve protojerej stavrofor Marinko Juretić, predstavnik Makedonske pravoslavne Crkve protojerej Kirko Velinski, Bugarske pravoslavne Crkve protojerej Emil Angelov, te vikar Branko Berić uime Evangeličke Crkve. Ređenju je nazočilo mnoštvo vjernika, među kojima su se isticali vjernici u narodnim nošnjama iz Žumberka od kuda je rodom novi biskup.


    Liturgijsko pjevanje predvodili su Ćirilo-Metodov kor iz Zagreb, katedralni zbor iz Križevaca, te zbor Presvete Bogorodice iz Samobora.

    IKA

    http://www.mojzumberak.com/vijest.php?id=122
  13. Mrkalj (avatar)
    Utorak, 21. travnja 2009.
    Grkokatolička katedrala u Križevcima (1/2)

    Za katolike istočnog, bizantskog obreda, poznatije kao grkokatolike, u Hrvatskoj duhovno se skrbi križevački vladika (biskup) msgr. Slavomir Miklovš. Zagrebački nadbiskup i metropolit kardinal Josip Bozanić je i grkokatolički metropolit. Grkokatoličku eparhiju (biskupiju) sa sjedištem u Križevcima utemeljio je papa Pio VI (+1799.), bulom Charitas illa, 1777. godine. Danas broji 21.467 vjernika, od toga ih je oko 15.000 (Rusina, Hrvata i Ukrajinaca) na području Republike Hrvatske.
    Žumberački dekanat je najstariji hrvatski dio križevačke eparhije, a područje Žumberka (dvadesetak kilometara zapadno od Zagreba) je sinonim za grkokatolike u Hrvatskoj. Prvi dolazak grkokatolika (izbjegli Hrvati iz dalmatinske Zagore i istočne Hercegovine) na Žumberak bilježi se 1530. godine.
    Katedrala Svetog Trojstva je jednobrodna crkva s tlorisom u obliku križa, toranj je visok 46 m, a desno od tornja je vladikina (biskupova) rezidencija. Grkokatolički biskup Julije Drohobecki (+1934.) zaslužan je za raskošnu obnovu katedrale u neogotičkom stilu (1895.g., po nacrtima arhitekta H. Bolléa), uz dodana obilježja bizantskog stila.
    U razdoblju od 1326 - 1539. godine ovdje je bila gotička crkva i samostan redovnika augustinaca koji ga napuštaju nakon što su Turci spalili samostan, crkvu i opustošili Gornji Križ (današnji križevački Gornji grad). Franjevci obnavljaju ruševine samostana i crkve 1627. godine.

    Austrijski car Josip II dekretom ukida Franjevački samostan u Križevcima pa se on rabi u vojne svrhe od 1786 – 1791., kada je dodijeljen novoosnovanoj grkokatoličkoj Križevačkoj biskupiji za stolnu crkvu i biskupsku rezidenciju. Obnovu samostana i crkve, prilagođene za bogoslužje bizantskog obreda (ikonostas i pjevnice), dovršio je biskup dr. Silvestar Bubanović (+1810) koji je i posvetio katedralu 1798. godine.
    Timpanon na pročelju ukrašen je mozaikom Presveta Trojica izrađenim u tvrtki Glasmalerei Anstalt iz Innsbrucka.

    Grkokatolici su katolici koji imaju drukčije običaje, obred (bizantsko-slavenski, dok ga Hrvati zovu bizantsko-hrvatski) i jezik u liturgiji (staroslavenski). S jedne strane zadržali su bogatstvo obreda istočne crkve, a opet priznaju rimskog prvosvećenika (Papu) kao poglavara Crkve. Oni su kršćani na drugi način.
    Križaju se s tri stisnuta prsta i svi se pričešćuju kruhom i vinom, sačuvanim starim običajem (dok je na Zapadu uveden običaj da se vjernici pričešćuju kruhom/hostijom, a svećenik i vinom). Blagdane Božića i Uskrsa slave po Gregorijanskom kalendaru, kao i svi ostali rimokatolici. Kod grkokatolika mogu postati svećenici ne samo oni koji su se prije svećeničkog ređenja dobrovoljno odrekli ženidbe, nego također koji su već oženjeni. Biskupom može postati samo onaj koji je neoženjen.
    Grkokatolička crkva ima oltar na istoku, a ulaz na zapadu. Lađa katedrale podijeljena je u tri dijela: donji, srednji i gornji (soleja).

    Srednji dio lađe niži je i od donjega i od gornjega dijela za petnaestak centimetara. Odijeljen je od donjega dijela željeznom ogradom sa četiri stajaće svjetiljke. Svod je modar, oslikan zvjezdicama.
    Na sredini crvene staze za svećenike nalazi se okrugli mramorni kamen – ambon – povišeno mjesto (govornica) s kojeg se čitaju liturgijska čitanja, poslanice i Evanđelje te đakonske ektenije. Nakon crkvenog raskola u XI st. ambone na Zapadu polako istiskuje pojava propovjedaonice.


    Iznad ambona je veliki luster, polijelej, sa slikama (ulje na limu) dvanaest apostola i četiri evanđelista koje su izradili Josip i Marija Bauer. Luster je djelo bravarskog majstora Đure Hammela iz Zagreba. Ispred ambona (gledano iz pravca ulaza) nalazi se drveni stalak – tetrapod - na kojem je sveta slika koju vjernici prema običaju poljube kod dolaska u crkvu.
    Silazak Svetog Duha (Ivan Tišov, 1898.) na tetrapodu u križevačkoj katedrali (slika je inače pokrivena staklom).

    Na desnom zidu donje lađe nalazi se zidna slika Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem (Tišov).
  14. Mrkalj (avatar)
    U podnožju istog zida nalazi se i kripta s pločom na kojoj su imena osoba pokopanih u ovoj crkvi od XIV do XX stoljeća: oci i braća augustinci i franjevci te biskup dr. Silvestar Bubanović, arhiđakon dr. Gabre Latković, biskup dr. Konstantin Stanić, prepošt Marko Badovinac, kanonik dr. Petar Stić, biskup Gabrijel Smičiklas, prepošt Janko Goleš, kanonik Konstantin Bukvić, biskup Julije Drohobecki i biskup dr. Janko Šimrak.

    Iznad donjega dijela lađe je pjevalište (kor). U crkvi se pjeva bez instrumentalne pratnje (nema orgulja), i to na staroslavenskom jeziku.
    U soleji se križaju uzdužna i poprečna lađa. Na svodu soleje su Četiri evanđelista, zidne slike Celestina Mate Medovića.

    S obje strane soleje su pjevnice. Iznad pjevnica je po jedno pjevalište koje počiva na četiri bijela kamena stupa povezana s tri kružna luka. Na njima su oltari i nazivaju se kapelicama. Na desnom pjevalištu, nazvanom vladikina (biskupska) kapelica, nalazi se intarzirani oltar iz 1770. godine i kopija slike Majka Božja Žirovicka čiji se izvornik čuva u Vatikanu. Na lijevoj pjevnici je oltar sa slikom sv. Ana, Bogorodica i Isus. Stropovi pjevnica također su ukrašeni zidnim slikama.

    Na početku gornjeg dijela crkve nalaze se jedno drugome nasuprot dva sjedišta koja je izradio stolar Ivan Budicki, a oslikao Josip Bauer.
    Lijevo sjedište u vrijeme bogoslužja namijenjeno je svjetovnom vladaru (kralju ili caru); na njemu je slika cara Konstantina Velikog koji je 313. godine dao kršćanima slobodu, a iznad nje grb Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
    Na lijevoj strani broda je i propovjedaonica (ostatak iz franjevačke crkve), danas izvan funkcije. Oslikana je s likovima sv. Ivana Zlatoustog i sv. Pavla Apostola (J. Bauer). Iznad propovjedaonice je zidna slika Isusov govor na gori (Tišov).
    Na desnom, biskupovom stolcu je slika Isusa Krista, a iznad nje grb biskupa Julija Drohobeckog.

    Oltar je od naroda odvojen drvenom pregradom punom slika (grčki »ikone«), i zato se cijela ta pregrada zove - ikonostas. Ikonostas ne dodiruje strop pa tako vjernici mogu jasno čuti liturgijske uzvike (ekfoneze) svećenika.
    Ikonostas obično ima troja vrata: Sveta vrata (Prekrasna ili Carska vrata) u sredini, te Sjeverna i Južna vrata sa svake strane, a koja se ponekad nazivaju Anđeoskim ili Đakonskim vratima. Vrata se otvaraju i zatvaraju po određenom pravilu, ovisno o jurisdikciji i lokalnim običajima. Postoji i pravilo koje govori tko sve smije ući u svetilište, i kroz koja vrata. Sveta vrata i prostor između njih i oltara ne smiju koristiti laici ni u kojem slučaju, a kroz njih u bilo kojem trenutku smiju prolaziti jedino biskupi.

    Na ikonostasu je sve simbolično, i on zapravo ne "razdvaja" već je veza između neba (Svetog) i crkve (Svetog Mjesta). Smisao ikonostasa je predstavljanje Krista, koji je veza ili vrata između nebeskog i zemaljskog kraljevstva. "Prema tome, braćo, budući da mi snagom krvi Isusove otvoreno možemo ući u Svetinju nad svetinjama – taj novi i životonosni put on nam je otvorio kroz zastor, to jest kroz svoje tijelo." - Poslanica Hebrejima 10:19-20.
    Armenska i sirijska crkva često koriste zastor za razliku od čvrstih ikonostasa, dok koptska i etiopska crkva koriste ikonostas koji je ponekad napravljen rešetkasto pa se kroz njega vidi oltar.
    Križevački ikonostas oslikali su Ivan Tišov (+1928.), Celestin Mate Medović (+1920.), Bela Čikoš-Sesia (+1931.) i Ferdo Kovačević (+1927. ), sve istaknuti likovni umjetnici hrvatske moderne.
    Ikonostas može imati do pet redova slika, a svaki red ima svoje ime. Najdonji red – Suvereni red – je uvijek prisutan, dok svi ostali mogu nedostajati. Postoji i pravilo po kojem se slike slažu na određena mjesta u redovima, ovisno o tome što simboliziraju.
    Ivan Tišov oslikao je cijeli Suvereni red: prvi s lijeva je sv. Nikola biskup i čudotvorac; do njega su Sjeverna "izlazna“ vrata s arkanđelom Gabrijelom (jer je on Božji glasnik).
    Na Južnim "ulaznim“ vratima naslikan je arkanđeo Mihovil (budući da je on "branitelj" i vojskovođa vojske nebeske) i do njega sv. Ivan Krstitelj.

    Sveta (carska) vrata: Navještenje Marijino; lijevo od vrata Presveta Bogorodica s djetetom Isusom (Teotokos), desno Krist Svevladar (Pantokrator).
    U drugom redu, iznad Svetih vrata, nalazi se rezbareni grb biskupa Drohobeckog, a iznad njega Posljednja večera (Mistična večera), lijevo Bogojavljenje (Krštenje Isusovo), desno Uskrsnuće Isusovo, sve slike Bele Čikoša-Sesije.


    U ovom redu nalaze se i Rođenje Isusovo (Tišov), Uzašašće Isusovo na nebo (Medović); sa svake strane nalaze se po dva proroka: lijevo Mojsije i David, desno Ezekiel i Aron (Kovačević).
    Treći red: u sredini ikonostasa Silazak Svetog Duha, lijevo sv. Andrija i sv. Jakov brat Gospodnji, (i sv. Petar i sv. Pavao), a desno sv. Ivan Evanđelist i sv. Matej, (i sv. Bartomej i sv. Filip), sve radovi Medovića.
    Četvrti red: u sredini je slika Presvete Trojice (Tišov), a sa svake strane su po dva apostola: lijevo sv. Toma i sv. Tadej, a desno sv. Jakov Alfejev i sv. Šimun (Medović) i tri proroka: lijevo Izaija, Jeremija i Habakuk, a desno Malahija, Mihej i Daniel (Kovačević).
    Iza ikonostasa je svetište u čijem središtu je mramorni sveti stol (oltar). Na sredini oltara je rezbareno svetohranište (kivot) u obliku crkve s tornjem, i tri svijećnjaka sa svake strane. Svećenik je okrenut prema istoku, tj. prema Jeruzalemu, a kod bogoslužja po glavi je pokriven molitvenim ogrtačem.

    Iznad oltara rezbareni baldahin ("nebo“) nose četiri pozlaćena drvena stupa (izradio ga je Ivan Budicki).
    Na desnom zidu iznad vrata koja vode u sakristiju (sačuvala je barokni stil iz franjevačkog razdoblja) nalazi se slika Veronikin rubac, na luku ispred apside vidimo sliku Kalvarija, a ispod nje su Isus u Getsemanskom vrtu (na desnoj strani) i Skidanje s križa (na lijevoj strani), sve djelo Bele Čikoš-Sesije. Na sjevernom zidu svetišta su Abelova smrt i Abrahamova žrtva (Medović).
    Uz toliko tajkuna u Hrvatskoj doista je tužno gledati ove oštećene i vlagom gotovo uništene slike.
    U kvadratičnoj apsidi su četiri vitraja (izrađeni u Innsbrucku) s likovima sv. Jakova apostola, biskupa jeruzalemskoga, sv. Bazilija Velikog, nadbiskupa cezarejskoga, sv. Grgura Velikog, Pape i sv. Ivana Zlatoustog, nadbiskupa carigradskoga, sastavljača liturgija istočnoga obreda.
    Ljubomir Škrinjar

  15. Mrkalj (avatar)
    Utorak, 21. travnja 2009.
    Grkokatolička katedrala u Križevcima (2/2)
    Bivši Franjevački samostan je od 1801. postupno preuređivan u rezidenciju grkokatoličkog biskupa. U vrijeme biskupa Konstantina Stanića (+1830.) podignut je drugi kat rezidencije po nacrtima zagrebačkoga graditelja Bartola Felbingera. Biskup Gabrijel Smičiklas (+1856.) obnavlja rezidenciju u klasicističkom stilu, a nad ulazom dograđuje portik s terasom. Od 1966. godine križevački biskup stoluje u konkatedralnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Danas su časne sestre bazilijanke Hrvatske viceprovincije reda sv. Bazilija službene čuvarice katedrale i prvoga kata rezidencije, gdje se nalaze biskupske sobe, konzistorijalna dvorana, knjižnica, pismohrana, muzej i prostorije za sestre.
    Vrata kroz koja se iz rezidencije ulazi u crkvu.
    Spavaća soba biskupa Janka Šimraka, osnivača prve Pučke stranke. Nakon "narodno oslobodilačkog rata“ uhićen je 1946. i iste godine je umro kao mučenik.
    Tito i njegovi poslijeratni drugovi zaslužni su za još dvije mučeničke smrti grkokatoličkih svećenika: dr. Ivicu Šimraka su rasjekli, a Pavao Gvozdanović je poliven benzinom i živ zapaljen.
    I zato ovih dana u Rijeci komunjare s gospodskim licem našim novcima žele otkupiti oronulu i trulu Titovu jahtu Galeb, valjda kao memento na sretne dane, a u Zagrebu svi kandidati parlamentarnih stranaka za gradonačelnika Zagreba borit će se do posljednje kapi krvi - da se ime Josipa Broza Tita ne makne iz naziva trgova i škola u Hrvatskoj. Gadljivo do bola!
    Radna soba biskupa Janka Šimraka
    Malen ali vrijedan muzej utemeljio je biskup Janko Šimrak 1942. godine. U muzeju su izloženi predmeti iz ostavštine pojedinih biskupa, liturgijsko posuđe, knjige, ikone i portreti biskupa, kanonika te cara Josipa II i carice Marije Terezije.
    Ovdje je i slika Isusa koju grkokatolici po običaju na Veliki petak stavljaju u Božji grob.
    Izvorni pečat austrijskog cara Josipa II.
    Vrijedni dokumenti i knjige čuvaju se od vatre u metalnim kutijama. U knjižnici s oko 5000 naslova, iz razdoblja od XV do XX stoljeća, najstarija i najvrjednija knjiga je Missalum Zagrebiensis iz 1506. g., tiskana u Veneciji. Valja spomenuti i 11-jezični rječnik (latinski, grčki, hebrejski, engleski, njemački, francuski, talijanski i dr.) iz 1627. godine - Ambrosii Calepini dictiomarivm vndecem lingvarvm.
    Poglavarica križevačkih bazilijanki, časna sestra Zinovija (Danica Kolić)
    Kruna grkokatoličkog biskupa
    Radna soba biskupa Julija Drohobeckog i njegov veliki portret (ulje na platnu, djelo Jose Bužana)
    Uz portrete svih križevačkih biskupa (Božičkovića, Bastašića, Bubanovića, Stanića, Gabrijela i Đure Smičiklasa, Hranilovića, Drohobeckog, Njaradia, Šimraka, Bukatka i Miklovša) u konzistorijalnoj dvorani su izložene i slike Pape (Pio VI i Klement XIV), zatim Raspeće Isusovo, sv. Jozafat, Robert kardinal Belarmin, dvije slike prirode i akvarel križevačke katedrale.
    Konzistorijalna dvorana opremljena je stilskim pokućstvom.
    Na bogato ukrašenom stropu uz grb Trojedine Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije nalazimo i grb biskupa Ilije Hranilovića (+1889.) koji je uredio konzistorijalnu dvoranu.
    Neka mi na kraju ove reportaže bude dozvoljeno i malo subjektivizma: dvorana je ne samo jako ugodna oku već i zrači izuzetno pozitivnom "vibrom“!
    U današnjoj kmetskoj Hrvatskoj ima manje (duhovnog) svijetla nego što su ga nekada davale ove lijepe petrolejske lampe, koja je svaka za sebe unikat.
    Ljubomir Škrinjar

    http://www.hkv.hr/izdvojeno/reportae...evcima-12.html
  16. Mrkalj (avatar)
    Tužna vijest

    Umro bivši vladika križevačke eparhije mons. Slavomir Miklovš

    Miklovš je zaslužan za pokretanje obnove grkokatoličke katedrale Presvete Trojice i uređenje biskupske rezidencije u Križevcima






    Piše: Sergej Novosel/VLM
    povećaj slova normalna slova manja slova Ispravi greške

    U Vojvodini je, u bolnici u Novom Sadu, umro umirovljeni biskup mons. Slavomir Miklovš (77), vladika križevačke eparhije do 2009., kada je biskup postao dr. Nikola Kekić. To je tužna vijest za grkokatoličke i ine vjernike u Križevcima i Hrvatskoj, kao i za članove Katedralnog zbora Križevci, koji je upravo danas pošao na višednevnu turneju po Ukrajini, zemlji s najviše grkokatolika u svijetu. Miklovš je za svećenika zaređen 1964. u Đurđevu, rodnom mjestu u Bačkoj, a bio je na službi u mnogim mjestima, od Ruskog Krstura, Vukovara i Zagreba, do Križevaca, gdje je imenovan kancelarom eparhije 1978.
    Kako javlja IKA, križevačkim vladikom Miklovš je postao 1983., a biskupsku posvetu primio iste godine u Ruskom Krsturu. Za vrijeme biskupovanja založio se za obnovu križevačke katedrale Presvete Trojice, sjedišta jedine grkokatoličke biskupije u Hrvatskoj i šire, te za uređenje biskupske rezidencije. Pogreb prečasnog Miklovša zakazan je za sutra u Ruskom Krsturu, a u povodu smrti Katedralni zbor, osnovan prije dvije godine uz Miklovšev blagoslov, će u ukrajinskim gradovima izvoditi i pogrebnu misu panahidu.
    Ažurirano 26.08.2011. u 04:45, autor: Mrkalj
  17. Mrkalj (avatar)
    Aktualno

    Prvo biskupsko redenje u Križevcima


    Vladika Nikola Kekić novi je križevački biskup. Biskupsku hirotoniju primio je 4. srpnja 2009. rukopolaganjem mons. Slavomira Miklovša, apostolskog administratora Križevačke eparhije i surukopolaganjem nadbiskupa i metropolita zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića i apostolskog nuncija u RH mons. Marija Roberta Cassarija. Svečanost je proslavljena Liturgijom sv. Ivana Zlatoustog u Križevačkoj katedrali sv. Trojice. Uz hrvatske biskupe, u liturgiji su sudjelovali i vladika Kiro Stojanov, rimokatolički biskup skopski i apostolski egzarh za katolike bizantskog obreda u Makedoniji i vladika Đuro Đuđar, apostolski egzarh za grkokatolike u Srbiji i Crnoj Gori. Uz više od stotinu svećenika zapadnog i istočnog obreda, na proslavu hirotonije vladike Kekića iz raznih djelova Hrvatske pristigli su i brojni vjernici grkokatolici. Ređenju su nazočili i predstavnici drugih kršćanskih Crkva u Hrvatskoj. Sudeći prema dostupnim povijesnim izvorima, bilo je to prvo biskupsko ređenje u Križevačkoj katedrali i šire u Hrvatskoj.

    Vladika Hrvat iz Žumberka

    Nikola Kekić rođen je 18. siječnja 1943. godine u selu Stari Grad u Žumberku. Nakon ulaska u Grkokatoličko sjemenište 1956. godine, započela je njegova formacija za svećenika. Osim studija na KBF-u u Zagrebu, put ga je 1967. godine odveo i u Rim na Papinsko sveučilište Urbanianum, a potom 1977. godine i na studij crkvene povijesti na Papinskom Orijentalnom institutu gdje je postigao stupanj magistra. Za svećenika je rukopoložen 1970. godine u žumberačkim Sošicama. Od tada do danas u pastoralu je vršio više služi: upravljao župom sv. Petra i Pavla u Mrzlom Polju, zatim Grkokatoličkim vjerskim centrom u Karlovcu, župom u Pribiću i u Pećnom. Bio je i vicerektor Grkokatoličkog sjemeništa, a od 1990. godine i rektor. Imenovanje za biskupa zateklo ga je na službi upravitelja zagrebačke župe sv. Ćirila i Metoda. Tijekom proteklih deset godina uređivao je „Žumberački krijes“, ediciju za Hrvate Žumberčane diljem Hrvatske i inozemstva. Istraživao je povijest Križevačke eparhije i Žumberka. Papa Benedikt XVI. 25. svibnja 2009. imenovao ga je biskupom Križevačke eparhije. Vladika Kekić na tom je mjestu naslijedio vladiku Slavomira Miklovša koji je Križevačkom eparhijom upravljao od 1983. godine. Biskupsko geslo mons. Kekića je „Bog je ljubav“.

    Posebnost obreda i simbola bizantsko-slavenske liturgije

    Biskupsko ređenje po bizantsko-slavenskom obredu bogato je gestama i simbolima. Red ređenja ili hirotonije, tj. rukopolaganja sastoji se od tri dijela. U prvome, imenovanju, apostolski nuncij mons. Cassari pročitao je bulu pape Benedikta XVI. o imenovanju mons. Kekića križevačkim biskupom. Drugi dio je trostruka ispovijest vjere, a treći rukopolaganje. Ovaj dio sadrži ophod oko oltara, što znači vezivanje uz Krista. Slijedi polaganje Evanđelja nad glavom ređenika, posvetne molitve svih biskupa kao jamstvo apostolskog nasljeđa te oblačenje biskupskog ruha: sakos (dalmatika), omofor (palij), panagija (lik Bogorodice), prsni križ, prsten i mitra. Prema bizanstvo-slavenskom obredu, vladika Kekić na kraju liturgije iz ruku metropolite kardinala Bozanića primio je i žezlo te je svečano ustoličen na katedru križevačkih biskupa.

    Sabirati, učvršćivati u vjeri i graditi zajedništvo grkokatolika

    Zagrebački nadbiskup i metropolit kardinal Josip Bozanić u propovijedi je ukazao na povijesno znaženje ovoga ređenja u Križevcima: „Naime, prema kronikama svi dosadašnji križevački vladike svoje su biskupsko ređenje imali izvan svoga biskupskoga središta.“ Kardinal Bozanić istaknuo je i bogatsvo koje Crkva ima u zajedništvu katolika zapadnog i istočnog obreda: „Postojanje Križevačke eparhije, uz rimokatoličke nadbiskupije i biskupije u Hrvatskoj, bogatstvo je raznolikosti Katoličke Crkve koja, prema riječima sluge Božjega Ivana Pavla II., uistinu diše s oba plućna krila.“ Govorio je i o simbolici gesta i obreda u ređenju, o biskupovom poslanju koje „ne dolazi od ljudi“, već „ima izvor u Presvetom Srcu samoga Isusa Krista“. Vjernike je pozvao na poštovanje, molitvu i poslušnost novom vladiki, a njemu je poželio: „Želim Ti da kao pastir sabireš raspršeno i malo stado grkokatolika Hrvata, Rusina i Ukrajinaca u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Sloveniji; učvršćuj ih u vjeri katoličkoj i hrabri ih da, iako mali brojem, budu ponosni na svoju crkvenu baštinu. Čuvaj i gradi zajedništvo prezbitera, redovništva i Kristovih vjernika laika u čitavoj Eparhiji.“

    Graditi zajedništvo i biti ponosni na svoju baštinu

    Vladika Nikola Kekić u svojem je govoru zahvalio papi Benediktu XVI. koji ga je imenovao trinaestim križevačkim biskupom, a dvadesetdevetim u nizu marčansko-križevačkih vladika, te suzarediteljima. Posebno je u svoje ime te uime svećenika i vjernika Križevačke eparhije zahvalio mons. Slavomiru Miklovšu koji je tijekom 26 godina upravljao eparhijom, posebice u ratnim godinama. Vjernike grkokatolike je, pak, pozvao na jačanje svijesti o značenju svoje baštine, jer i sveopća Crkva želi čuvati to bogatstvo. Želeći graditi međusobno zajedništvo sa svojim vjernicima i svećenicima, vladika Kekić pozvao je da se kao prigoda za to koriste proštenja i druga slavlja unutar Biskupije.

    Prostorno naša najveća biskupija

    U Križevačku eparhiju pripadaju grkokatolici na području triju država: Hrvatske, BiH i Slovenije. Obuhvaća 41 župu u kojima je ukupno oko 21 tisuću vjernika: Hrvata, Ukrajinaca i Rusina. Trenutno broji 42 svećenika. Njih 35 je u biskupiji, a sedmorica na ukrajinskim župama u inozemstvu. Križevačka eparhija priprema se za veliki jubilej, 400. godina crkvenog zajedništva u Hrvatskoj, što će proslaviti 2011. godine. Naime, 1611. godine osnutkom Marčanske biskupije započela je njezina povijest. Prvi marčanski biskup Simeon Vratanja pošao je u Rim i ispovijedio katoličku vjeru, a papa Pavao V. imenovao ga je za biskupa katolika grčkog obreda u Hrvatskoj, Slavoniji i Žumberku. Godine 1777., na prijedlog carice i kraljice Marije Terezije, papa Pio VI. Kanonski je utemeljio Križevačku biskupiju sa sjedištem u Križevcima, a tadašnjeg marčanskog biskupa Bazilija Božičkovića imenovao prvim križevačkim biskupom. U sjedištu biskupije je Katedrala Svete Trojice, Rezidencija i bogata Knjižnica, a dozvolom Svete Stolice sjedište je 1966. godine preneseno na zagrebački Kaptol. Križevačka biskupija sufraganska je biskupija Zagrebačke crkvene pokrajine i punopravni dio Katoličke Crkve u Hrvatskoj.

    Tanja Popec

    http://www.katolicki-tjednik.com/vijest.asp?n_UID=2068


    ---

    12.07.2009. Zaređen novi križevački biskup

    Nikola Kekić na čelu grkokatolika


    Zaređen novi križevački biskup


    Nikola Kekić na čelu grkokatolika


    U križevačkoj - grkokatoličkoj katedrali je u subotu, 4. srpnja, uz molitve gotovo svih biskupa Crkve u Hrvata i biskupa iz okolnih država te stotinjak svećenika i veliko mnoštvo vjerničkog naroda, a nakon svih pripremnih predradnji i molitava Duhu Svetom nad novim biskupskim izabranikom, za novog križevačkog biskupa zaređen svećenik Nikola Kekić, dosadašnji rektor Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu.
    Glavni zareditelj bio je dosadašnji križevački biskup Slavomir Miklovš, uz suzareditelje - zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića i apostolskog nuncija u RH nadbiskupa Maria Roberta Casarija. Hrvatska televizija u tri sata direktnog prijenosa omogućila je svojem gledateljstvu doživljaj ovog jedinstvenog i rijetko viđenog vjersko - crkvenog događaja.
    Novozaređeni biskup Nikola već je u nedjelju, 5. srpnja, predvodio Petrovsko proštenje u svojoj krsnoj župi sv. Petra i Pavla u žumberačkom Mrzlom Polju.
    S.S.
    Ažurirano 26.08.2011. u 04:49, autor: Mrkalj
  18. Mrkalj (avatar)
    Križevačka grkokatolička katedrala

    Izvor: Wikipedija
    Skoči na: orijentacija, traži

    Križevačka grkokatolička katedrala


    Križevačka grkokatolička katedrala stolna je crkva Križevačke biskupije, koju čine vjernici istočnoga, bizantskoga obreda, među narodom poznatiji kao grkokatolici. Posvećena je Presvetom Trojstvu.
    Crkvu su prvo koristili augustinci pa franjevci. Odlukom pape Pija VI., 17. lipnja 1777. u Križevcima osnovana je Križevačka biskupija za grkokatolike na prostoru Hrvatske. Oni su bili prebjezi pred Turcima i smjestili su se većinom na prostoru Vojne krajine. Postojeća crkva postala je grkokatolička katedrala i biskupska rezidencija. Od 1801. godine, postepeno je obnavljana, kako bi bila prilagođena potrebama biskupa i vjernika. Temeljita obnova i rekonstrukcija dogodila se od 1895. do 1897. po nacrtima austrijskog arhitekta Hermanna Bollea, koji je zaslužan za izgradnju mnogim građevina u Hrvatskoj. Katedrala je tada dobila neogotička obilježja.
    Katedrala je jednobrodna crkva s tlorisom u obliku križa. [1] Unutar katedrale, nalazi se vrlo vrijedan ikonostas sa slikama velikih hrvatskih slikara: Bele Čikoša Sesije, Ivana Tišova, Ferde Kovačevića, Celestina Medovića i dr. [2]
    Izvori [uredi]



    http://hr.wikipedia.org/wiki/Kri%C5%...8Dka_katedrala
  19. Mrkalj (avatar)
    30.05.2008. | 21:18 Nakon pola stoljeća vraća se život unijatskim župama

    Okupljaju se dalmatinski grkokatolici

    Vladika Slavomir Miklovš okuplja unijate koji će prvu liturgiju imati u nedjelju u Splitu

    Piše: Stanko Ferić / epeha




    Grkokatolički vladika msgr. Slavomir Miklovš i križevačka grkokatolička biskupija nakon pola stoljeća egzodusa okupljaju dalmatinske grkokatolike - unijate i vraćaju život unijatskim župama u Kričkama i Baljcima kod Drniša. Vladika Miklovš pokušava okupiti i pronaći grkokatolike na području Dalmacije te im pružiti duhovnu skrb u čemu mu podršku pružaju rimokatolički biskupi Ivas, Prendža i Barišić.

    Što više grkokatolicima je za održavanje prve liturgije ustupljena crkva sv. Filipa Nerija kod splitske katedrale.

    Liturgija će se održati u Splitu, u nedjelju u 18 sati, a vladika Miklovš poziva sve grkokatolike i njihovi potomke s područja Dalmacije da se okupe i proslave zajednički sveto bogoslužje na svom obredu.

    Kako smo doznali od vikara o. Milana Stipića, ta će liturgija biti svojevrsni početak obnove grkokatoličkih župa u Kričkama i Baljcima kod Drniša i tamošnjih crkava Bogorodičina Pokrova i Preobraženja Gospodinova.

    Obje su crkve pljačkane, rušene i pustošene tijekom Drugog svjetskog rata, ali i tijekom vladavine komunista, a zvonike crkve u Kričkama minirali su pobunjeni Srbi tijekom Domovinskog rata.

    - Naše župe u Kričkama, Baljcima i Vrlici nominalno još uvijek postoje - kazao nam je o. Milan Stipić.

    - Opstao je i znatan broj tamošnjih grkokatoličkih vjernika. Nakon Domovinskog rata, ima ih i više jer se tu doselilo nešto grkokatolika iz Slavonije, Vojvodine i Bosne.

    Ti grkokatolici ili potomci grkokatolika najčešće su se priključili rimokatoličkim župama i pomalo ‘izgubili’ svoj obred i svoju posebnost. Sada je dobro vrijeme da se tim župama vrati život i da se grkokatoličke crkve obnove.

    Te crkve koje puk zove “roge” biseri su sakralnoga graditeljstva. Crkva u Baljcima izgrađena je 1836. godine, a nekako u to vrijeme podignuta je i ona u Kričkama.

    Uz crkve su i župni dvorovi. Onaj u Baljcima porušen je za Drugog svjetskog rata, a dvor u Kričkama je opljačkan tijekom Domovinskog rata. Sada pokušavamo pronaći vjernike, a onda ćemo crkve u Kričkama i Baljcima očistiti i urediti.

    Ako Bog da, uskoro ćemo ih i obnoviti. Grkokatolici Dalmacije imaju pravo na svoju crkvu i svoju imovinu. Već smo počeli i pripremati proslavu 400. godišnjice unijata u Hrvatskoj koja će biti proslavljena 2011. godine.

    Katolici istočnog obreda (grkokatolici) i katolici zapadnog obreda (rimokatolici) u velikoj su obitelji Crkve - kaže Stipić.

    - Oni su kao dvije sestre ili dva brata koji se razlikuju licem, načinom odijevanja, i običajima, ali su vjerna braća, djeca iste obitelji, sustolnici istoga stola.

    Obnova naših župa ujedno je početak obnove skrbi za grkokatoličke vjernike na prostoru Šibenika, Zadra i Splita.
    Stepinac
    Zagrebački nadbiskupi, kao što je bio bl. Alojzije Stepinac ili danas kardinal Bozanić, grkokatolicima su metropolite.
    Grkokatolički vladika (biskup) trenutačno je msgr. Slavomir Miklovš. Biskupija (odn. eparhija) prostire se na čitavom području Hrvatske, BiH, Slovenije i Vojvodine.
    Sveukupno ima oko 30 tisuća pripadnika. Obred je bizantski, posve jednak pravoslavnima, a služi se uglavnom na staroslavenskom jeziku.
    Pravoslavci u Dalmaciji
    Među pravoslavnim stanovnicima u Dalmaciji bilo je kroz povijest više pokušaja sjedinjenja s Katoličkom crkvom.
    U prvoj polovici 19. st. skupina vjernika iz mjesta Kričke i Baljci (1832.) kod Drniša te Vrlike (1834.), na čelu sa svojim parosima (župnicima), pristupili su jedinstvu s Katoličkom crkvom.
    Grkokatolicima u Dalmaciji nije bilo lako. Često su bili zlostavljani, proganjani i napadani, a imovina im je uništavana. Ipak su se održali, uglavnom do II. svjetskog rata, kada su nasilno ugašeni.
    Crkve su im spaljene, župne kuće opljačkane i srušene, a imovina oteta.
    http://www.slobodnadalmacija.hr/Spli...3/Default.aspx
    Ažurirano 06.09.2011. u 01:35, autor: Mrkalj
  20. Mrkalj (avatar)
    21.04.2009. | 14:28

    Među katolicima bizantskog obreda u srcu žumberačke gore

    REPORTAŽA o hrvatskim grkokatolicima koji poručuju: Sjetite se i nas, braćo latinska

    Hrvatskih grkokatolika ima oko 24 tisuće, a najveći im je problem stapanje. Rimokatolici ih smatraju pravoslavcima, pa izbjegavaju svoje svećenike zvati na sprovode. Jednostavno, nastavljaju vjernički život kao rimokatolici. Na kraju im se sve izmiješa

    piše DAMIR ŠARAC
    snimio BRUNO KONJEVIĆ/CROPIX

    Hristos voskrese – nazvao nam je prečasni Nikola Kekić pred hramom svete braće Ćirila i Metoda na Gornjem gradu. - Vaistinu, prečasni. Ali, zar vama nije tek sljedeći vikend?
    - Ma ne... Već pedeset godina računamo po gregorijanskom kalendaru...
    - A mi došli vidjeti kako ćete slaviti Uskrs. Glagoljate li onda bar staroslavenski?
    - Ne... Od Koncila 1965., kad su rimokatolici s latinskog prešli na narodni jezik, a mi sa crkvenoslavenskog.
    Tako sam s tjednom kašnjenja spoznao koliko malo znam o grkokatolicima, iliti katolicima bizantskog obreda. Osim da su u jedinstvu s Rimokatoličkom crkvom, da priznaju papu za poglavara, da ih ima dosta među Hrvatima i da su živjeli u tri dalmatinske župe.
    A oni već na vratima - uskoro će u Splitu dobiti kapelu za liturgiju, jer ih ima oko šest stotina u gradu i okolici prema popisu iz 1991. godine. Na zadnjem popisu 2001. godine nije bilo rubrike za njih, pa nema podataka! Nije ni čudo, kad pola rimokatoličke braće ne razumije ni tko su ni što su, niti uspijevaju razabrati. Zato smo prečasnog Nikolu Nina Kekića, rektora Grkokatoličkog sjemeništa i dekana Katedralnog dekanata, zamolili da krene od početka. Kad, gdje, zašto.


    Prečasni Nino Kekić u crkvi Sv. Petra i Pavla

    - Odmah nakon raskola istočne i zapadne Crkve 1054. godine, počele su inicijative za ponovno ujedinjenje. O tome se raspravljalo na koncilu u Firenci 1439. godine, na kojem su bili grčki vladar i predstavnici pravoslavnih, a razlog je bio strah od Turaka. Dogovarali su da papa bude prvi među biskupima, kao u prvom tisućljeću Crkve, a da istočnim Crkvama ostane autonomija.

    U Galiciji, današnjoj zapadnoj Ukrajini, 1585. godine petorica episkopa otkazuju poslušnost carigradskom patrijarhu, te sklapaju Brest-Litovsku uniju s Rimom – objašnjava otac Kekić.

    Kaže kako su preci današnjih hrvatskih grkokatolika Vlasi, starosjedioci u ovoj regiji još iz antičkih vremena. Pred turskim navalama bježe iz Bosne, iz okolice Glamoča preko Bihaća, i u četiri seobe dolaze u Vojnu krajinu, Karlovački i Varaždinski generalat.

    - Prvi su stigli u Žumberak 1530. godine, a nekoliko godina kasnije ondje bježe i dalmatinski Vlasi iz porječja Zrmanje. Do dana današnjeg ove dvije skupine imaju različiti naglasak! Grupu do Marče kod Kloštar Ivanića predvodi pravoslavni arhimandrit Simeon, koji 1607. godine biva zaređen za episkopa zapadnih strana. Posvetio ga je pećki patrijarh Jovan, a Simeon putuje 1611. u Rim i potpisuje Marčansku uniju, na poticaj zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića, također vlaškog porijekla. Dobio je naslov marčanskog biskupa i rezidenciju, a njegovoj biskupiji pripadali su svi Vlasi od Drine do Jadrana.


    Narodne nošnje u žumberačkom muzeju

    - A gdje su nestali?
    - Dio Vlaha tijekom stoljeća postaju katolici Hrvati, a dio pravoslavni Srbi. Većina srpskih povjesničara pojam Vlaha iz povijesnih dokumenata krivo prevode kao Srbin. Grkokatolički biskup Gabrijel Mijakić, prijatelj i suradnik hrvatskoga bana Petra Zrinskoga, umro je na robiji, kad je austrijski car razotkrio plan za oslobođenje Hrvatske koji su smišljali Zrinski i Frankopan. Njegov nasljednik Pavao Zorčić dobio je posjed Zrinskog u Pribiću na padinama Žumberačke gore. Ondje je preseljena uprava biskupije kad su pravoslavni Srbi 1739. spalili biskupsko sjedište u Marči. Car Leopold, naime, diplomom je dozvolio srpskom patrijarhu Arseniju krajem 17. stoljeća da može organizirati crkveni život među vjernicima bizantskog obreda. Služeći se time, srpski emisari stalno pokušavaju grkokatolike prevesti na pravoslavlje. Tek im je Marija Terezija zabranila da ih uznemiravaju, a cesarica 1776. osniva u Križevcima grkokatoličku eparhiju, dok današnji biskup msgr. Slavomir Miklovš stoluje na zagrebačkom Kaptolu.


    Bivše središte sjedišta biskupije u Pribiću

    Žumberački zeleni brežuljci bukovice, srce su hrvatskih grkokatolika. Usput nam prečasni Nino pokazuje zapušteni kompleks u Pribiću, biskupski dvor, kuće, gospodarske zgrade i polje, što su im komunisti 1945. oduzeli, neko vrijeme koristili za ugostiteljstvo, a onda pustili da propadne. U Sošicama svraćamo kod bazilijanki, najstarije ženske redovničke družbe u kršćanstvu. Osnovao ih je sveti Bazilije Veliki još u četvrtom stoljeću. Muzej žumberačkog kraja obilazimo sa sestrom Anom Badovinac. - Nije se kod nas puno promijenilo. Molitva i rad su najbitniji. Vidite li razliku u nošnjama žena rimokatolkinja i grkokatolkinja... Ove naše imaju elemente dinarske narodne nošnje s pregačama - pokazuje sestra, s kojom u samostanu žive s. Jeremija Haralović, s. Jeronima Tomazin i s. Julijana Gvozdanović.

    Osim ove, kuće imaju u Križevcima, Zagrebu, Karlovcu i Osijeku, a Sošičku su, zajedno s općinom, školom i župnim dvorom spalili 1942. godine partizani. Dvije godine kasnije nacisti i ustaše spalili su ostatak sela.
    Dekan žumberački, protojerej stavrofor Željko Pajić rođeni je Karlovčan i župnik sošički.

    - Mjesto nestaje pred našim očima. Između dva rata bilo je 1100 ljudi, a sada 101. Još je veća šteta što grkokatolici u gradovima među rimokatolicima zaboravljaju što su - zabrinut je otac Željko dodajući kako mu je iz tog razloga vrlo bitan ‘pastoral vikendaša’.
    - Doživljavaju neugodnosti, susjedi ih nazivaju pravoslavcima, pa izbjegavaju svoje svećenike zvati na sprovode. Jednostavno, nastavljaju vjernički život kao rimokatolici. Na kraju im se sve izmiješa - veli župnik Pajić.
    Osim što je otac župe, on je i otac obitelji. Grkokatolički svećenici mogu odabrati žele li se oženiti ili ostati celebsi.
    - Ali odluka se mora donijeti prije đakonata, inače, prošla baka s kolačima... Neka čovjek izabere, inače će biti nesretan. Biskup se, ipak, uvijek bira od neoženjenih...
    - Ali ako su svi svećenici osim jednog oženjeni, a on nije pogodan za biskupa?
    - Onda može doći iz druge biskupije. Ili izabrati udovca, ili da mu žena ode u redovnice, a on bude izabran...


    Prečasni Željko Pajić sa suprugom i sinom Antonijem u crkvi Sv. Petra i Pavla

    Na istom brijegu su velika grkokatolička i manja rimokatolička crkva. Otac Željko, kad krašićki župnik ne stigne, misi i po rimskom obredu u crkvi Velike Gospe. U hramu sv. Petra i Pavla poznati lik, sveti Leopold Mandić, dalmatinski kapucin... - I veliki zagovaratelj jedinstva kršćana, naučio je to u rodnoj Boki... U obitelji Radić najviše je djece, ispred obiteljske gostionice ludesaju Nikola, David, Gabrijel, Vedrana, Maja i Filip. Kad smo ih poslikali, pričamo sa šeficom gostionice, Snježanom
    Radić:
    - Ljudi sve manje znaju o Grkokatoličkoj crkvi kojoj pripadaju, mi se trudimo još ići na liturgiju, djecu slati na vjeronauk, držati neke običaje.
    - Ima li posla?
    - Vikendom da. Dolaze izletnici i posjetitelji Jazovke, ta strašna jama vam je tu, kilometar od Sošica – pokazuje Snježana.


    Nikola Radić obilazi Žumberak biciklom

    Glavnom ulicom biciklira Nikola Radić, koji je davno, kao vojnik u Kninu, tražio tragove dalmatinskih grkokatolika. Djedov mu stric Ilija Radić bio je jedan od župnika u Kričkama. - Teško je bilo održati tu tradiciju kod neukog svijeta, a politika nam nije bila baš sklona. Šteta, umjesto da su nas rimokatolici njegovali kao mlađu braću i staru tradiciju, polako se stapamo...
    Ipak, grkokatolici imaju 11 bogoslova, na tome bi im mogle pozavidjeti i mnoge rimokatoličke biskupije.
    Jedan od njih, Robert Rapljenović, završio je fakultet informatike u Frankfurtu, gdje je živio s roditeljima, i u 27 godini odlučio je postati svećenik.
    - Imam još godinu studija, odlučio sam se oženiti. Dakle, nemam još puno vremena. A vjerujte, biti grkokatolik je sjajno!

    http://www.slobodnadalmacija.hr/Moza...8/Default.aspx
    Ažurirano 26.08.2011. u 05:14, autor: Mrkalj
Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja