Tajna.

Ni ne znam kako i zasto. Detinjstva se ni ne secam,pamtim tako malo, tako veoma malo, trudeci se da izbegnem taj neprikosloveni teret. Proslost.
Fuj.
A eto,opet, zivi u meni miris tetkinog dvorista.
Moja tetka,hm, kako bih vam je opisala, je losija verzija moje mame, a opet vi ne znate moju mamu.
Moja tetka...je mala.Ona je mala,mrsava i ima velike sake. I ima slatku kucicu i najmagicniju bastu.
I tu nasa prica pocinje.
Ograda je bila tamnozelena,a po negde bi poja otpala i video bi se metal nagrizen rdjom, bila je mnogo veca od mene i njeni prorezi su ulivali strahopostovanje jer su se izbijali u sicusne ali efikasne reckice pri samom vrhu. A u samom dnu ograda je uranjala i beton neke sivkaste boje,i ceo dojam granice pocetka tetkine baste je bio ispunjavajuc. Kvaku nisam mogla da dohvatim, bila je tako visoko, pa su mi uvek ostavljali otvorena vrata, i to je valjda ono gde lezi car svih mojih odlazaka kod tetke. Osecaj dobrodoslice.
Od vrata krece betonska stazica oivcena minijaturnom tamnozelenom ogradom koja vodi pravo do tetkine svetlo zelene kucice. Stepenice su bile kraj staze i nekako su odudarale u tom svom kontrastu izlomljenog crnog i belog kamenja. Bile su savrsene,kao i sve ostalo u tetkinom dvoristu. Sve je mirisalo na sveze, cak i kad je bila susa, i kad je bila poplava. Mirisalo je poput kiselkaste trave pomesane sa mentom. I dralo je pluca koliko je prijalo.
Sa desne strane stazice nalazilo se veliko drvo tresnje i vinova loza oblikovana u nastresnicu za kola, i ispod koje bi se,i u najtoplije,najnepodonosljivije dane,iznova , kao feniks, radjala magija. Jer sve boje su bile pune moci, jer sve i jeste bilo u harmoniji. TrNekada bi mi teca prikacio najobicniju vasarsku ljuljasku za tu tresnju koja se nalazila odmah pored kapije i cija se krosna izdizala iznad vinove loze. I ja bih se tako prepustili libidu desne strane dvorista,ljuljala bih se razmisljajuci koliko je to zanimljivo, a ne koliko mi se gadi ovaj svet, nije mi ni padalo na pamet da mrzim,zasto bi? Pa ja sam se ljuljala! Nije bilo lepseg osecaja od tog.
I gore,i dole,i gore,i dole,i hop!
I bilo je lepo, iako bi me nekad opkolile misli o zivotu, i pripala bi mi muka, sto od ljuljanja, sto od savesti. Pitam se gde je nestala? I ona ljuljaska sa njom...
Nekad na toj ljuljasci sam strahovala da sam gresna jer sumnjam.
Nekad sam se ljutila,previse.
A onda, bih pogledala u krosnju te tresnje,i shvatila da istinska sreca lezi u njenim listovima.
A zasto?
Nisam znala.
Dvoriste je vodilo put.
i obicno bih gledala u tu krosnju sve dok me vrat ne bi zaboleo i pogled bi mi pao na bastu.
Koja je bila beznacajna.
A meni je znacila dosta.
Tu sam se penjala preko ograde u tudje dvoriste, i tu sam brala prve jagode. Tu sam mazila macu medju lejama paradaiza i tu bih se uvek spotakla o krastavac.
Tu.
Ta basta, to dvoriste je azil u samom umu. Oaza. Mesto gde nirvana spava. Instrument vremena. I valjda jos uvek zivi to mesto u meni, poput nekog relikta lepog,podseca me
A zasto?
To ne znam, i to ce najverovatnije zauvek i ostati tajna.
 

Back
Top