A gde nam je vera?

Kažu pre neki dan - još jedan pokušaj samoubistva je sprečen! I to na Brankovom mostu! Nekako, taj most je baš popularan! Nisam čuo da je neka osoba skoro želela da skoči sa Savskog mosta. A, podsetimo, taj most je skoro renoviran. Nadležni su tvrdili da je čak duplo povećan kapacitet mosta, mada, nije mi jasno kako i zašto - kada su ostale dve kolovozne trake, odnosno onoliko koliko ih je i bilo pre renoviranja mosta. Zar nije milije da skočite sa tog, novog, popravljenog mosta? Uostalom, sada tuda prolazi duplo više vozila...
Šalu na stranu, u poslednjih nedelju dana bilo je bar tri pokušaja samoubistva!!! To bi značilo da bismo mogli, ako se nastavi ova tendencija, svaki drugi ili treći dan da budemo svedoci nestanka jednog života, ili pokušaja da se ugasi nešto što je najvrednije za čoveka!
Zašto je to tako? Moramo se zapitati zašto ljudi pokušavaju da se "ugase". Da bi sebi olakšali? Da se reše bede? Nesreće? Tuge? Ili nečega stotog? Postoji tu i jedna "mala" osnova koju, čini mi se, zaboravljamo. A ta osnova je u pravoslavlju. Naime, naša vera je, kako je do sada milionima puta rečeno, "vera za siromašne"! Nije mnogo važno kako živiš ovozemaljski život, nije mnogo važno ako skapavaš od gladi, ako nemaš šta da obučeš, ako si usamljen... Spas i večni život čeka te na nebu, gde će ti poteći "med i mleko", i gde ćeš imati i osetiti sve ono što nisi bio u mogućnosti u ovozemljaskom životu. Šta nam ovo govori? Da li šalje neku poruku?
Mislim da šalje! Dok domaći političari govore o Evropskoj uniji, boljim danima za Srbiju (inače, to govore već osam godina - od dana kada je Srbija doživela "providjenje" 5. oktobra 2000. godine. Inače, o tome da li je to bilo baš "ugledanje svetlosti" pričaćemo drugi put), dok govore o "pomirenju" stranaka koje su "ratovale" skoro deceniju, dok se po medijima pojavljuju razne manekenke "profesionalni pregovarači" umesto psihijatara i psihologa koji bi trebalo da objasne kuda ide srpski život, "obični" ljudi, građani Srbije, izgubili su veru u ovozemaljski život! I žele, izgleda, da što pre "odu na nebo", jer, tamo je spas! Tamo se ne misli svaki dan kako se može preživeti sa malom platom mesec dana! Tamo se ne bira da li ćemo jesti beli ili crni hleb - u zavisnosti od cene! Tako je, tamo se ne bira koje ćemo meso jesti, jer sve poskupljuje, već jedemo i jedno, i drugo, i treće! Tamo je spas! Izlaz! Svetlost na kraju tunela! Da li je to baš tako?
Ne bih rekao! Mislim da bi trebalo da ostanemo ovde, na zemlji, bar još neko vreme. Da pokažemo političarima kako imamo strpljenja. A, ako je i ono "na rezervi", baš kao i naši rezervoari zbog skupog goriva, postoji rešenje! Svi opet na ulicu! Bager! Skupština! Zvuči li vam poznato?!
 
Po teoriji onaj ko stvarno hoće da se ubije na kraju to i uradi..
Postoji jedna zanimljiva knjiga o toj tematici ne mogu da se setim autora:Zrno graška u postelji jedne princeze,koju sam čitala pre možda desetak godina.
 
Depresija je bolest broj jedan i kod nas i u svetu. Postavlja se pitanje: zbog čega? Pa, zato što su se životne okolnosti na globalnom nivou drastično promenile.
Možda kod samoubice izvesnu ulogu ima i versko opredeljenje. Ja lično ne verujem u "onaj svet tamo", ali mnogi veruju. Međutim, evo jedne kontradiktornosti. Pravoslavna vera izričito zabranjuje samoubistvo jer jedino Bog ima pravo da da i uzme život. Sve je to pomalo komplikovano za jednog vernika, ali ja ipak mislim da se ljudi odlučuju na taj korak zbog depresivnog stanja iz koga ne vide izlaz. A depresija je bolest.
 
Covek oseca da ce svetu biti lakse bez njega.. ima neke osecaje, iskrivljene
koje mu govore da ga niko ne voli, ili slicno, i kad se to pojaca mozda ce
pozeleti da si oduzme zivot.

To je samo mentalna bolest.. i ima leka za nju. Sretni su ljudi koji traze leka,
i nadju.. jer ga ima. :) Al je tesko.. taj put.
 

Back
Top