VLADIKA NIKOLAJ VELIMIROVIC,MISLILAC I SVETAC

Učitelj odlučio sudbinu

Pise:Ljubomir Rankovic
ŠKOLA nije bila popularna u staroj Srbiji, krajem 19. veka. Školovanje dece nailazilo je na otpor u narodu, osobito u selu. Seoski poslovi zahtevali su dosta radne snage i čeljadi, a odlazak u školu smatrao se gubljenjem vremena. Muška deca su spremana za domaćine i naslednike imanja. Upis malog Nikole u školu, bio je propraćen takvim shvatanjima i odnosom prema školovanju.
Pred upis učenika u prvi razred osnovne škole u manastiru Ćelije, opštinski pandur izvestio je zadrugu Velimirovića, da mora upisati jednog đaka te godine u školu. Starešina zadruge Dragomir, otac Nikolin, sazvao je ukućane na dogovor. Trebalo je dogovorom odrediti, koji će od dva kandidata ići u školu: Atanasije ili Nikola - braća od stričeva.
Da mu ne bi prigovorili da protežira svoga sina, Dragomir predloži da se u školu upiše sinovac Atanasije. Ukućani se složiše. Međutim, otac Atanasijev nije bio rad da pošalje svoje dete u školu, pa je počeo gunđati i protestovati govoreći, kako eto, Dragomir nije dao u školu svoga sina, nego šalje Atanasija.
**Da je dobro ići u školu, Dragomir bi dao svoga Nikolu** - govorio je Atanasijev otac.
Kako je ovaj slučaj stvorio čitav spor i zavadu u kući, Dragomir ponovo sazove zadrugu na dogovor. Tada Andrija, Atanasijev otac, otvoreno reče da ne da svoje dete u školu.
**Dobro** - odluči Dragomir - **kada ti nećeš da daš svoga sina, ići će, onda, moj Nikola**.
Tako se cela stvar završi upisom Nikole Velimirovića u školu, početkom jeseni 1888. godine.

ŠIBANJE KOPRIVOM
OSNOVNA škola za selo Lelić i za još nekoliko sela u okolini, bila je u manastiru Ćelije. Manastir je bio pretvoren u parohijsku crkvu. Veliki manastirski konak bio je dovoljno prostran za školu i za internat. Škola je morala biti internatskog tipa, jer su se u nju upisivala deca iz udaljenosti više od 20 kilometara. Svaka kuća, koja je imala đaka u školi, donosila je određenu količinu namirnica: brašna, pasulja, krompira, jaja i dr., za internatsku kuhinju. Škola je imala svog poslužitelja, koji je, ujedno, pripremao hranu za đake.
Nedeljom i većim praznikom, ponajčešće nedeljom, dolazio je neko od đačke rodbine, obično majke i donosile deci čistu preobuku, a prljavo rublje nosile kući na pranje. Pošto se u internatu živelo u oskudnim uslovima, majke su nedeljom donosile deci i razne poslastice: kolače, uštipke, bombone i šećer. Nedelja je bila rpavi dečji praznik.
Svojih prvih školskih dana, sećao se kasnije često vladika Nikolaj i sa velikom ljubavlju govorio o svome prvom učitelju Mihailu Stupareviću. Rado se sećao i svojih drugova-đaka, koji su mu zamenjivali roditelje, rodbinu i drugove iz sela. Govorio je da mu je to vreme, provedeno u osnovnoj školi u manastiru Ćelije, bilo najmilije školsko doba.
Poneo je, ipak, i jednu neprijatnu uspomenu iz škole. To je bilo šibanje koprivom po leđima, jednog školskog druga zbog nekog dečjeg nestašluka. Dok ga je učitelj šibao svežom koprivom po leđima, siroto dete, vriskalo je i uvrtalo se od bola.
**Zgadila mi se i škola i učitelj i Ćelije i sve drugo, kad sam video kakve muke i bolove trpi nesrećni đak, moj drug, za neki sitni đački nestašluk** - govorio je kasnije vladika nikolaj, pričajući o svome prvom školovanju.
U osnovnoj školi, proveo je četiri godine, do proleća 1892. godine.
Završivši osnovnu školu, Nikola se upisuje u peti razred gimnazije u Valjevu, školske 1891/92. godine. No, i ovaj upis nije protekao bez teškoća.
Otac Dragomir, smatrao je da je Nikoli dovoljno što je naučio da čita i piše. Moći će da prima, potpisuje i čita sudske pozive. Šta drugo, čoveku seljaku treba. Sa druge strane, bojao se da mu braća ne prigovore kako školuje svoga sina, a ostalu decu zanemaruje. Što se Nikole tiče, on je svim srcem želeo da nastavi školu. Zavoleo je knjigu, učenje, nova saznanja, druženje sa đacima i uopšte školsku atmosferu.
Kad mu je otac saopštio da je sa školom svršeno, Nikola je danima plakao. Preklinjao je i molio majku, da ona nekako uredi sa ocem i ukućanima da nastavi školu. Jedan srećan događaj, međutim, reši sve u Nikolinu korist.

UMALO OFICIR
JEDNOGA dana, uoči samog upisa u školu, banu u kuću Velimirovića, slučajno ili namerno - Bog zna, učitelj Mihailo Stuparević. Kao pismeni ljudi, učitelji su uživali veliki ugled u narodu, naročito na selu. Posle učitelj razgovara sa Dragomirom o planovima sa Nikolom.
- Dragomire, tvoj Nikola je najbolji đak. Da ga pošalješ u gimnaziju u Valjevo - odlučnim glasom reče učielj.
- Ja sam čovek u zadruzi - uzvrati zbunjeno Dragomir - a ima još
dece u kući za školovanje. Nema se para, Učo, za izdržavanje deteta u gradu.
- Ako ti nećeš - odgovori učitelj - ja ću ga školovati.
Dragomir nije imao kud. Sazove ponovo **kućni savet** koji prihvati predlog učieljev, i Nikola se upiše u valjevsku šestorazrednu gimnaziju koju pohađa od 1892. do 1898. godine.
Valjevska gimnazija bila je solidna škola. NJeni đaci, bili su zapaženi na akademijama i fakultetima u Beogradu i širom Evrope. U njoj se školovao i tada već zapaženi srpski oficir Živojin Mišić, filozof Brana Petronijević i drugi. Tokom dvogodišnjeg školovanja u gimnaziji Nikola je pokazao veliki talenat i dar za književnost i pisanje. NJegovi pismeni radovi bili su mala književna dela. Već tada, doneo je odluku da se potpuno posveti nauci i da nastavi dalje školovanje na višim školama.
Posle završenog šestog razreda gimnazije, stekao je pravo da se upiše na višu školu i da školovanje nastavi u Beogradu. Otac Dragomir, učitelj Mihailo, profesori gimnazije i Velimirovića zadruga, odlučiše da je najbolje da se upiše u Vojnu akademiju u Beogradu. Sa svojim gimnazijskimd rugom Petrom Kosićem prijavi se na konkurs. Zbog neuhranjenosti i malog obima grudi bude odbijen, a Kosić se upiše i postane visoki oficir srpske i jugoslovenske vojske, poznat u događajima oko puča generala Simovića 1941. godine.
Raspitujući se dalje, u koju školu da se upiše, Nikola sazna da je objavljen konkurs za upis u staru srpsku beogradsku bogosloviju, koja je trajala četiri godine. Primao se neograničen broj polaznika. On se prijavi i bude primljen i upisan u prvi razred školske 1898/99. godine. Tako je Nikola, ne svojom voljom, kao i kad je polazio u školu, već Božjim promislom postao bogoslov. Umesto da postane vojnik i oficir zemaljski, postao je oficir (episkop) nebeskog Cara i Gospoda.
Poslednja klasa Beogradske bogoslovije u koju se upisao bila je ogromna. Imala je nekoliko odeljenja. I ne samo da je bila najmnogobrojnija, već je bila jedna od najboljih u njenoj istoriji. Učenici te generacije, godinama su kasnije, na raznim dužnostima, rukovodili Srpskom pravoslavnom crkvom sa uspehom. Ostavili su iza sebe duboku brazdu svoga rada kao sveštenici i kao rodoljubi. Rukovodili su životom Crkve u najsloženijim prilikama u njenoj istoriji.

ODUŠEVLJENI PROFESORI
ŠKOLSKI drugovi i profesori voleli su Nikolu Velimirovića kao izuzetno smernog i obdarenog mladog čoveka. NJegov školski drug dr Radovan Kazimirović, potonji profesor i izvrsni znalac ruskog jezika, u svojim sećanjima iznosij edan događaj u školi, u vezi sa poznatim **čika Tasom** - profesorom Atanasijem Popovićem, koji je predavao apologetiku u bogosloviji:
**Čika Tasa je vrlo živopisno predavao apologetiku. NJegove lekcije o ateizmu svih pravaca, novom kosmogonijom, materijalizmom, racionailzmom, o Kant-Laplasovoj teoriji i sl., čitali smo sa velikim uživanjem, jer su bile živo napisane, bez maglovite sholastike, začienjene prostim izlaganjima i dosetkama. Trudio se da na svojim časovima pouči đake da govore slobodno pred mnogim slušaocima. Zato ih je izvodio na katedru da odgovaraju. Tako je jednom izveo na katedru odličnog đaka Nikolu. Kada je ovaj ponovio čika Tasino predavanje i dopunio ga svojim mislima, profesor je viknuo iz klupe:
- Ovaj je bolje izgovorio od mene!
- Nije, nije, gospodine! - povikali su neki đaci koji su hteli da mu se dodvore.
- E, jeste, jeste! - reče on - Nemojte da budete profesorske ulizice.
U našem učenju, veli dalje dr Kazimirović, preovlađivalo je takozvano bubanje, učenje lekcija naizust. Nikola je sedeo u školskoj klupi iza mene. Bio je uvek miran i ozbiljan. Predavanja je beležio, jer su nam udžbenici bili prestareli i nedovoljni. Kada ga je jednom prozvao profesor patrologije Ilarion Vesić da odgovara, on je tako lepo odgovara, da je ovaj bio, prosto očaran. Upisao mu je u dnevnik **zadebljanu** peticu, rekavši:
- **Živ bio, sinko. Tebe je Bog naročito obdario!

OPASNA BOLEST
NIKOLA je teško živeo za sve verme školovanja u bogosloviji. Otac je slao tako malo novaca, da je od toga mogao samo platiti stan. Stanovao je u nekom vlažnom **mutvaku**. Ponekad je, da bi se prehranio, mogao otići na porciju pasulja u narodnu kujnu kod **Čokalija**. Škola nije bila, dakle, internatskog tipa, kao danas, pa su se učenici teško zlopatili. Zbog teških uslova života, naročito zbog vlažnog i memljivog stana, dobio je **škrofule**, tešku bolest od koje je patio godinama. Zbog toga, odlazio je više godina u Boku Kotorsku radi lečenja tokom letnjih ferija. Tek kad se, po savetu jednog švajcarskog lekara u toku studija, malo ugojio pijući nekuvano mleko umesto vode, ova bolest je nestala. To je bila prva opasna bolest od koje ga je Bog spasao.
 
Šta ti je, bre? Što si podilkanio? Ti misliš da je svetac, ok.
Ali, ne moraju svi da dele tvoje mišljenje.

Osim toga, ko proglašava smrtnike za svece? Pa, znaš i sam... Crkva...

I kaži mi još nešto, zašto bih ja crkvi verovala kad su i oni obični smrtnici koji će umreti kao i svi mi???????????

Btw, smiri strasti. :roll:
 

Back
Top