Apstinencija od izbora

...

Predstavnički sistem, daleko od toga da je neka garancija za narod,
on naprotiv stvara i garantuje trajno postojanje jedne vladajuće aristokratije
protiv tog istog naroda, a opšte pravo glasa nije ništa drugo nego jedno odlično sredstvo
tlačenja i uništenja naroda i to baš u ime jedne umišljene volje naroda..."


Mihail Bakunjin


Vladajući i buržujski politički krugovi nisu nikad doveli u pitanje sam sistem predstavljanja i političkih izbora. To je zato što su to upravo temelji buržujske vladavine. "Napredna" buržoazija za sebe govori da je demokratska i tolerantna, klasične represivne metode nisu dio njenog imidza pa ona da bi zadržala vlast mora smisliti neki način da pridobije narod na svoju stranu - ona mora proizvoditi pristanak.
Izbori su dobro smišljena strategija da vlast na vešt način stekne legitimnost pa stoga i ustavnu legalnost. Jednom kad je vlast osvojena vladari, bez obzira na sve filozofije, deklaracije i ustave sami, prema svom vlastitom interesu, određuju što je legalno, a što nije. Određuju zakone a da ništa ne pitaju narod, opravdavajući se time što su oni navodno izabranici i predstavnici naroda, time što je njih nekakav narod odredio i postavio da upravljaju njime. Ako narod nije zadovoljan stanjem naredi mu se da pričeka izbore i da izglasa promijenu. Ali, problem nije samo u tome što nikakva promena, u stvari, nije ni ponuđena - problem je u tome što narod svaki put kad izađe na izbore daje mogućnost i legitimnost novim ili starim vladarima da od njega rade što ih je volja, da ga iskoriste u svoju korist. Vlast se, naravno, boji da bi to narod mogao shvatiti. Da to spriječi trudi se na sve moguće načine, uglavnom izglupljivanjem i indoktriniranjem naroda služeći se medijima, reklamama, odnosima s javnošću, korisničkim službama, školama, bankama itd... Bilo s lijeve ili s desne zahtjev vladara je uvijek isti: poštovanje samog principa legalnosti države. Onaj ko ga ne poštuje sme postojati samo dok nije preglasan ili preopasan, jednom kad to postane bit će kažnjen i izbrisan - jednostavno prećutan kao takav i na taj način ponovno vraćen u stanje bezopasnosti za postojeći sistem.
Izbori su, u stvari kao kad ste na stadionu: pojedinac utopljen u masu ima osjećaj da igra bitnu ulogu u utakmici bez da ikada takne loptu, bez da se uopšte spusti na igralište.
Treba slomiti taj začarani krug u kojem nam se stalno ispočetka nudi lažan izbor među opcijama koje se razlikuju izvana, ali ne i u suštini društvenog pitanja, konflikta među tlačenima i tlačiteljima, među izrabljenima i izrabljivačima.
Apstinencija nije apatija
Uzevši sve ovo u obzir jasno je da se apstinencija od izbora ne može smatrati poltičkom apatijom ni pasivnošću. Prvo da objasnim što je uopće apstinencija.
Apstinencija je odluka ljudi koji se uzdržavaju od nečega, npr. od seksa, alkohola, droge, pušenja itd., iz nekog stava uvjerenja ili potrebe. To često puta nije lako. Napore, veće ili manje, ka ostvarivanju vlastitih stavova, uvjerenja i potreba ne možemo smatrati apatijom, niti pasivnošću. Apstinencija od izbora je stoga suprotna apatiji. Vrlo je bitno razlikovati političku apatiju i pasivnost od apstinencije od političkih izbora. APSTINENCIJA JE AKTIVNA!
E sad... Mnogi građani na dan izbora ostaju kući i gledaju TV. Mnogi drugi odu na svoja biračka mesta, poslušno nekoga zaokruže, vrate se kući i gledaju TV. JEDNI I DRUGI SU PASIVNI! Jedni i drugi čekaju da netko drugi učini ono što bi sami trebali činiti, prepuštaju se. Razlika među njima je samo u tome što ovi prvi imaju ispravan osjećaj da izbori ništa ne menjaju.
Jednom sam negdje pročitao rečenicu koja je glasila nešto kao: "Kad bi izbori bilo šta mogli projeniti bili bi ilegalni", mislim da je autor te rečenice u pravu.
Problem pasivnosti
Sve manje ljudi izlazi na izbore. Ali, većina tih ljudi nisu apstinenti nego pasivci. Oni u stvari ne znaju za nikakvu alternativu, ne znaju što da naprave u slučaju da izborni sistem padne. Ako se nastavi takav trend moglo bi se dogoditi kao u SAD-u, tamo manjina ljudi izlazi na izbore i bira još manju manjinu koja će vladati celim narodom SAD-a.
Mi se trudimo to ispraviti pozivanjem ljudi na svesni bojkot i/ili sabotažu izbora. Ne želimo da ljudi odjednom počnu glasati, nego želimo da stvore stav od svog neglasovanja. Želimo da dobro znaju zašto ne glasaju i da znaju što im je činiti ako i kad jednom padne postojeći sistem moći.
Anarhični apstinentizam
Još jedan od osnovnih problema političkih izbora je i taj što oni sami po sebi nameću društvenu hijerarhiju i to u ime demokratije i jednakosti. Međutim, "hijerarhija je neprijateljica bilo kojeg oblika slobode, jer ona samim svojim postojanjem nameće dužnosti zahvaljujući svojim pravom da vlada." (Massimo Varengo, "Astensionismo"). Također, u hijerarhiji nema jednakosti, jer ljudi nisu jednaki, barem ne u političkom i ekonomskom smislu, ako postoje nadređeni i podređeni.
Nadalje, društvena organizacija, organizacija ljudske zajednice, poštovanje individualnih i kolektivnih sloboda, poštovanje prirodnih prava svakog živog bića... sve je to previše važno da bi se moglo jednostavno prepustiti nekolicini pojedinaca, bez obzira na njihov kvalitet. Mi predlažemo jednu drugačiju društvenu organizaciju koja se temelji na principima direktnog vođenja proizvodnje i egalitarne distribucije društvenog bogatstva. Svako opunomoćenje moći predstavlja odustajanje od mogućnosti uspostavljanja jednog pravednog i slobodnog društva, kao i od individualne suverenosti.
Apstiniranjem od izbora mi želimo ukazati na neophodnost prekida mehanizma participacije, tj. učestvovanja u vlastitom potlačivanju. Ne želimo propagirati apstinenciju koja je indiferentna prema vremenima i oblicima političke borbe i društvenog sukoba, nego apstinenciju koja je sastavni dio antiparlamentarne i antidržavne borbe. Zato je vrlo bitno da se ne zapadne u otpor radi otpora, treba se boriti s jednim vrlo jasnim predlogom transformacije postojećeg. Jedna od mogućnosti je da se postojećem stanju stvari suprotstavi predlog i praksa jednog slobodarskog i federativnog komunalizma, rasčlanjenog po teritoriju - od jednostavnog do složenog.
Zaključak
"Dezertirati od mehanizama predstavničke demokratije znači ući u bit kritike samog koncepta većine i manjine, znači odbijanje puke reprodukcije parlamentarnih rituala ... da bi mogla prevagnuti autoorganizacija, borba, slobodno sučeljavanje ideja." (Massimo Varengo, "Astensionismo")
"Apstinirati, anarhičarima, znači izraziti želju da se ne bude podanik, znači ne učiniti se saodgovrnim za izrabljivanje i tlačenje, znači izreći želju za jednim društvom slobodnih udruženja u savezu." (Massimo Varengo, "Astensionismo")

KORIŠTENA LITERATURA:
1. Pasquale Binazzi, Perche non votiamo, 1909.
2. Massimo Varengo, Astensionismo, 1994.
 
131.jpg
 

Back
Top