Ostani još malo

Ostani još malo, sačekaj da čuješ kako bude se jutra u našim ćutanjima. Ne idi, sačekaj
da čuješ kako vetar šapuće moje ime u tvojoj kosi. Ostani da ispevam ti pesmu beskrajnu
kao nebo. A ako ipak odeš ostavi mi šum vetra i ptice iz prikrajka da im se divim. Ostavi
mi svoj greh sa osmehom na licu, hoću da mi to bude neostvarena bajka.
Plavetnilo iz očiju tvojih prekriveno velom tajni hoću da pretočim na papir, al reči nema
na papiru belom, kradu ih tvoji nemiri. Reči koje kriju vrisak duše i prepliću se u
u lepljivom dlanu rušeći svetlost dana u pogledima i krik tišine u utrobi kotrljaju.
Sreća koja zrači sa usana umire polako sa svakim izrečenim slovom i uzdah samo ostaje
sa radjanjem novog dana i neizvesna budućnost natopljena bolom. Od mojih ruku do
tvoga lica pučina, od mojih usana do tvojih tamnica i uzalud tražim zvezdu na nebu
da mi obasja put do tebe i donese proleće usred zime. A ko sam ja da tražim? Ja sam
kamičak na dnu mora, ja sam davno zaboravljena sena u tvojim očima. Ko sam ja, što
pehar nespokoja ispih, pehar iz mesta van ovog sveta, nestvarnog mesta...
 

Back
Top