Kroz lirsku partituru strasti...

.


Nekada značaja nemaju naša imena,ni trenutni životi u kojima smo zarobljeni.
Nazivamo se ionako drugačijim rečima,emotivno obojenim,imenima kakvim nas ne oslovljavaju ljudi kojima smo važni.
I naša bitisanja u takvim trenucima su relativna pojava,jer smo samo ponekad tamo gde i želimo da budemo..negde,sa nekim.
Nekada značaja nema ni grad,ni prostor omedjen dolascima i odlascima u kojem se čekamo, nalazimo, sjedinjujemo,osećamo krvotokom...

Ovo sivilo olovnog neba koje će svakog trenutka prosuti svoj mokri teret na krovove naših učmalih prebivališta,rasuće i sećanja na slične kišne dane,one na prelazu godišnjih doba koje posmatramo kroz prozore strane sobe u nepoznatom gradu..
Šćućureni u kutku bezbojnih hotelskih zidova bezimenog grada,u jednoj bezimenoj državi,delu planete imenovane kao Zemlja,deo smo nje kao što je ona deo nepoznate Vasione...nas dvoje,večita deca u potrazi za nepoznatim,
zagrljeni,svako u svojim mislima,odsutno gledamo besnilo oluje i sevanje gromova,kroz zamagljeno okno našeg malog sveta.
Waiting for a hard rain comming....do you remember,darling?

Razlije se ta teška kiša po našem telu,preplavi nam dušu i mi onda osetimo onu nikad dovoljno prisutnu toplinu,
osluškujemo sopstvene misli i gorimo vatrenim iskrama.
To je onaj oganj sakriven u ovom ugarku koji plamti našim telima,koga kiša samo raspiruje,a ne gasi.
Suprotno zakonima fizike,saglasno postulatu ljubavi...
Takva iskričava sećanja pucketaju i podsećaju da nikad ne mogu biti zaboravljena.
To su svi oni zanosni,kroz strepnju rodjeni momenti koji nas na kraju svog puta vode u sladostrašće...nešto čega malo imamo,pa onda malo više nemamo.
Čežnja u njima caruje u večitoj neutoljivoj gladi i žedji.

U malom talasu naše prepiske prošle noći,gde smo na blaga osećanja uzvraćali blagošću,umalo da kroz virtuelna E-mail pisma ne izrekosmo i one reči koje obavezuju...reči kojih bi se kasnije najradije odrekli,u pokajanju.
One su ostale da lebde u vazduhu,neizgovorene u jasno ocrtanoj slici,poput čuvenog Rafaelovog platna na kome dvoje zaljubljenih plešu pokretima svojih obnaženih tela.
Plešu na muziku koja ne postoji,jer nikada nije napisana kao libreto za pomenutu sliku.
Taj opažaj ostaje negde u podsvesti,kao uspomena na naše retke trenutke,kao prepoznatljivi aksiom strasti...iskonska slika isprepletenih tela kao upečatljivi opažaj lepote nagosti.
Jer,kada telo govori,reči ćute...a kada se reči nižu,telo treperi i blista neponovljivim sjajem kao ona topola u Čehovljevoj „Stepi“,zauvek utisnuta u naše pamćenje.

Gde si sada i šta radiš,željo moje strasti?
Pod čijim krovom pokušavaš da sviješ svoje krhko gnezdo?
Tražiš li i dalje,preturajući po lavirintu sopstvenih misli,taj put želje ponovo do naših snova,do srca nam nemirnih,gradiš li novi put kojim ćemo se susresti?
Vraćaćemo se nas dvoje nama samima,uvek iznova,kroz vekove i milenijume u radjanju nekih novih,a naših duša...u njihovom sastajanju i njihovom rastajanju.
Znaš li da su vekovi i milenijumi nešto što se,kao na vreme,ozbiljno ne računa u Svemiru?
To su samo imaginarne,ništavne ljudske mere....

Dok ispredam svilene niti iz zaostalih tvojih poljubaca i od njih pletem mrežu koju požudno moje ruke navlače na tvoje telo,klizeći po koži tvoje obnaženosti..i dalje si pored mene,na ovoj postelji od snova.
Napolju se mrak već spušta i samo je pitanje trenutka kada će kroz vremensku kataklizmu početi večita bitka neba i zemlje,u kojoj nema pobednika ni pobedjenog.
Kroz olujni vetar koji hara mračnim zastorom nad "trećim kamenom od Sunca",jasno vidim nas dvoje...ja-munja koja će se raspasti u zagrljaju tebe-groma.
U grču strasti,u grubim pokretima tela,u neosetljivosti za stvarnu bol,nas dvoje kao da vodimo istovetni,muško-ženski rat.
I ovde nema pobednika i pobedjenog,ovde se samo izistinska fizička bol pretvara u božanski osećaj lepote zadovoljstva.
Ovakav antagonizam bola i zadovoljstva nigde više ne postoji,bar ne na ovako autentičan način.
I dalje si živo prisutan na ovom emotivnom ratištu,blaženog osmeha i pogleda mirno upravljenog negde u daljinu,kroz prozorsko okno..
See me…touch me…feel me…are we indeed a real,darling?

Kroz beživotnu tišinu polutame,u uglovima sobe odzvanja eho tvojih nepristojnih (kažeš-ti),perverznih (kažem-ja),reči.
Zauvek utisnute,poput žiga na srcu,one šapatom plave damare u mom uvu,rasplinjuju se mojim čulima kao što magma klizi niz užareno grotlo vulkana..
I nas dvoje u ovom prostoru smo ponovo uživo,u istovetnoj slici,kao da nas je ovekovečio neverovatni Prever:

“I čaše su bile prazne i flaša razbijena,
I krevet raspremljen i vrata zatvorena..
I sve staklene zvezde od sreće i lepote su treperile
u prašini nepročišćene sobe.
I bio sam mrtav pijan i lud od radosti,
i ti živa pijana i gola u mom zagrljaju...”

Još uvek ovim prostorom koga omedjuju teški zidovi samoće,odzvanja eho skarednih reči koje razmenjujemo sasvim spontano...valjda nas ova ekstremno emotivna situacija nagoni na tako nešto.
I sećam se svakog njihovog slova,telo mi drhti pod svakom njihovom sinkopom:

“Divno je da si prirodna i otvorena..a ono što pitaš..ja na to odgovaram iskreno.
I pitam onda,ogoljeno,reklo bi se prostački: Kad si naga,da li ponekad pomisliš na golo muško telo?
U svojoj polovini kreveta,obmotana paučinom prolaznosti i odevena samo u spavaćicu od mesečine,kakve misli te pohode?
Poželiš li da te nečije mekane usne dodiruju,ljube ti nabrekle dojke,da klize unutrašnjom stranom butina,od kolena naviše,prema medjunožju.?
Imaš li neukrotivu želju da ugledaš sopstveni “mračni predmet želje”,da ga posmatraš kako pred tvojim očima nezadrživo raste,istovremeno i zastrašujući i lep u sopstvenoj pojavi?
Kada si poslednji put poželela da ga imaš…osetila ga kako vrelo golica,kako te omamno žari,kako prodire u poznatu mu toplu i vlažnu dubinu?
I ti tada širiš uzdrhtale butine da mu napraviš nesmetani prolaz dok ponire u tamni vilajet strasti…
A on od zadovoljstva,od lepote dodira,počinje da vlaži,iako još dugo u tebi blago talasa..narastao,tvrd do pucanja,grčevito se kreće u sve bržem tempu…Ahh..samo još malo,samo još koji trenutak večnosti i zaurlaće iz njega najčistija tečnost koju je priroda mogla da stvori…savršenstvo od materije u kojoj je misteriozno kodiran novi život.
A dotle..ponovi mi,opet,sve ovo što sam rekao...i pitaj me šta voliš da ti radim..
Idemo još jednom,željo moje strasti…”

I dok sobom odjekuje bezglasni šapat tvojih bezobraznih,perverznih reči koje me dovode na granicu onesvešćivanja,
ja pod lažnim sjajem zvezda i ljubomornim okom meseca,ponovo vodim ljubav sa tobom..

Greška nekada nije greška,a još manje je greh…
U biti,reči,nakon što su spontano izazvane,kakve god da su,dodju u svoju luku..
Njih može da razume Neko sa sofisticiranim tkanjem duše i suptilnim nemirom srca.
Samo u takvim trenucima zima daruje proleće pre vremena.
Duša i telo počinju da beharaju,reči nagone vrelinu kroz njih.
Jer,kada se snegovi otapaju,voda počinje da raste.
I sve u vazduhu zamiriše na proleće..na zaljubljeni pogled,na topli zagrljaj,na nežni poljubac.
Zamiriše na naše sjedinjavanje koje nam je,kroz genetski tajnu šifru,Gospod mudro darovao..
I evo..u gladi za potvrdom da smo još živi,ne osetismo da je već i leto na pragu.
Još jedno leto koje će,u intervalima,biti samo naše……

If you have someone,let him free..If he commes back,he is your..If he doesn`t, he never was...



Ps.

Ako želim da stignem do tebe,sve drugo moram da zaustavim.
Pokrenuo si Zvezde i Galaksije,pokrenuo si Univerzum da bi ga pokazao meni.
Jesam li srećna zbog toga?
Prećutaću odgovor........


...
 
Bravo,majstore!!!!Kako si izatkala prelepo ovu svilenu tkaninu od niti pozude,strasti,telesnih sokova...Prosto mirise i mami na dodire...Evo malo erotske kise...I ja je volim,ona me uvek asocira na bliskost,na dvoje u zagrljaju...Veceras je zagrljaj strastan....
Nocas si kao moderna Amazonka,i tvoj zov se siri ovim virtuelnim prostorima,nadam se da ce ga ON cuti i da ce vam noc biti duga.....



 
O čemu ti pišeš to je Bernini isklesao

attachment.php
 
DUNJA W;bt148057:
Kako si izatkala prelepo ovu svilenu tkaninu od niti pozude,strasti,telesnih sokova...Prosto mirise i mami na dodire...Evo malo erotske kise...I ja je volim,ona me uvek asocira na bliskost,na dvoje u zagrljaju...Veceras je zagrljaj strastan....


Dunja...kad god pročitam tvoj emotivni komentar,trenuci mi postanu posebni.
Ti si ta posebna svilena duša koja diše damarima,a ne plućima..zaista to mislim,Dunjočka!:D

A "Eros rain"...šta reći..savršena ilustracija! :zag:
 
Ordačni Bužap;bt148075:
Nema te dugo a onda nas iznenadiš nekim biserom.

Evo me,moj pametni intrigantni dečače!:cmok2:

Drago mi je ti se dopala ova "partitura",znala sam da hoće..;)
I ti osećaš stvari na meni sličan način,samo to drugačije opisuješ..zar ne? ;)

:zcepanje:

Drago mi je što si primetio da me nije bilo uzvesno vreme..to mi mnogo znači,pametni dečkonjo.:kiss:
Naravno,krećem u čitanje tvojih storija,one mi popravljaju raspoloženje..najbolji su moj antidepresiv!

:zag:
 

Back
Top