BEZ NASLOVA

Ode još jedan iz moje generacije, nekadašnji drug iz XIV beogradske. Bio je lep čovek; lep i spolja i iznutra. Juče popodne jednostavno se srušio na ulici i umro.
Zvao se Srđan. Nekako mu je baš ležalo to ime, ne Srđan kao od ‘srditi se’, već ‘biti srčan’, ili ‘imati veliko srce’. A eto – baš to srce ga je izdalo i oborilo na sred vrelog asfalta na Slaviji.

Srle je bio đak generacije. Najbolji matematičar. Ujedno, zbog svog temperamenta i pravdoljubivosti, vrlo omiljen u društvu.
Bili smo sjajni drugovi, bez ikakvih nagoveštaja adolescentske zaljubljenosti. Neobičan spoj: on – vredan i predan učenju, ja – večita buntovnica i pobegulja sa časova. Za njega sam bila “Maca”. (U to vreme bio je zaluđen idejama o reinkarnaciji i ubeđen da sam u svom ‘prethodnom’ životu ja bila mačka a on neki istorijski mučenik čudnog i komplikovanog imena, koje nisam upamtila). Taj nadimak – kad bi ga Srle izgovorio – zvučao je toplo, blisko i prijateljski; vrlo nežno, rekla bih.

Kad sam se, pred maturu, razbolela od zapaljenja pluća, donosio mi je knjige iz biblioteke.
Slao mi je ‘puškice’ na pismenim iz matematike.
Vozikao me je na svom motoru sve do Rakovice, da bi udovoljio devojačkom hiru za otkrivanjem meni do tada nepoznatih delova Beograda.
Džep Srletove teksas-jakne uvek je bio pun bombona ‘505’ – za klince iz ulice.
Nije se gadio da, zbog mačića bačenih u kontejner, zavuče ruku u đubre.
Nije se stideo da pusti suzu ako bi ga nešto rastužilo.
Organizovao je akcije prikupljanja novca za učenike slabijeg imovinskog stanja, uvek nenametljiv i stidljiv pred rečima hvale.
Sa 18 je postao dobrovoljni davalac krvi i do kraja bio dosledan tom izboru.

Sa 24 je završio kibernetiku i otputovao u SAD, odakle se vratio pre nepunu deceniju, zajedno sa ženom i dvoje dece.
Pre par godina žena mu se razbolela i umrla, a on je ostao sam sa dva maloletna sina.

U martu ove godine sreli smo se u kraju i, zajedno sa još jednim drugom, popili irsku kafu u obližnjem kafiću. Mnogo smo se smejali te večeri. “Nije dobro da se toliko smejete”, dobacio nam je neki namćor koji je sedeo za susednim stolom, a mi smo prasnuli u još jači smeh.
Nismo pričali o prošlosti. Nije izgledalo kao da ga išta opterećuje. “Sve je O.K.”, rekao je nekoliko puta, “sad je sve opet O.K.” Bio je to onaj stari, uvek dobro raspoloženi Srle, iza čijeg širokog osmeha se još uvek krio momčić koji je, u III razredu gimnazije, na ekskurziji, preskakao terase hotela da bi razvalio blokiranu bravu moje sobe.

Juče, kada ga je izdalo srce, vraćao se s posla. Tek danas sam saznala šta je, poslednje dve godine, bio posao mog gimnazijskog druga, magistra kibernetike i člana Mense: prodavao je šrafove na buvljaku.
Pa, nije O.K, zaista.
Život je nepravedan.

I, za kraj, Srletova omiljena pesma: Crowded House - Into Temptation
 
Casa se moze videti ili do pola puna ili do pola prazna. Sve zavisi kako je posmatramo ili dozivljavamo. Sustina svega je smisao i ljubav. Zivot je samo faza razvoja te sustine kroz svoju suprotnost ili pojavu tj. besmisao i patnju.
U zivotu nije toliko vazno sta nam se desava, vec kako reagujemo na to sto nam se desava. Ovde smo upravo zbog toga da proniknemo kroz pojavu, patnju, zlo i besmisao do te sustine.
Sustina svakog coveka je ljubav i smisao. Medjutim, razlicita negativna, bolna i potisnuta iskustva sprecava vecinu ljudi da prodre do te sustine, tako da oni reaguju iz tih iskustava, a ne kroz ono sto stvarno jesu.
Posto takvi ljudi nisu spoznali svoju sustinu ili sklad, smisao i ljubav u sebi, oni nisu u mogucnosti ni da ga daju. Mi mozemo dati samo ono sto imamo. Ko nema ljubavi za samog sebe ne moze je dati ni drugima.
Takvi ljudi pate, zbog toga davaju patnju i drugima. Oni su ostali zarobljeni njihovim bolnim iskustvima ili nasilnim postupcima drugih ljudi koji formiraju i njih i njihov zivot.
Mi cesto zaboravljamo da je zivot samo kratkotrajna faza razvoja i da nije konaco odrediste. Zbog toga i suvise ozbiljno shvatamo sve ono sto nam se desilo ili desava. Ljudska arogantnost je cesto uzrok njihove vlatite patnje.
Tek kada se oslobodimo vlastitog ocekivanja i kada shvatimo da postoji neki visi smisao u egzistenciji kojega mi jos uvek nismo, niti smo u stanju da otkrijemo, tek tada smo u mogucnosti da zaista pocnemo slobodno ziveti.
Tvoj prijatelj je sretan, mnogo sretniji od vecine koja dozivi duboku starost, a ne spozna ljubav i smisao u samom sebi. Njegov zivot nije bio uzaludan. Vlastitom samospoznajom ili smisaonim razvojem ne samo da je bio vec i dalje jeste inspiracija i drugima.
Smrt je prirodna pojava isto kao i zivot u ovoj egzistenciji. Nije do nas da odredjuemo koliko ce neko da boravi ovde. Do nas je da se prilagodimo ili kako kaze Dante: " U bozijoj volji nalazi se i nas mir."
Slavi njegov zivot i smisao koji je kreirao jer to je ono sto ostaje. Budimo zahvalni za one divne ljude koje smo znali, jer mogli smo i da ih i ne znamo.
Zelim ti sve najbolje.
 
covece, kako je ovo tuzno...
bolje da nisam procitao, upravo sam nameravao da odgovorim na ono pitanje o snu - da, naravno da jeste, zivot jeste san...
da li je?
ne znam...
ima u aucklandu mala ulica u centru, zove se vulcan lane, jedna od najlepsih ulica u gradu mada ne od onih gde vode turiste, i po lokalnoj legendi crowded house su u improvizovanom studiju u potkrovlju jedne od dotrajalih zbijenih, starih zgrada napravili ne secam se vise koju od pesama sa prve ploce, ne znam da li je tacno...
vulcan lane je pun malih kafea u koje volim da svratim, verujem da cu se jos dugo vremena od sad, kad god budem sedeo tamo, secati tvog druga srleta...
kako je zivot.. nije lepo psovati, ali nekad...
i lepo si ovo napisala.. svejedno
puno pozdrava dragan
 
...i ja sam išla u XIV Beogradsku gimnaziju.....
..za tridesetitri godine, sa Vračara, nestadoše jedan Ivan, jedan Miško,Boris.....i jedan Srle.....
...znaš li u parkiću, ono drvo, gde smo lepili čitulje, poslednje crno bele fotografije naših drugara....
...poslednji put, kada sam prolazila tuda, slike su bile isprane kišom, ostao je, jedva, po bledi trag nekog osmeha...
....do nove fotografije, koja je izgleda stigla, prerano, kao i ostale, nažalost....
 
Lijepo ispricana prica, realna slika svakog ko se borio i trudio da ovaj svijet ucini boljim, ljepsim, humanijim...to je sve zivot....i na kraju smrt.Pa zar je on imao identican soulmate u svom okruzenju.Misdlim da ne, i svi slicni njemu ga nece nac' i to je nesreca velikih ljudi.
 
Mislim da je premalo kockica da ljudi mogu tek tako da kažu da li je bio srećan ili nesrećan.
(usuđujem se sad ovo da pišem jer vidim da je prošlo od tad osam godina, pa nije sveža rana)

Sve je uvek pitanje onog minimuma koji nam je potreban - ako je uspeo da zadovolji minimum svojih egzistencijalnih potreba, mogao je, zaista, na kraju naći unutrašnji mir, bez obzira na to čime se bavio. Meni, recimo, fali samo parče zemlje s vodom. Da mogu da sadim kesten, čuvam ovce i sklepam kolibu od blata.
Znam da je većina mojih prijatelja bila užasnuta onomad kad sam otišla na selo - ali meni je tih sedam godina na selu bilo najlepših sedam godina života.

Naravno da nečija sposobnost da zasmeje druge i da se sam smeje nije nikakav pokazatelj unutrašnjeg mira niti toga da je neko srećan.
Ali postoji šansa da je mogao biti.
 

Back
Top