Lična karta & klavir

Juče, na mokrom asfaltu, u Beogradu, zaustavljaju me dva policajca (rutinska kontrola) i traže ličnu kartu.

Ne vulgarno i bezobrazno, kao 90-tih, već kulturno, u stavu mirno, uz udaranje cipele o cipelu, onako vojnički.

- Gospodine, rutinska kontrola, ličnu kartu molim.

- Zaboravio sam je na klaviru u Novom Sadu - velim ja.

- Na klaviru? Vi ste neki muzičar?

- Da, muzem krave na sedmom spratu i sviram qrrcu.

- Na klaviru? Kako sviraš qrrcu na klaviru?

- Pa udaram qrrcem po klavirskim dirkama. Tako se dobija najprva qrrčeva muzika sveta.

- Pa to ti je onda klavir koji se svira kao timpanon. Jesi li siguran da je klavir?

- Jesam. To je jedini način da sviram klavir: da timpaniram qrrcem klavirske dirke.

- Vidi, ne zanima nas šta, kako i čime sviraš, zanima nas ko si.

- Aha, kontam da lična karta nema nikakve veze sa ličnom karrom i sviranjem qrrcu na klaviru. Lična karta mi je ostala na klaviru, a lična karra mi je uvek u futroli.

- A imate futrolu za ličnu karru?

- Pa isplela mi je jedna komšinica nakurnjak, pa ga nosim kad je zima. Je6i ga, i vi imate futrolu za službeni pištolj.

- Imate li bilo kakav dokument?

I ja u tom momentu izvadih službenu legitimaciju agenta CIA-e za „Omega sektor jug Srednje Evrope“ i pokazah mu je.

- U redu kolega. Pozdrav. Kad se vratiš kući odsviraj klavir za svoje gazde iz Vašingtona.

- Naravno, kolega, sve najbolje.

Ojha! Ojha! Ojha ha!
 

Back
Top