M. Vasić "Atentat na Zorana" - Prolog - Deo drugi

Tako je Bracika heroin plenjen na istočnim granicama (Gradina itd.) bez ikakvih papira i protiv zakona i propisa predavao direktno Službi državne bezbednosti, umesto sudu koji bi trebalo da ga komisijski uništi. Heroin, za razliku od novca i oružja, nema serijske brojeve i poreklo, ali zato ima sjajnu tržišnu vrednost. Odatle 660 kilograma heroina (najčistijeg, br.4; 93 posto) u sefu koji je Državna bezbednost - u strahu od bombardovanja NATO - iznajmila od Komercijalne banke u Beogradu: heroin potiče od dve zaplene još iz 1997. Bracika dao, Jovica sačuvao: valjaće mu za nečega, jednoga dana; ta količina uhvaćena je tek februara 2001, kada je novi ministar Dušan Mihajlović preuzeo MUP. Heroin ima samo jednu svrhu: da bude preprodat dilerima i da stigne na ulicu. Sve i da je taj heroin završio kod suda, ishod bi bio sledeći: na pitanje ovog autora proverava li se hemijski sastav substance koja se spaljuje u termoelektrani "Nikola Tesla" u Obrenovcu, a to je veoma jednostavan i brz proces, jedan zamenik javnog tužioca koji povremeno sedi u komisiji za spaljivanje odgovorio je "Proveravaj ga ti kad si tako pametan!". Kretanje ulične cene heroina u Beogradu najbolji je pokazatelj efikasnosti borbe protiv organizovanog kriminala.
Kartel će 1995. dočekati Dejtonske sporazume već dobro uhodan i sređen; ono što se bude još slegalo i taložilo nakon toga neće odudarati od dotadašnje prakse u kadrovskoj politici: izvestan broj ljudi biće ubijen u veštim atentatima, počev od vršioca dužnosti ministra unutrašnjih poslova, gen. Radovana "Badže" Stojčića, pa preko generalnog sekretara JUL Zorana "Kundaka" Todorovića, sve do izvesnih policijskih oficira, nekih gangstera i više "bizmismena" raznih vrsta. Bara je postajala sve manja za toliko krokodila: bežanija iz Hrvatske popunila je Jedinicu za specijalne operacije kadrovima tipa Gumara, Škeneta, Prike, Lea, Žmigija i sličnih. Transfer iz Srpske dobrovoljačke garde doneo je u JSO Milorada Ulemeka Lukovića "Legiju", ali i desetine likova sličnih njemu; naime, SDG je bila jedan od glavnih ljudskih resursa JSO i njenih rezervi, bez obzira na poreklo tih resursa - podzemlje, zatvore, policiju, stranke, sve srpske zemlje i dijasporu.
Prvi zaista ozbiljan potres pogodio je Kartel 1998, kada su Jovica Stanišić i njegova ekipa najureni iz Državne bezbednosti zbog neslaganja sa Miloševićevim ratnim štabom za Kosovo, što je jedna druga, duža priča, koja će - međutim - imati svoj nastavak u svemu ovome o čemu je reč. Dolazi do rata sa NATO na Kosovu i bombardovanja 1999; Kartel je zauzet vojevanjem, pljačkom i ratnim zločinima; usput su ubili i Slavka Ćuruviju, jer je takva bila procena, a oni nisu marili; jedan manje ili više...Ubistvo Slavka Ćuruvije može se shvatiti i kao ona prelomna tačka posle koje više nema nikakvih granica niti moralnih prepreka golom nasilju kao nastavku politike drugim sredstvima.
I zaista, već početkom oktobra 1999. JSO dobija od Slobodana Miloševića zadatak da ukloni Vuka Draškovića. Odabrani metod bila je nameštena saobraćajna nesreća na Ibarskoj magistrali koju je Vuk pukim čudom preživeo, ali četvorica saputnika (u dva automobila) nisu. Na ovom primeru zadržavamo se duže samo zbog jednog razloga: ubice, jedan vojnik i jedan kapetan JSO, kažu da im je rečeno da su u toj koloni od dva automobila "albanski teroristi", a oni nisu pitali ništa dalje. Sve i da im je bilo rečeno da ubiju Vuka, ili nepoznatu porodicu sa decom, ne bi postavljali pitanja: JSO je bila formacija izvan svakog zakona i prava, ali zato disciplinovana. Isto tako, bez ikakvih dilema i pitanja, JSO će 15. juna 2000. opet probati da ubije Vuka Draškovića u Budvi, po naređenju Miloševića, a u organizaciji i uz logističku podršku Resora državne bezbednosti i Vojske Jugoslavije. Ubica je promašio, a Vuk je, okrznut na dva mesta po glavi, opet čudom preživeo.
Bara je tokom 2000. godine postajala sve manja: uz najveće žaljenje ubijen je 15. januara Željko "Arkan" Ražnatović; uz još veće žaljenje ubijen je 7. februara i Pavle Bulatović, ministar odbrane SRJ; svako iz drugačijih razloga. Sledi grozničavi niz ubistava tog krvavog proleća 2000: Bata Trlaja, Branislav Lainović "Dugi" ili "Lajavi", Ćanda, Žika Petrović, direktor JAT, "Skole" Uskoković; svi unutar dva meseca; neki tu učestalost tumače ostavinskom raspravom oko nasledne mase pok. Željka Ražnatovića. Cela priča kulminira hapšenjem i ubistvom Ivana Stambolića, bivšeg predsednika Srbije, 25. avgusta 2000: njega su uhapsili i ubili pripadnici Jedinice za specijalne operacije Državne bezbednosti MUP Srbije, a po naređenju Slobodana Miloševića, prenetom preko Rada Markovića i Ulemeka Legije. Onda nastaje zatišje do 5. oktobra 2000. i prevrata.

U takvom kontekstu, dakle, pojavljuju se dramske ličnosti priče koja sledi - poslednju veliki ulični umetnici Kartela: gladni dođoši u Zemun iz Medveđe, Leskovca, Gračaca i sličnih vukojebina; "veliki borci" iz Knina, Like i Bosne; dezerteri iz Legije stranaca; gospodari Veternika, Malog Mokrog Luga, Surčina, Smoljinca i sličnih metropola; srednji i sitni dileri droge; saradnici Svih Službi Svih Srpskih Zemalja; korumpirani policajci, tužioci, sudije i ekskluzivni advokati, consiglieri Kartela, svi redom "patriotski" nastrojeni pritom: nedostojni novinari i medijski magnati skloni investiranju u Jedinicu za specijalne operacije, političari toliko željni revanša za Peti oktobar da saveznike ne biraju - i sličan polusvet.

Vratimo se sada Nenadu Dimitrijeviću, svedoku sa početka ovog prologa; kaže on ovako:
"Politički život u Srbiji za vreme Miloševića u nekim bitnim aspektima prizivao je u sećanje Hobsovu metaforu prirodnog stanja (rat sviju protiv svih; MV)...Stvaranje straha, opšteg nepoverenja, desolidarizacija i rastakanje društva...Arbitrarnost (samovolja, proizvoljnost; MV) zauzimala je ono sistemsko mesto koje je u demokratskim društvima pripadalo konstitucionalizmu...Srbijom je vladao paradržavni Kartel koji su tvorili "zvanične" političke institucije, vladajuća partija sa njenim "koalicionim" satelitima, vojska, raznovrsne policijske formacije, mafija, dvorski intelektualci, sa Predsednikom Republike kao centrom paukove mreže i personifikacijom sistema...
....Kartelu je ideologija tribalnog (plemenskog) nacionalizma bila neophodna tek kao manipulacijski instrument upravljanja podanicima, odnosno kao pokriće za nesmetano privatizovanje državnog aparata i njegovo stavljanje u službu ostvarivanja posebnih interesa navedenih "podsistema" (koji su - od ratnih kriminalaca do tajne policije - svi bili zastupljeni u oficijelnim telima nacionalne politike)...Miloševićeva privatizovana država uvela je i promovisala pluralizam izvora i oblika institucionalizovanog fizičkog nasilja...Nakon promene režima od oktobra 2000. godine, najvažniji akteri Miloševićevog režima uspeli su: 1. da sačuvaju svoju interesnu mrežu gotovo netaknutom; i 2) da spreče potpunu demontažu rudimentalne fasadne državnosti nasleđene iz prethodnog perioda".
Jedna od ovih Dimitrijevićevih rečenica podseća na dijagnozu koju je advokat i osnivač "Vremena" Srđa Popović postavio još 1990: "Slobodan Milošević je veliki deregulator". Deregulator svega i svačega; on je trinaest godina sistematski razbijao i rastvarao sve: vladavinu prava, pravnu državu, zakonitost, sistem vrednosti, razlikovanje između dobra i zla, između ispravnog i pogrešnog, održavajući pritom tu istu "fasadnu državnost" koju Dimitrijević pominje. "Fasadna državnost" je tek druga reč za Lenjinove "parlamentarne kulise" koje 1918. valja čuvati da se Zapad ne naljuti...Još gore od toga: Miloševićev "parlamentarizam" bio je unapred spakovana utakmica u šovinizmu između režima i opozicije.
Deregulacija sistema vrednosti značila je da se Slobodan Milošević sistemski, iz dubine svojih političkih i moralnih principa, uvek oslanjao na ljudske poroke - umesto na ljudske vrline. Naime, vrli ljudi imaju taj običaj da se drže svog sistema vrednosti u kome jasno razlikuju dobro i zlo, ispravno i pogrešno, pošteno od pokvarenog. Oni drugi nemaju takvih dilema. Milan Podunavac podseća nas da je "Tokvil, polemišući sa Monteskjeom, tvrdio da je tajna despotije u korupciji, a ne u strahu. Nije Tokvil negirao Monteskjeove navode o strahu kao "energetskom principu" despotije; samo je upozoravao da je u "novoj despotiji"...veći uticaj korupcije. Tokvil će gotovo ponoviti sjajna mesta iz Tacita (Anali) da je "korupcija nateža bolest države"...Korupcija zakonito ruši sve političke vrednosti i građanske vrline (mnjenje, znanje, čast, mudrost, dostojanstvo, hrabrost). Društvo razorenih vrlina tegobna je postelja i za upravljače i za podanike.
Takva je elita poroka od koje je Milošević sastavio svoju elitu Kartela: prevaranti, besprincipijelni dripci, pohlepni dođoši, dileri heroina, "ubice na cesti" (Džoni Štulić), "nacionalni radenici", "heroji" ispod jorgan-planine, otmičari bogataša za velike pare, književnici i novinari u civilu, belosvetski hohštapleri ("humanisti" koji kradu po dućanima i više puta propali kandidati za poslanika), "žestoki momci sa vrelog beogradskog asfalta" koji su zapravo bili i ostali tek sitne saradničke veze Državne i Javne bezbednosti; šljam - ulični, salonski, službeni, novinarski i intelektualni šljam.
Takav je moralni kontekst Srbije na dan 5. oktobra 2000. godine, na ključni datum priče koja sledi. To je moralni karakter "bezdržavlja" o kome je reč, jer "državnosti" (štogod "državotvorci" mislili) nema bez moralnosti, bez građanskih vrlina i građanske hrabrosti, to jest, narodski rečeno, bez poštenja.
 

Back
Top